Category Archives: Ostali članci

Tugovanje i smrt

Ovdje izneseni stavovi predstavljaju samo jedno od stajališta sa kojih možemo promatrati tugovanje kada traje predugo i ne teče prirodnim tokom, smrt i psihološke probleme koji ih prate (na portalu novilist.hr, možete pročitati kratak članak, koji je napisala novinarka Tatjana Gromača Vadanjel, u kojem odgovaram na nekoliko pitanja sa sličnom tematikom).

Tugovanje

Možda najteži trenuci u našim životima su kada izgubimo voljenu osobu. Neki od nas se lakše nose s gubitkom, neki teže. Kako nastaviti živjeti i prihvatiti smrt i tugovanje kao dio života? Što se događa s našom osobnosti tijekom procesa tugovanja? Koji su razlozi predugog trajanja procesa tugovanja i što može ometati prirodan proces tugovanja?

Kako bi razumjeli proces tugovanja, važno je da razumijemo utjecaj važnih osoba na naš psihološki razvoj i odrastanje. Poznati su slučajevi kada je dijete odraslo s vukovima ili nekim drugim životinjama. U tome slučaju, nakon određenog vremena, kao da dijete izgubi mogućnost ponovno postati čovjekom, u psihološkom smislu. Možemo zaključiti kako, osim našeg mozga koji u sebi sadrži potencijal da postanemo čovjekom, potreban je i utjecaj bliskih osoba kako bi se taj potencijal i ostvario. Zapravo veliki broj psiholoških poremećaja proizlazi iz činjenice kako taj utjecaj nije bio adekvatan. Kada smo djeca cijeli potencijal naše osobnosti je zapravo nesvjestan i kao takav je projiciran u važne osobe u našem okruženju. Otac je nositelj naše psihološke muškosti i kao takav odgovoran je za našu inicijativu, odrješitost, odnos sa društvom i zakonima te našu sposobnost uspjeha u vanjskom svijetu. S druge strane, majka je nositelj naše psihološke ženstvenosti i kao takva je usko povezana s našim odnosom s instinktima, nesvjesnim, emocionalnim životom i osobnim odnosima (iako su ponekad te uloge izmijenjene ili zamijenjene s više ili manje pozitivnim rezultatom). Tijekom našeg psihološkog razvoja projicirane karakteristike postepeno postaju dio naše osobnosti, iako zbog vanjskih ili unutarnjih utjecaja taj proces asimilacije može u određenom trenutku naići na prepreku. Rezultat takvog razvoja je dijete ili odrasla osoba koja je ovisna o osobama iz uže obitelji. Jednako tako, takav razvoj, kod odrasle osobe, može rezultirati psihološkim poremećajima koji se mogu manifestirati kao depresija, anksioznost, fobije, napadi panike ili somatskih tegoba.

Ponekad se dogodi da važnu osobu u našem životu izgubimo prije nego se proces asimilacije projiciranog sadržaja završio, tj. prije nego smo postali svjesni činjenice kako bliska osoba predstavlja i dio naše osobnosti koje nismo svjesni. Kada se to dogodi, zapravo nismo izgubili samo važnu osobu već i dio naše osobnosti. Ta činjenica jako komplicira proces tugovanja i zapravo sve dok nismo sami u sebi pronašli aspekt osobnosti koju je bliska osoba predstavljala, proces žalovanja nije moguće završiti. Tada imamo osjećaj kako naš život nema smisla zbog gubitka bliske osobe i osjećamo se kako ne možemo i ne znamo dalje. Takva dinamika se često događa ako je osoba koja je preminula, za vrijeme svoga života nesvjesno sabotirala proces odrastanja osobe koja je još uvijek živa. Ili, ako osoba koja treba odrasti sama sabotira svoj proces odrastanja i na umjetan je način održavala osobu koja je preminula odgovornom za određeni aspekt svoga života. Zapravo, kada god se nađemo u situaciji da smo izgubili objekt projekcije određenog nesvjesnog sadržaja, bilo to kroz gubitak bliske osobe zbog smrti, razvoda ili prekida prijateljstva, prolazimo kroz proces sličan tugovanju. Projicirani aspekt osobnosti može biti odgovornost, asertivnost, osjećajnost i sl. Za primjer mogu navesti bračni par u kojemu je društvene obaveze preuzela supruga. U slučaju da suprug ostane udovac, proces tugovanja će biti otežan činjenicom da osim tugovanja za osobom koju je izgubio, suprug ima obavezu razviti socijalne vještine koje su do sada bile u domeni supruge. Iz toga proizlazi, kako bi „preživjeli“ smrt bliske osobe, nužno je na tom odnosu raditi paralelno s radom na sebi, što je i jedini način da se projekcije povuku. Praktičan psihoterapeutski rad u svim tim slučajevima se temelji na pokušaju da klijent pronađe i asimilira aspekt osobnosti koju je bliska osoba u njegovom životu predstavljala, dok je bila prisutna u životu osobe koja tuguje.

