Politika i individuacija je tema o kojoj ću pokušati nešto reći kroz pitanja, na temu trenutačne političke situacije u Hrvatskoj, i odgovore, koji govore kako rad na nama samima mijenja društveno okruženje u kojemu živimo. Tekst je inspiriran intervjuom koji sam imao nedavno i koji je objavljen na Tportal.hr. Tekst koji se ovdje pojavljuje je promijenjen i proširen. Zahvalio bih se novinaru Josipu Antiću na zanimljivim i inspirativnim pitanjima. Pitanja u ovom tekstu nisu potpuno ista kao pitanja koje mi je g. Antić postavio, ali vjerujem kako su zadržala isti duh. Nadam se kako će zainteresirani čitatelj pronaći neke odgovore i na pitanja koja ovdje nisu postavljena.

1. Što je to analitička psihologija?

Analitička psihologija je znanstvena disciplina koja uzima u obzir nesvjesno i utjecaj nesvjesnog na našu svijest, razvoj, odnose, društvo i sl. Iako se može primijeniti u raznim područjima, možda najvažnija primjena je u psihoterapiji. Dinamiku nesvjesnog proučava na osnovi njegove manifestacije kroz: snove, aktivnu imaginaciju, umjetnost, religiju, mitologiju, etnologiju, bajke, alkemiju, astrologiju, filozofiju i na kraju samu znanost. Poznati fizičar, Wolfgang Pauli je pisao o važnosti arhetipova za znanstvenu spoznaju, na primjeru Keplera i njegovih zakona. Esej je objavljen u knjizi “Tumačenje prirode i psihe” koja je izdana i na hrvatskom.

Ne treba nas čuditi da su astrologija, alkemija i bajke objekt proučavanja analitičke psihologije, budući da je astrologija bila jako važna, zapravo esencijalna, za prve velike civilizacije, njihovu poljoprivredu i religiju. S druge strane, kao što su za biologa objekt proučavanja životinje, tako su za psihologa objekt proučavanja produkti ljudske psihe, pa bili oni alkemija, bajke ili neka druga disciplina koja nam ne izgleda toliko važna za svakodnevni život. Iako je za osobu koja radi sa ljudima, njihovim problemima, nesvjesnim i snovima iznmno važna jer olakšava razumijevanje simboličkog jezika nesvjesnog.

U bajkama, alkemiji i etnologiji možemo pronaći određene obrasce, koji se u drugom ruhu pronalaze i u svakodnevnom životu (pa i u politici), ali i u produktima nesvjesnog modernog čovjeka. Psihološkim jezikom te obrasce zovemo arhetipovima i bez paralela koje pronalazimo u tim disciplinama ih ne bi mogli prepoznati i razumijeti. Npr. Mladić koji se bori sa ovisnošću o kompjuterskim igricama sanja kako se bori protiv zmaja. Borba protiv zmaja predstavlja arhetipsku sliku koja opisuje njegovo stanje, tj. borbu sa nečim što je od njega jače i veće. U njegovom slučaju to je ovisnost. Ali, kao što je ponekad u bajkama moguće pobijediti zmaja, tako je moguće pobijediti i ovisnost. Obrasci koje pronalazimo u bajkama odgovaraju obrascima koj pronalazimo u snovima modernog čovjeka i mogu pomoći da ih razumijemo, zajedno sa receptom po kojem pobjedu nad ovisnošću možemo i ostvariti.

2. Kako analitička psihologija gleda na fenomen politike?

Kako bi razumjeli važnost politike za psihologiju modernog čovjeka, moramo pogledati malo u prošlost.  Prva društvena uređenja su bila plemena i kraljevine. Najvažnija osoba u tako uređenim društvima je poglavica ili kralj, čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena. Kao takav on ima mogućnost da ujedini konfliktne tendencije u plemenu i usmjeri energiju cijele grupe u jednom smjeru. Jednaku važnost u našoj psihologiji ima naša svijest. Možemo reći kako je, na primitivnom stupnju razvoja, važnost kralja da bude nositelj projekcije vodećeg principa svijesti i da podsjeća članove plemena i podanike da nešto kao vodeći princip svijesti postoji i što on je.

Vidite, i u ovom slučaju možemo potražiti povijesne, etnološke ili paralele iz jedne od disciplina koje sam spomenuo, npr. bajki. U bajkama ima puno kraljeva i proučavajući dinamiku koja određuje motiv kralja u bajkama, možemo dobiti ideju dinamici koji prolazi vodeći princip svijesti kada postane neadekvatan za okolnosti u kojima se pojedinac nalazi. Jednako tako, bajke nam mogu pomoći da razumijemo kada taj princip određuje naše ponašanje u društvu, ponašanje političara u istom društvu, ali jednako tako i same politike.

Moderan čovjek ima mogućnost da bude svjesniji od primitivnog čovjeka i ukoliko to on i jest, važnost politike se smanjuje, a političar postaje samo državni službenik. Ukoliko moderan čovjek toga nije svjestan, tada politika postaje mit, a političar, zajedno s građanima, postaje glumac u tom mitu i nesvjesno prati određeni obrazac, bez mogućnosti da ga promijeni. A znamo koliko brutalni mitovi mogu biti.