Smrt bliske osobe, u opisanom obliku, je izrazito traumatičan događaj za odrasle osobe. Olakšavajuća okolnost je činjenica kako zbog životnog iskustva ima veću mogućnost psihološki razumjeti situaciju u kojoj se nalazi. Takav traumatični događaj, koliko god to strašno zvučalo, je često poticaj da osoba u takvoj situaciji radi na svom psihološkom razvoju koji je zbog odnosa s osobom koja je preminula bio na čekanju. Ako to ne učini, proces tugovanja nije moguće nastaviti prirodnim putem i osoba koja tuguje često pati više nego je doista potrebno. Kod djeteta koje je izgubilo blisku osobu, psihološka situacija je iznimno teška, posebno zbog toga jer je dijete često premlado i nije u mogućnosti preuzeti odgovornost i asimilirati aspekt osobnosti koji je do sada bila projicirana na osobu koja je preminula. Dijete je zapravo izgubilo osobu koja joj omogućuje da odraste i postane osoba koja treba postati. U tom slučaju, iznimno je važno da dijete ima drugu osobu od povjerenja od koje može naučiti tko je zapravo i koja joj može omogućiti da se proces odrastanja nastavi do trenutka kada će biti dovoljno zrelo preuzeti odgovornosti odrasle osobe.

U slučaju smrti bliske osobe, duboko religiozne osobe u takvim imaju puno manje psihičkih problema, zbog vjerovanja kako smrt nije kraj odnosa. U slučaju ako nismo religiozne osobe, tada nam ne ostaje nikakva mogućnost popraviti ono što nismo uspjeli za života bliske osobe. U takvim situacijama, snovi i aktivna imaginacija je nešto što može biti od izrazite pomoći.

Smrt

Postavlja se pitanje, kako se nositi sa smrću bližnjega u modernom društvu gdje religija ne igra preveliku ulogu? Zapravo, veliku većinu svojega postojanja, ljudski rod je imao ideje i vjerovanja koje su mu omogućavale da se može smisleno nositi sa činjenicom kako će bliske osobe iz njegovog života umrijeti.

Zamislite dvije situacije. U jednoj je religiozna osoba, koja vjeruje u zagrobni život, izgubila bližnju osobu, a u drugoj je osoba, koja nije religiozna, izgubila bližnju osobu. Uvijek kada razmišljam o tome, sjetim se priče iz života Vikinga. Stari Viking koji je preživio mnoge bitke pitao je kralja može li s njim u novi ratni pohod. Svi su se nasmijali, budući da je taj Viking bio prestar da ide u rat. Ali, rekao je kako ne želi umrijeti od starosti, već želi umrijeti na bojnom polju, kako bi mogao biti nagrađen odlaskom u Valhalu gdje odlaze duše hrabrih Vikinških ratnika. Kralj je dozvolio da stari Viking krene s njima. U prvoj bitci Vikinzi su pobijedili i stari Viking je preživio. Svi su slavili, ali ne i stari Viking koji je bio tužan jer je preživio. Slijedeća bitka je završila također pobjedom i stari Viking je bio smrtno ranjen. Nitko ga nije žalio, a on sam je umro s osmjehom na licu. Iz ovog primjera možemo razumjeti koliko veliku razliku u našem odnosu prema smrti čine naša vjerovanja. Smrt starog Vikinga nije bila tragična nego smislena. Koliko je to neshvatljivo za modernog i racionalnog Europljana?

Danas je smrt nešto o čemu se ne razgovara i nikako smisleno uklopljena u naš moderan život. O njoj se ne misli, o njoj se ne govori i nemamo vjerovanja koja bi nam pomogla da se s njom nosimo. Osoba, koja je baš izgubila blisku osobu, mi je jednom rekla kako je dok je plakala na pogrebu bliske osobe, u jednom trenutku čula glas: „Što plačeš kada on sjedi pored Boga i trebaš se radovati.“. Ako slušamo govor svećenika na katoličkom pogrebu i ako doista vjerujemo, kako da budemo tužni. Kršćanstvo i druge religije imaju u sebi sve što je potrebno kako bi se sa svojom ili sa smrću bliskih osoba nosili, ako vjerujemo. Problem je što nas jako malo doista i vjeruje. Ali, činjenica je kako su ljudi evoluirali uz takvu ideju, budući da je velikim dijelom svoga postojanja vjerovala u zagrobni život. Postoje tragovi ritualnih pokapanja koji su stari 75000 godina, a doista religiozni smo prestali biti možda prije par stotina godina.

Kako se onda nositi sa činjenicom da nismo vjernici ili vjera nema toliku ulogu u našem životu omogućiti nam smisleno tugovanje. Ponekad se možemo naći u situaciji da ne znamo kako dalje i nalazimo se na kraju naših mogućnosti. Ako sami ne znamo kako dalje, odgovor možemo potražiti u nesvjesnom, koje je često mudrije od nas samih i kroz snove, koji nam na simboličan način daju odgovor. Kada pogledamo kako snovi reagiraju na neminovnu smrt, vidimo da su oni daleko smireniji i smisleniji od naših svjesnih stavova. Osoba koja umire sanja kako je dobila novo odijelo. Osoba kojoj je umrla bližnja osoba sanja kako je umrla osoba još uvijek tu, ali ju samo ne možemo vidjeti i dr. Zapravo snovi ne rade veliki problem od smrti i tretiraju je kao svaku veliku prekretnicu u životu; odrastanje, vjenčanje, rođenje djeteta, novi posao i sl.

U svom životu sam često otkrio kako je moje gledanje na određenu životnu situaciju doista ograničeno, iako sam na prvu ruku mislio kako to nije tako. Jednako tako sam se uvjerio kako su snovi daleko mudriji od nas samih i imaju odgovore na pitanja na koja sami nemamo odgovor. Kako se onda čovjek može postaviti prema smrti? Sa strahom, ili sa iščekivanjem i vjerom kako to nije kraj. Što je istina ne znamo, ali izgleda da naši snovi govore kako je to druga mogućnost.

Simbolična smrt

Smrt, osim realnog i materijalnog aspekta, u sebi sadrži i simboličko i psihološko značenje. Ako promatramo vrste, pokušavajući otkriti koja se najlakše prilagodi na promjenjive uvjete u okolini, možemo zaključiti kako su to vrste čije jedinke imaju vrlo kratak životni vijek. Bez obzira na vrstu, smrt starijih jedinki je nužna kako bi mlade mogle živjeti. Psihološki gledano, smrt je simbol koji predstavlja ideju kako je potrebno da ono što je staro umre, kako bi se nešto novo moglo roditi. S vremena na vrijeme se nalazimo u situaciji u kojoj naš stari način razmišljanja ili funkcioniranja nije više prikladan. S 55 godina ne možemo razmišljati i živjeti kao da imamo 20 godina. U takvim situacijama potrebno je da naš staro uvjerenje ili stav „umre“ kako bi novi stav ili uvjerenje mogao zaživjeti. Npr. intelektualna osoba zanemaruje svoje osjećaje i osjećaje drugih. To je jednostavno u njegovoj prirodi i do sada je davalo rezultate, ali takav način funkcioniranja je često vrlo težak za bliske osobe iz okruženja. S vremenom, odnosi s tim osobama pate i ona postaje sve nesretnija, iako možda još uvijek uspješna. Kako bi nešto toliko nekompatibilno s njegovim intelektualnim stavom zaživjelo, kao osjećaji, potrebno je da proživi simboličnu smrt. Zapravo često u situacijama, kada je naš svjesni stav izrazito negativan prema određenim nesvjesnim tendencijama koje u nama nastaju, događa se da sanjamo smrt. Simbolički, ta smrt izražava potrebu za korjenitom promjenom. Npr. osoba koja je trebala odrasti i odvojiti se od utjecaja majke i to nije učinila, sanjala je kako joj majka umire, što ju je izrazito uznemirilo. San nije govorio o realnoj smrti majke, hvala Bogu, majka je još uvijek živa, već o ideji odrastanja tj. smanjenja utjecaja majke na život te osobe.