3. Recite nam nešto o sebi?

Ime mi je Dragutin Vučković, završio sam studij analitičke psihologija na C. G. Jung Institut u Zürichu i radim u Hrvatskom društvu za analitičku psihologiju, kao psihoanalitičar.  Oduvijek su me zanimale prirodne znanosti i religija. Sam nisam pronašao način da ta dva svijeta pomirim. Odnosi s obitelji i prijateljima, Jung-ove knjige, drugi psihoanalitičari i moji klijenti, su mi pomogli da ga pronađem. Ali, s rješenjem sam dobio puno više od intelektualnog zadovoljstva, budući sam u svom životu pronašao smisao, koji često nije ono što bih očekivao, ali je u isto vrijeme puno važniji od mojih egoističnih želja i nadanja.

Prije nekoliko godina sam počeo aktivno raditi u Hrvatskoj. U to vrijeme smo započeli sa edukacijama na temu analitičke psihologije koje se sastoje od teoretskog dijela i praktičnog. Više o njima možete pročitati na našim stranicama.

Osim toga, od jeseni započinjemo sa sudjelovanjem na programu Analitičke psihologije na Sigmund Freud Sveučilištu u Ljubljani.

4. Kako vi vidite angažman psihijatra u politici i mogu li se tehnike iz psihoanalize koristiti u politici?

Nisam siguran da se može puno zaključiti o čovjeku na osnovu njegovog zanimanja, bez da ga se kroz život bolje upozna. Osobno, nisam siguran koliko se tehnike iz ordinacije mogu koristiti u politici, kao što nisam siguran koliko se tehnike iz nekog drugog zanimanja mogu koristi u ordinaciji. Iako nam svaki posao može omogućiti da sakupimo određena iskustva koja možemo koristiti u daljnjem radu.

Ukoliko poziv da pratimo određeni životni put, pa bio on i politika, dolazi iz dubine naše psihe, tada osoba nema drugog izbora, osim neuroze, nego da ga pratimo. Ono što može dati cijelom pothvatu negativan predznak su osobni kompleksi. Koji nas ostavljaju ranjivim na utjecaj dinamike iz kolektivnog nesvjesnog, na način da toga nismo svjesni. Ukoliko političkim radom, političar nesvjesno proživljava određene traume, tj. na njega na nesvjestan način djeluju osobni kompleksi, tada i on sam postaje traumatičan, bez obzira na njegovo prijašnje zanimanje. Ukoliko smo u većoj ili manjoj mjeri uspjeli razumjeti osobne komplekse i traume, imamo mogućnost prepoznati kada preuzimamo obrazac uvjetovan njima ili arhetipovima i možemo svjesno odlučiti drugačije. Tada političar ima mogućnost da bude državni službenik, kao što je jedna osoba novinar, a druga psihoanalitičar. Biti političar ne bi trebalo biti ništa više nego jedno obično zanimanje, u glavama političara, ali i u glavama građana.

5. Kako možemo usporediti trenutačnu političku situaciju sa određenim arhetipskim motivima iz bajki? Možemo li ju razumijete kao simboličku smrt vodećeg principom svijesti i kakvu psiho-dinamiku analitička psihologija može prepoznati u tim događajima?

Zapravo ne. Motiv onemoćalog kralja u bajkama odgovara gubitku vitalnosti vodećeg principa svijesti. Možda mogu objasniti na primjeru. Za osobu koja puno radi, taj princip bi bio: „Rad je najvažniji.“ Ako taj princip ode predaleko, on ugrožava njeno zdravlje i ona može u jednom trenutku doživjeti tzv. „burnout“. Tada je vodeći princip svijesti osobe u pitanju izgubio na vitalnosti. Ukoliko ona uspije pronaći novi način gledanja na život koji će uzeti u obzir kako postoji još nešto osim rada, tada možemo reći kako je zaživio novi princip svijesti.

Raspuštanjem Sabora se ništa nije promijenilo ukoliko i većina građana, koji su ga izglasali, nije doživjela određenu psihološku promjenu. Novi izbori ne predstavljaju traženje novog vodećeg principa svijesti. Novi vodeći princip svijesti se stvara u nesvjesnom pojedinaca i u određenom trenutku probije do svijesti određene osobe. Ukoliko ga ona svjesno uzme u obzir, tek tada možemo reći kako se rodio novi vodeći princip svijesti. Ukoliko se to dogodi kod puno građana, tada se mijenja cijela društvena situacija, bez potrebe da se pobjedi druga strana na političkoj sceni. To djeluje i na političare, ne nužno na svjesnoj razini, i zapravo se sve mijenja.

6. Kakvu ulogu u političkim događanjima ima projekcija? I da li ideja “imamo vlast kakvu zaslužujemo“ oslobađa političare od njihove odgovornosti?

Projekcija je proces kojim u okolini prepoznajemo određene psihološke karakteristike nas samih, kojih nismo svjesni. Npr. Kristova izreka iz Evanđelja po Mateju „Zašto onda vidiš trun u oku brata svojega, a ne obazireš se na gredu u svojem oku?“ govori o dinamici projekcije. To bi značilo da lako vidimo mane političara, a u isto vrijeme ne vidimo svoje mane. Ukoliko je taj proces nesvjestan, tada zanemarujemo svoju moralnost. A građana je puno više nego političara.