Zbog važnosti smrti, psihološke i biološke, jako me uznemiruje tendencija naše vrste za pronalaskom načina koji će nam omogućiti dugotrajan život. Takva težnja je zapravo izrazito arhetipska. To znači kako se ona uvijek pojavljivala u umovima ljudi, u svim epohama čovječanstva. Vječni život je jedna od glavnih ideja na kojima se temelji kršćanstvo. Alkemičari su imali isti cilj kada su tragali za kamenom mudraca ili eliksirom života i dr. Psihološki gledano, ideja vječne mladosti podrazumijeva sposobnost čovjeka da uvijek bude vitalan i prilagodljiv na različite životne situacije, a ne djetinjastu želju modernog čovjeka da živi 150 godina. Ako zamislimo društvo u kojem se ta fantazija i ostvarila, možemo se pitati kakvo bi to društvo bilo? Između ostaloga, moguće je kako bi se takvo društvo vodilo idejama koje su trebale nestati prije 100 godina. Nema napretka, nema promjene. Jednako vrijedi i za psihologiju pojedinca koja se ne mijenja od mladosti do starosti. Sa 55 godina smo već duboko zakoračili u drugu polovicu života i javlja se izrazito velika psihološka potreba kako se na određeni način nositi s idejom naše smrtnosti. Samo je pitanje kako da se jedinke te vrste nose sa njenom neminovnošću. Ne postoji recept za svakoga, ali možemo reći kako je puno lakše pomiriti se s idejom smrtnosti ako smo živjeli život na način da smo uzimali u obzir tendencije nesvjesnog, radili na sebi sa ciljem kontinuiranog sazrijevanja osobnosti tj. individuacije ili vjerovali kako smo dio nečega što je veće od nas.

Suicid

Još jedna tema vezana uz psihologiju i smrt je suicid. Što natjera osobu da učini nešto tako drastično? Simbolički gledano, smrt je dio transformacije i često, kada je potrebna duboka transformacija psihološkog shvaćanja i razumijevanja sebe i svijeta oko nas, možemo sanjati smrt. Osoba koja učini ili pokuša suicid, simboličku tendenciju živi na banalnom nivou. Kada nismo u mogućnosti promijeniti način razmišljanja ili življenja zbog određene tendencije svijesti koja onemogućuje da prihvatimo razvojne tendencije koje dolaze iz nesvjesnog, tada je jedino rješenje da taj stav svijesti bude „usmrćen“. Tek tada će nova, razvojna tendencija moći zaživjeti. Npr. mlada osoba koja je pod prevelikim utjecajem roditelja, kojima je prepustila da upravljaju njenim životom i nije spremna prihvatiti patnju koju osamostaljivanje podrazumijeva. Preuzimanje odgovornosti u tom slučaju predstavlja razvojnu tendenciju. S jedne strane imamo stav svijesti koji vrši represiju na tendencijama koje teže osamostaljivanju, a s druge imamo nesvjesno koje sve nasilnije pokušava uspostaviti kontakt sa svijesti i omogućiti asimilaciju razvojnih tendencija. Sa stajališta nesvjesnog, jedino rješenje je da neprilagođeni stav svijesti doživi smrt. Nesvjesno ne mari ako tim postupkom i osoba koja je identificirana s tim neprilagođenim stavom svijesti umre. Dakle, ako našom odlukom ne omogućimo promjenu stava svijesti, nesvjesno čini sve što je moguće kako bi taj stav svijesti prestao „živjeti“. Nesvjesno je čista priroda i kao takvoj joj ne preostaje ništa drugo nego da osobu u pitanju natjera na suicid. Kada se to dogodi, neprilagođeni svjesni stav više neće imati mogućnost da vrši represiju na razvojnim tendencijama. Pogreška osobe sa suicidalnim tendencijama je da simboličku ideju transformacije osobnosti, čemu nesvjesno teži, interpretira kao želju za suicidom, tj. razumije ju konkretno umjesto simbolički. U psihoterapiji, izrazito je važno pronaći potisnutu razvojnu tendenciju i asimilirati ju u svijest. Ako se to dogodi, život pronalazi druge tokove kojim može teći, pritisak nesvjesnog se smanjuje i kao posljedica fantazije i tendencije povezane sa suicidom prestaju.

Smrt kao simbol psihološke transformacije

Simbolički gledano (tj. kada razmišljamo o značenju simbola smrti u našim snovima i fantazijama), smrt predstavlja transformaciju. Sve svjetske religije na smrt gledaju, više ili manje jednako. Naš život i svijest nije sve što imamo, postoji nešto što možemo nazvati kolektivno nesvjesno i ako s tim nesvjesnim uspostavimo svjesni kontakt i dopustimo mu da nas djeluje i djelomično oblikuje naše svjesne stavove, tada smrt nije nešto što nema smisla već je ona i važan aspekt života. Kada psihološki razvoj napreduje svojim prirodnim tokom, tada se ideja smrti često javlja u drugom dijelu života kao tema prema kojoj moramo imati određeni stav. Zapravo drugi dio života bi trebao biti obilježen pokušajem nošenja s idejom smrtnosti. Psihološki gledano, drugi dio života ne bi trebao biti obilježen egoističnim željama, već bi se potrebe ega trebale od njih odmaknuti i dopustiti nečemu što u analitičkoj psihologiji zovemo Self da zaživi i postane dio našeg svakidašnjega života. Tada, kada smrt i dođe, na ono što nas čeka ćemo biti spremni.

Dakle, možemo reći kako je proces tugovanja u prvom dijelu života otežan poteškoćama u osobnom psihološkom razvoju. Ako uspijemo u sebi pronaći karakteristike koje je za nas do sada nosila osoba koja je preminula, tada se proces tugovanja može nastaviti i smisleno završiti. Ako to ne učinimo, proces tugovanja može potrajati predugo.

U drugom dijelu života javlja se potreba da ideju smrtnosti uklopimo u naš svjetonazor. Strah od smrti, svjestan ili nesvjestan može onemogućiti da doista i živimo i možda možemo reći kako je doista teško živjeti punim plućima ako smrt, kako simboličku tako i biološku, ne prihvatimo kao dio tog života.

Related Post

Dioniz

Dioniz, psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode

Arhetip kao takav[1] se može manifestirati na dva načina: kao instinkt i kao arhetipska slika. Instinkt je nasljedna reakcija na određeni podražaj koji, kako bi bio percipiran i prepoznat od individualnog organizma, treba sliku s kojom će biti uspoređen tako da se specifična reakcija dogodi samo za određeni podražaj. Ta slika je temelj arhetipskih slika koje možemo percipirati u našim snovima i fantazijama i koje možemo prepoznati u mitovima i religijama. Npr. instinkt je kada osoba u našoj blizini dovede do toga da i mi agresivno nastupimo. U tom slučaju, agresivno ponašanje je instinkt, a arhetipska slika, povezana s tim instinktom, može biti tigar kojeg smo iste noći sanjali.

Kod nižih oblika života instinkt nije diferenciran od arhetipskih slika jer ne postoji svijest koja bi mogla uočiti razliku. Kod ljudi su te dvije manifestacije života razdvojene i ovisno o stavu svijesti jedna od njih je u opasnosti da bude potisnuta ili zanemarena. Dok ju svijest obrađuje, instinktivna reakcija je odgođena i arhetip se dijeli na instinkt koji želi da odmah bude zadovoljen i arhetipsku sliku koja služi kao protuteža trenutačnom zadovoljenju instinkta. Ovisno o tipologiji, svijest se obično prikloni jednoj od te dvije tendencije. Kod tigra se agresivna reakcija i slika koja ju je proizvela događa u isto vrijeme.