Postoji nešto što u analitičkoj psihologiji zovemo sjenka. Sjenka se može prepoznati kao unutarnji aspekt ličnosti u snovima ili u našoj okolini kroz projekciju. Ona sadrži kvalitete koje zapravo pokušavamo prikriti, ljutnja, licemjerje, škrtost, zavist, lijenost ( npr. 7 glavnih grijeha). Cijeli sakrament ispovijesti u katoličkoj crkvi se temelji na psihološkoj činjenici kako je izrazito važno da smo svjesni svoje sjenke.

Svi imam sjenku i što smo je manje svjesni, to je ona tamnija. Sjenka nije sama po sebi uvijek zla, već samo ne-diferencirana, primitivna i neprilagođena. Ako smo svjesni svojih inferiornosti, tada imamo mogućnost da ih i ispravimo.

Uzimanje u obzir sjenke znači da preuzmemo beskompromisan kritički stav prema samom sebi što je teško jer kao i sav ostali nesvjestan sadržaj, tako i sjenku najčešće percipiramo kroz projekciju. Uvijek je netko drugi kriv, ali samo dok nismo svjesni svoje sjenke. Ako netko uspije da povuče sve te projekcije, to nije kraj jer umjesto ljudi oko njega, taj čovjek je postao sam sebi problem. Svjestan je da sve što nije u redu u svijetu, zapravo nije u redu i sa njim samim i ako uspije učiniti nešto sa svojom sjenkom, uspio je učiniti nešto sa svijetom. Uspio je na svoja leđa staviti barem dio društvenog problema.

Ukoliko svaki građanin preuzme odgovornost za svoju moralnost, to nikoga ne oslobađa odgovornosti nego svakoga građanina drži odgovornim za svoj život i svoje odluke. I ukoliko je duh vremena nemoralan, tada ga moralan građanin neće pratiti, bio on političar, novinar ili psihoanalitičar.

7. Kako analitička psihologija gleda na ideju kolektivne svijesti u Hrvatskoj i kako je moguće promijeniti obrasce na političkoj sceni Hrvatske, u kojoj se puno energije troši na unutarnje konflikte?

Kada razmišljamo o konceptu kolektivne svijesti, vrlo je lako zanemariti činjenicu da to nije svijest kolektiva ili nacije. Kolektiv, grupa ili nacija nemaju svijesti, svijest je karakteristika pojedinca. Kolektivna svijest su ideje i vrijednosti s kojima se pojedinačni građanin može ili ne mora slagati i uzeti ih zdravo za gotovo. Ukoliko se većina s njima slaže i većina uzima ih zdravo za gotovo, dobije se dojam kako je to poseban entitet koji prožima cijelu naciju, što je netočno.

Kolektivna svijest predstavlja statističku sredinu vrijednosti i ideja koje su misao vodilja većini građana nekog društva. Ali, kao što prosjek visine osoba u sobi može biti različit od visine bilo koje osobe u istoj sobi, tako i vrijednosti kolektivne svijesti ne moraju biti u skladu s vrijednostima pojedinačne osobe. Ukoliko one nisu u skladu s njegovom prirodom, tada njegovo nesvjesno reagira i stvara tendencije koje pokušavaju ispraviti uvjerenja nametnuta iz okoline koja ne odgovaraju njegovoj osobnosti.

Te tendencije su na početku nesvjesne, a jedna od najvažnijih psiholoških činjenica je kako sadržaj kojega nismo svjesni u našoj psihologiji, pronalazimo u okolini kroz projekciju. Ta dinamika je posebno izražena kod konflikta, gdje istu onu nesvjesnu tendenciju koja nije u skladu s našim svjesnim stavom i teži da ga ispravi, pronalazimo u oponentu. Ali, to što vidimo u osobi koja nam je najomraženija je upravo ono što nam treba da bi se promijenili. Iz osobnog iskustva mogu reći kako su najkreativniji konflikti u mom životu bili oni kod kojih sam pokušao razumjeti osobu s kojom sam bio u konfliktu. Ali to nije recept za rješenje društvenih problema, već samo za rješenje osobnih.

8. Da li je moguće naciju podvrgnuti psihoanalitičkom tretmanu i kako se odgovorna osoba može snaći u poplavi raznih vijesti koje isplivaju na površinu tijekom političke kampanje?

Odgovor na vaše pitanje ću vam dati kroz priču, koju je Jung bezbroj puta ponovio svojim učenicima. Priču mu je ispričao Richard Wilhelm, njegov prijatelji i poznati sinolog koji je proveo više od 25. godina u Kini i preveo I Ching. Jedna od priča koju je doživio se dogodila u siromašnom selu gdje je zavladala velika suša. Nakon nekog vremena seoski starješine su odlučili pozvati mudraca iz udaljenog sela koji je znao kako se nositi s takvim situacijama. Kada je mudrac došao, tražio je malu kolibu gdje može biti sam i nakon tri dana dogodila se ogromna oluja sa snijegom i kišom. Wilhelm, zapadnjak, je naravno bio impresioniran mogućnosti da jedna osoba utječe na vrijeme, te ga je upitao kako je to postigao. Mudrac je odgovorio kako on nije ništa učinio, ali kada je došao u selo primijetio je kako situacija nije u skladu s Tao-m. I nakon nekog vremena i on je osjećao kako nije u skladu s Tao-m, te je tražio mjesto gdje može biti sam. Kada je ostao sam, pokušao se vratiti u Tao i kada je uspio, naravno da je pala i kiša.

Ukoliko se uspijemo dovesti u „Tao“, kao i kineski mudrac, tada da nam se događaju smislene stvari umjesto besmislenih. Psihološkim jezikom to znači da uzimamo u obzir nesvjesno i pokušamo ga aktivno uklopiti u svoj život. Kada se i ja kao građanin dovedem u „Tao“, kada uzmem u obzir tendencije nesvjesnog u meni, tada se mijenja i situacija društva u kojem živim. Ne puno, ali to je jedino što pojedinac može učiniti, sve ostalo je inflacija tj. nesvjesno postajemo dio mita.

Psihoterapija postoji jer smo izgubili kontakt s nesvjesnim a Jung i analitička psihologija nemaju rješenje za Hrvatske i svjetske društvene probleme. Ali, mogu pomoći pojedincu da pronađe rješenje u samom sebi. To rješenje nećemo pronaći svi, samo neki, ali često je samo to i dovoljno.

9. Kako prepoznati neurotičnu osobu u mnoštvu osoba koje se pojavljuju u javnom životu Hrvatske?

Kada prepoznamo neurozu u sebi, jako ju je lako prepoznati u drugome.

Možda mogu objasniti na primjeru. Osobe koje nisu u sebi prepoznale zloću su često vrlo ranjive u odnosu na zloću drugih. Vrlo ih je lako prevariti i previše vjeruju drugima. Ukoliko ste svjesni da i sami niste med i mlijeko, tada imate određeno iskustvo, razvili ste debelu kožu i kada vas netko pokuša prevariti, možete to prepoznati jer ste i sami to činili. A nemojmo se zavaravati, svatko od nas ima zloću u sebi, samo je pitanje koliko smo je svjesni. Zapravo i potrebno je da ju imamo, i nema zdrave psihologije bez određene doze zloće. Da li ona djeluje kada se najmanje nadamo i dovodi li do nesvjesnih posljedica, ili ju koristimo u trenucima kada je to nužno i svjesni smo posljedica do kojih dovodi, određuje njezino pozitivno ili negativno djelovanje.

Naravno, malo pretjerujem, ali to je dinamika koja stoji iza mogućnosti da sami budemo prevareni ili da prevaru prepoznamo. Pretpostavljam kako je zbog toga važno znati da li je osoba koju slušamo na televiziji neurotična ili ne.

10. Da li na medije možemo gledati kao na neku vrstu kolektivne svijesti i koliko oni mogu utjecati na stanje neuroze u društvu?

Mislim da mediji nisu neka vrsta svijesti za društvo. Svijest je karakteristika pojedinca, a ne organizacije. Oni mogu potencirati i smanjiti stanje neurotičnosti samo kod neurotične osobe. Na osobu koja je neurozu prepoznala u sebi u učinila nešto po tom pitanju, mediji nemaju veliki utjecaj.

11. Mogu li mediji pomoći da se pojedinci u društvu dovedu u sklad sa Tao-om?

Mediji su po svojoj prirodi usmjereni na veliki broj osoba, a rad sa nesvjesnim jako individualan rad i tu nema recepta. Svaka osoba je drugačija i potreban joj je specifičan „lijek“ koji možemo pronaći samo u njenim snovima ili slikama. Mediji u tom kontekstu mogu samo pomoći da osoba postane svjesna kako postoji rješenje njegovih problema, ali ne mogu puno pomoći da ona to rješenje i pronađe, budući da je ono individualno.

12. Da li na političku situaciju u Hrvatskoj možemo gledati kao na noćnu moru i ako su snovi ulaz u nesvjesno, možemo li reći kako imamo vlast iz snova?

Ukoliko pitate bilo kojeg građana EU-a o tome, vjerujem kako bi se puno od njih s time složilo. Ali opet i ovdje imamo posla sa projekcijom.

S druge strane ako promatrate psihološki razvoj, tada su najveći skokovi mogući u najtežim trenutcima. Možda tako možemo promatrati i stanje u Hrvatskoj. Istina je da je situacija teška ali, baš u tim trenutcima imamo mogućnost da uvedemo promjenu. Uvijek se sjetim filma (Up in the Air) u kojemu George Clooney glumi osobu koju velike tvrtke unajme da zaposlenicima podijeli otkaze. Ali, on to radi na drugačiji, način. Prvo prouči osobu kojoj daje otkaz i ukaže joj na njezine pozitivne strane. Jednoj od njih je ukazao kako je uvijek voljela kuhati i kako tu strast može iskoristiti da si sama osigura posao. Znate, Hrvati su jako traumatizirana nacija, ne samo u zadnjih 20 godina, već zadnjih 1000 godina. I dio naših instinkata je potisnut već stoljećima. Npr. većina nas ne osjeća kako je dovoljno dobra da započnemo mali posao, ne vjerujemo kako ideje koje nam s vremena na vrijeme dođu imaju vrijednost i kako  ih možemo razviti. Nemamo ideju kako se neke stvari mogu naučiti i kako možemo sami sebi osigurati egzistenciju. Zapravo nemamo vjeru u sebe. Sve je to manifestacija kompleksa manje vrijednosti koji smo stvarali stoljećima. Ali opet, sada je na nama da stvari promijenimo, ne na političarima, ne na organizacijama već na pojedincima. I ukoliko se dovoljan broj takvih pojedinaca sakupi, stvari će se promijeniti.

Tu nam snovi mogu pomoći, pa tako i noćne more, ukoliko ih imamo. Znate, nesvjesno je relativno. Ono što je nekome nesvjesno drugoj osobi može biti potpuno svjesno. Npr. Jedna osoba je lijena, ali sebe vidi kao jako vrijednu osobu. Toj osobi je lijenost nesvjesna, iako je svatko tko ju pozna svjestan da to nije tako. Nesvjesno je samo stanje uma i nemogućnost da vidimo stvari kakve jesu. Snovi nam omogućuju da ih vidimo, baš onakve kakve jesu. Možda možemo reći kako su snovi ulaz u veću svjesnost. A noćne more su možda najvažniji snovi koje možemo imati i daju nam priliku koju je iznimno važno da iskoristimo.

Analitička psihologija i politika

U ovom članku ću pokušati objasniti vezu između osobne psihologije građana i dugoročne političke situacije zemlje u kojoj žive. Naravno, problem odnosa osobne psihologije i politike možemo promatrati s više stajališta, ovo je samo jedno od njih i nikako ne predstavlja jedino moguće.

Možemo reći kako se početak civilizacije i kulturnog života poklapa sa idejom stvaranja kraljevstva i likom kralja. Zašto je to tako? Grupa ljudi se sastoji od više članova čiji se stavovi prema životu mogu nalaziti u direktnom konfliktu. Jedan član plemena želi promijeniti mjesto boravka zbog nestašice hrane, dok drugi želi ostati na istom mjestu zbog opasnosti koju seoba sa sobom nosi. Takov stanje samo po sebi je neodrživo jer ne postoji ništa što bi dvije grupe osoba u plemenu s dva različita stajališta održalo zajedno. Jedna grupa želi jedno, a druga drugo, što predstavlja početak podijeljenosti plemena i početak borbe za dominacijom. Takav konflikt direktno utječe na mogućnost prilagodbe plemena na opasnosti i nove situacije. Ako zamislimo kako ta grupa ima kralja čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena, tada on ima mogućnost da ujedini konfliktne tendencije u plemenu i usmjeri energiju cijele grupe u jednom smjeru. Energija plemena se ne troši na međusobne konflikte, već postoji određeni višak psihološke energije koji se može utrošiti na izgradnju grada, obrađivanje zemlje ili kulturne aktivnosti.

Nadalje, ako promatramo običaje u primitivnijim društvima povezane s institucijom kralja, možemo primijetiti i kako je dobrobit kralja usko povezano s dobrobiti društva kojim on vlada. Ako društvo ne prosperira, kralja je potrebno zamijeniti. Jednostavnije ne može biti. Ponekad takvi običaju idu u krajnost, te ako npr. žetva ne rodi kako je trebala ili je rat izgubljen, kralja zamjene novim na manje ili više brutalan način. Dakle, kralj je izravno odgovoran za stanje u društvu i njegov prosperitet. Izbori su moderan, demokratski oblik arhaičnog običaja.

Kralj se često pojavljuje i u bajkama u kojima se cijela radnja temelji na zapletu koji otkriva kako je kralj bolestan, impotentan ili pohlepan, a zemlja kojom vlada je nesretna, gladna i sl. Cijela radnja bajke teži k tome da heroj zamjeni kralja i postane novi, bolji i mudriji kralj. Simbol kralja se često pojavljuje i u našim snovima i usko je vezan uz našu osobnu psihologiju. Psihološki gledano kralj predstavlja vodeći princip svijesti (npr. svaka važna ideja ili osjećaj koji određuje našu psihologiju u najvećoj mogućoj mjeri; materijalizam, kršćanski duh i sl.). Vodeći princip svijesti može biti slab, bolestan, potrebna mu je obnova (te može dovesti do psiholoških simptoma kao depresija, anksioznost i sl.) ili ga je potrebno zamijeniti novim. S druge strane, kralj može biti snažan, uspješan, mudar i sl. U tom slučaju, simbol kralja predstavlja vodeći princip svijesti osobe zbog kojega je ona sretna, zadovoljna i ima osjećaj kako njen život ima smisla.

Možda na primjeru mogu bolje pojasniti kako vodeći princip svijesti može utjecati na naš život u pozitivnom ili negativnom obliku. Vodeći princip svijesti može biti ideja kako je potrebno da smo uvijek u dobrim odnosima s ljudima koji nas okružuju. Ako takav način razmišljanja zapravo nije prilagođen situaciji u kojoj se određena osoba nalazi, to sa sobom može povući puno patnje i poniženja. Npr. ako smo okruženi ljudima koji se prema nama ne odnose na pozitivan način i ako smo u takvoj situaciji spremni zanemariti ono što mi želimo, samo da odnos s drugim osobama bude skladan, tada se u našim snovima može pojaviti ideja bolesnog kralja, predsjednika ili vođe kojemu je potrebno ozdravljenje. Ako se osoba, koja se nalazi u takvoj situaciji, može izboriti za sebe, čak i kada to ugrozi odnos s drugom osobom, tada je „kralj“ ozdravio ili je pronađen novi. Psihološki gledano, dogodila se promjena vodećeg principa svijesti ili je pronađen novi. Novi stav u ovom primjeru bi bio slijedeći: „Da, pokušati ću se slagati s drugima, ali ako oni nisu spremni mene poštovati, tada ću se izboriti za sebe i prekinuti odnos s njima, čak i ako to znači kako me oni više neće poštivati i voljeti.“

U povijesti se izbor kralja temeljio na ideji kako je osobnost kralja takva da odgovara većini pojedinaca u određenom plemenu ili grupi. Vikinzi nisu birali kralja koji se nije znao boriti. Kineski kralj je trebao biti oličenje mudrosti i sl. Dakle, kralj plemena nije samo realna osoba, već i psihološki gledano, simbolički izražaj vodećeg principa svijesti svakog pojedinca njegovog kraljevstva ili zemlje. Možemo reći kako kraljevstvo prosperira sve dok je većina pojedinaca društva određena uvjerenjem ili vodećim principom svijesti koji odgovara tj. prilagođen je vremenu u kojem društvo živi. Kralj je utjelovljenje tog uvjerenja ili vodećeg principa svijesti velikog broja članova određenog društva.

Sjenka, psihologija i politika

Danas nemamo kraljeva, ali to ne znači kako se ne događa ista psihodinamika. Biramo premijerku ili predsjednika i oni predstavljaju onaj princip ili stav svijesti prema kojemu većina nas živi. Problem se javlja ako je taj princip nesvjestan, tada ga pronalazimo, kroz projekciju, kao karakteristiku predsjednika, premijerke ili određene društvene skupine, jer kao što je iskustvo pokazalo, projiciramo samo ono čega nismo svjesni u samom sebi.  Ako je jedna od karakteristika tog principa nemoral, a svi se možemo složiti kako je on prisutan u našem društvu, tada dobijamo sliku kako su predsjednik, premijer ili određena društvena skupina nemoralni.

Kada smo nesvjesni, tada smo i podijeljeni jer u jednom trenutku reagiramo i razmišljamo svjesno, na jedna način, a u drugom nesvjesno i na potpuno drugačiji način. Propovjedamo moral a sami smo nemoralni. Ako nismo svijesni svoje moralnosti ili nemoralnosti, tada je podijeljenost našeg društva izraz podijeljenosti pojedinca koji toga nije svjestan, a predsjednik, premijerka ili određena društvena skupina postaju nositelji unutrašnje slike moralnosti ili nemorala.

Dakle, analitička psihologija promatra društvene događaje kao zbirni izraz psihologije svakog pojedinca, a moral državnih službenika i skupina nije izraz samo njih samih, već i psihologije svakog građana s pravom glasa. Kako bi to bolje razumjeli, važno je da razumijemo psihodinamiku koja je određena moralnom i nemoralnom stranom naše osobnosti. Svi smo mi moralna i nemoralna bića i ne postoji osoba koja je samo moralna. Kršćanstvo je izrazito svjesno te psihološke činjenice i ispovijed je jedan od instrumenata kako se prosječan kršćanin nosi s tim problemom. Ali ista psihologija vrijedi, bez obzira je li osoba kršćanin ili ne. Biti moralna osoba znači biti svjestan svoje moralne i nemoralne strane, biti razapet između te dvije suprotnosti i s cijelim svojim bićem pokušati živjeti moralniju stranu. Naravno, to uspijevamo samo u manjoj mjeri, ali taj pokušaj je baš ono što nas čini moralnom ili nemoralnom osobom.

Moralna osoba je obilježena kontinuiranom, više ili manje uspješnom, brigom da nemoralna strana ne preuzme inicijativu i postane aktivna. Moralna osoba je jednako tako svjesna kako to neće uvijek uspjeti (tako i treba biti jer smo samo ljudi), ali u isto vrijeme svjesno na sebe preuzima težinu toga problema, u svom osobnom životu, a ne kroz razgovor o moralu drugih. Možda su najnemoralnije osobe baš one koje nisu svjesne da su nemoralne. U analitičkoj psihologiji, nesvjesni dio ličnosti koji je u suprotnosti s moralnim viđenjem samoga sebe naziva se sjenka, iako ona nije ograničena tom definicijom.

Ako nismo svjesni svoje sjenke i svoje nemoralnosti, tada su ta sjenka i nemoralnost projicirane, tj. osobama koje nas okružuju počinjemo pridodavati naše nemoralne karakteristike. Projekcija s jedne strane ima svrhu da postanemo svjesni određenih karakteristika kroz kontakt s našom okolinom. Ali, ako traje predugo, zapravo prebacuje odgovornost s nas samih na objekt naše projekcije. Tada predsjednik, vlada, premijer, načelnik, direktor ili određena društvena skupina postaju odgovorni kako bi naša država i mi s njom prosperirali, a mi sami to prestajemo biti.

Zamislite što bi se dogodilo kada bi svatko od nas prestao voziti brže nego što je dozvoljeno, kada bi svatko od nas razvrstavao smeće ili kada bi svatko od nas prestao davati i uzimati mito ili ga prijavio. Zamislite kada bi svaki policajac, inspektor ili sudac razmišljao jednako tako. Zamislite što bi se dogodilo kada bi se svatko od nas držao visokih moralnih standarda, plaćao porez, radio svoj posao kako je za njega i plaćen i ne zapostavljao svoje obaveze prema obitelji.

Koje je onda rješenje da naše društvo prosperira. Rješenje je da svatko od nas preuzme dio odgovornosti na sebe; da se informiramo, educiramo, upoznamo sebe i nosimo teret naše moralne podijeljenosti. Naravno, nije moguće da baš svatko preuzme takvu odgovornost, ali ja vjerujem kako ako barem određeni dio građana to uspije, tada utjecaj i život takvih ljudi može djelovati i na živote svih koji ih okružuju.

Kada smo preuzeli odgovornost za našu nemoralnu stranu, tada više nema potrebe da ju pronalazimo u okolini kroz projekciju. Nemojmo se zavaravati, to nije lagano i sa sobom povlači izrazito veliku patnju. Ali, u tom procesu nismo postali svjesni samo psiholoških karakteristika koje su do sada bila nesvjesne, tj. naše osobne nemoralnosti, već smo postali svjesni činjenice kako nisu samo političari nepošteni, već i mi sami. Psihološki gledano, kada prepoznamo određenu nesvjesnu karakteristiku u nama samima (npr. našu nemoralnost), možemo ju vrlo lako prepoznati i u drugima. Kada smo svjesni kako je svatko od nas sposoban da bude nepošten, lijen ili nemaran, tada tu karakteristiku lako prepoznamo u drugima. Kada bismo to doista i učinili, političari koji ne bi imali iznimno visoke moralne standarde ne bi mogli biti izabrani na izborima za određenu funkciju jer ih mi ne bi izabrali. A što se tiče onih koje bi izabrali, oni su sluge duha vremena u kojemu žive i instinktivno slijede taj duh. Ako svaki građanin da svoj obol da se taj duh vremena promjeni, tada i svaka osoba koja živi u tom vremenu nema izbora nego da ga prati. Ako vam je teško shvatiti o čemu pričam, samo se sjetite kako strani vozači voze prebrzo u Hrvatskoj, iako se u svojoj državi pridržavaju pravila i kako Hrvati voze po pravilima u stranoj državi, premda se u Hrvatskoj tih istih pravila ne pridržavaju. Kao da postoji nevidljivi duh države u kojoj se nalazimo i nesvjesno ga pratimo i poštujemo. Što to govori o duhu naše domovine kojega smo svi mi dio?

Predsjednici i premijeri su simboli vodećeg principa svijesti koji određuje svjesnu psihologiju većine građana određene države. Ako je taj vodeći princip svijesti usko povezan s moralom i radom, tada to znači da odgovornost ne leži na predsjednicima i premijerima, već na građanima koji su ih izabrali. Političari su, željeli to mi vjerovati ili ne, samo glasnogovornik i predstavnik prosječnog građana. Sve dok taj građanin živi u uvjerenju kako je izrazito vrijedan i pošten, a nije svjestan kako je u isto vrijeme i potpuna suprotnost, sve dok sam u svom osobnom životu i u svojim osobnim životnim situacijama ne počne raditi na tom problemu, političari će biti samo izraz podijeljenosti u nama samima. Politika nije nešto što se događa neovisno o nama.

Naša individuacija direktno utječe na sve osobe kojima smo okruženi, s posebnim naglaskom na izborima, kada nesvjesno omogućujemo da budu izabrani i biramo upravo onakve ljude kakvi smo i mi sami. Zapravo, izbori ne mijenjaju stanje naše države, oni su samo izraz prosječnog psihološkog stupnja razvoja svih njenih građana. Izbori i pobjednici izbora su samo prikaz statističke sredine moralnosti svih pojedinca određenog društva.

Projekcija i arhetipska pozadina referenduma o braku

Problem referenduma o braku možemo podijeliti na:

• njegov društveni aspekt i
• njegov psihološki aspekt; koji se može podjeliti na subjektivni (uzrokovani osobnom psihologijom pojedinca) i objektivni (uzrokovani arhetipskom konstelacijom u kolektivnom nesvjesnom)

Ovaj post ne ulazi u društvene i psihološko-subjektivne aspekte, već govori o psihološko-objektivnim tj. arhetipskim uzrocima konflikta, koji su dublji, dalekosežniji i puno kompleksniji od nacionalnog konflikta koji se manifestira kroz nedjeljni referendum. Kako bi mogli razumijeti arhetipsku pozadinu referenduma o braku, potrebno je pojasniti važnost i svrhu procesa psihološke projekcije.

Projekcija

Projekcija je proces kojim određeni nesvjesni sadržaj prepoznajemo, ne u nama samima, već u ljudima koji nas okružuju. Predmet projekcije može biti:

• određeni kompleks (npr. vidimo koliko je naš susjed agresivan, a ne vidimo da smo i sami agresivni),
• u izboru partnera, predmet projekcije je anima kod muškaraca ili animus kod žena,
• u raznim sukobima, predmet projekcije je tzv. sjenka koja predstavlja sve neprihvatljive i odbačene psihičke karakteristike kojih nismo svjesni, iako čine važan dio naše psihe (npr. zlo je nešto što je uvijek projecirano u kontekstu sukoba).

Sadržaj koji projeciramo je važan dio naše osobnosti. S psihološkog i psihoterapeutskog stajališta, asimilacija tog sadržaja je iznimno važna. Asimilacijom prestaje njegovo negativno djelovanje, a sama ličnost osobe kojoj se projekcija dešava je obogaćena s dosad nesvjesnim sadržajem. Nuspojava povlačenja projekcija je da sadržaj koji je asimiliran prestaje djelovati kao konfliktni faktor poremećaja u društvu i u međuljudskim odnosima osobe kojoj se projekcija dešava.

Projecirani sadržaj, kao i svaki drugi nesvjesni sadržaj, uvijek ima kompenzirajući utjecaj na svijest. Npr. projekcija omogućava osobi da, bar na neki način, postane svjesna određenog nesvjesnog sadržaja. U slučaju naših primjera to bi značilo da projekcija agresije omogućuje osobi koja projecira bolji odnos s agresijom u sebi i na taj način omogućuje da se ta agresija koristi na svjestan način i u konstruktivnije svrhe (kao recimo u samoobrani: verbalnoj ili fizičkoj). Projekcija anime i animusa u partnerskim odnosima nam omogućuje da kroz kontakt s partnerom lakše prepoznamo naše nesvjesne karakteristike. Kroz razne sukobe kroz koje prolazimo, otvara se mogućnost da prepoznamo karakteristiku našeg protivnika u nama samima. Asimilacijom projeciranog sadržaja unutarnji i vanjski aspekt takvog konflikta nestaje.

U kontekstu iznesenih ideja, možemo se pitati koji psihički sadržaj je aktivan, nesvjestan i projeciran u kontekstu referenduma o braku?

Muškost i Ženstvenost

Za razliku od biološke spolnosti, psihološka spolnost je daleko manje diferencirana. U svakoj ženi i muškarcu postoje i muške i ženske psihološke karakteristike. Ideju što predstavlja psihološka muškost i ženstvenost možemo dobiti promatrajući npr. grčke bogove i područja njihovog djelovanja, ovisno jesu li muškog ili ženskog spola. Kineski yin i yang su isto tako jako prikladni za razumijevanje muškog i ženskog psihološkog aspekta. Psihološki gledano, svaki muškarac u sebi ima: yin i yang, Zeusa i Heru, Aresa i Afroditu, pitanje je samo kojih je karateristika svjesniji.

Jedan od velikih problema zapadnog društva je naglasak svijesti na muškim psihološkim karakteristikama (muškost je kada znamo što želimo i kada učinimo što je potrebno da to i ostvarimo). Ženske psihološke karakteristike (instinkti, emocije, nesvjesno i dr.) zbog toga su potisnute. Posljedica toga je neravnopravonst spolova (tj. ženstvenosti) kako u društvu tako i u unutarnjem svijetu svakog muškarca i žene.

Individuacija zapadnog čovjeka, često je usmjerena na ispravljanje takve jednostranosti i teži svjesnoj emancipaciji ženskih psiholoških karakteristika. U realnosti potisnuta ženstvenost počinje djelovati na način da obuzima svijest i djeluju u neku ruku neovisno o njoj. Efekte potisnute ženstvenosti i jednostrane muškosti možemo prepoznati u problemima modernog društva; opsjednutost izgledom, materijalizam, ekološki problemi, ekstremizam i sl. Možemo zaključiti kako je asimilacija ženstvenosti od ogromne važnosti ne samo za psihološko zdravlje pojedinca već i budućnost naše civilizacije. U tom kontekstu možemo očekivati da nesvjesno reagira na takvu jednostarnost i vrši kompenzacije koje se mogu prepoznati i u skorašnjem referendumu.

Simbolički i psihološki gledano, brak predstavlja stanje ravnopravnosti muškosti i ženstvenosti u nama samima, bez obzira jesmo li muškarac ili žena. Ako tendencija za tom jednakošću nije prepoznata od strane svijesti, ona je nesvjesna, kontaminirana s osobnim kompleksima i konfliktima i možemo je prepoznati u ideji referenduma o braku. U tom kontekstu, za konzervativniju stranu konflikta, referendum predstavlja rješenje problema nejednakosti psihološke muškosti i ženstvenosti.

I druga, liberalnija strana u konfliktu ima mogućnost da ostane nesvjesna dijela svoje osobnosti. Psihodinamika je u tom slučaju pomalo drugačija. Kao što je u prvom slučaju svijest bila u identifikaciji sa psihološkom muškosti, tako je u slučaju liberelnije struje svijest identificirana sa psihološkom ženstvenosti. Represivna psihološka muškost time nije izgubila svoju snagu već je potisnuta, djelomično još uvijek nesvjesna i kao takva predmet projekcije.  Objekt projekcije je nitko drugo nego tradicionalnija struja.

Za kraj možemo reći da se problem muškosti i ženstvenosti ne može riješiti u areni društvenih konflikata koji su samo simptom unutarnje disocijacije i bez obzira na ishod referenduma, psihološki problem neće biti riješen dokle god svatko od nas ne preuzme breme neravnopravnosti psihološke muškosti i ženstvenosti u nama samima i ne pokuša riješiti problem tih psiholoških suprotnosti u osobnom životu.

Nekako osjećam da je individuacija pojedinca jedino trajno riješenje.