Ljudi, s druge strane, mogu reagirati na dva načina: mogu se orijentirati na agresiju koju u danom trenutku osjećaju i pokušaju se nositi s njom (i u isto vrijeme ne reagirati, tj. potisnuti instinkt), ili mogu samo reagirati agresivno i obraniti se bez puno razmišljanja (tj. potisnuti arhetipsku sliku i njen smisao). Dakle, postoje osobe koje su „intuitivne“ i u bliskoj vezi (ne nužno svjesnoj) s arhetipskim slikama, dok u isto vrijeme njihov odnos s instinktom pati[2]. S druge strane, postoje osobe koje su vrlo instinktivne, ali u isto vrijeme nemaju ideje što su arhetipske slike.

U tom kontekstu, možemo primijetiti kako se manifestacija Self-a mijenja, ovisno o osobi i njenom stavu svijesti koji u isto vrijeme kompenzira. Dok za jedne, manifestacija Self-a sadrži emocionalne tendencije koje su usko vezane uz arhetipske slike, za druge ona sadrži instinktivne nagone i popratne emocije kojima treba dopustiti da ostvare kontakt sa sviješću i da djeluju na život osobe u pitanju. Nietzsche je govorio o tom problemu u svojoj knjizi „Rođenje tragedije“[3] i na osnovnom nivou, možemo reći kako je Apolonsko iskustvo prva, a Dionizijsko iskustvo druga od te dvije mogućnosti.

Dionizijsko iskustvo je potrebno kada je svijest jednostrano povezana s arhetipom kao takvim kroz arhetipske slike i zapostavlja važnost odnosa preko instinkta. Kako ta podijeljenost ne postoji u drugim živim bićima osim čovjeka, možemo pretpostaviti kako je ona nastala kada je i svijest rođena. Ta podijeljenost između svijesti i instinkta postala je doista problematična s rođenjem kulture i gradskog života. Razlog za to je što kultura i gradski život ne bi bili mogući bez određenog ograničenja instinkta.

Npr. u Švicarskoj, na željezničkoj postaji postoje trake, kao u zračnoj luci, koje određuju put do blagajne. To je potrebno kako ljudska životinjska priroda ne bi bila u napasti manifestirati se dok čekamo red. Često sam se sjetio redova u Hrvatskoj, gdje ljudska instinktivna priroda ima puno više slobode manifestirati se kroz reakcije ljudi u redu kada se netko pokuša progurati. Što je civilizacija na “višem stupnju” razvoja, to je instinkt potisnutiji i teže se manifestira na svjesnoj razini. Zbog toga se javlja opasnost da se on dogodi bez utjecaja svijesti u destruktivnijem obliku. To je veliki problem. U tom kontekstu, nije čudo kako je Dioniz štovan na Kreti, prvoj Europskoj civilizaciji, i u gradu Ateni, gdje je on bio jedan od glavnih bogova. Na tim primjerima možemo vidjeti direktnu reakciju psihe na ograničenje instinkta, a kroz primjere obreda i ritutala povezanim s Dionizom možemo naučiti kako pristupiti tom problemu.

Rješenje problema potiskivanja instinkta bi bilo jednostavno da ne postoji činjenica kako su u nekim kulturama neke emocije prihvatljivije i kako se one lakše izraze i žive, dok se druge ne mogu tako lako izraziti i živjeti. Npr. naša civilizacija je obilježena kršćanskom kulturom i odnos prema agresiji se pokušava izbjeći. Uz takav odnos prema agresiji, nije čudo da su europski narodi možda najagresivniji u povijesti. Ili, da ne govorimo o našem odnosu prema seksualnosti koja, ako se ne uzima u obzir, ne stvara dobrog kršćana, već lošeg poganina. Ne prihvaćajući određene emocije i instinkte odvajamo se od korijena psihološkog iskustva i na taj način uzrokujemo da te emocije slobodno lutaju, u našem psihološkom krajoliku, kao duhovi i vatreni demoni koji mogu preuzeti kontrolu nad našom svijesti u trenutku kada to najmanje očekujemo. U tom kontekstu možemo razumjeti potrebu da pronađemo određeni sigurnosni ventil za blokirane emocije i da pronađemo nove putove i omogućimo im da ponovno poteku. Jedini način da se nosimo s takvim potisnutim i blokiranim emocijama je da ih iskusimo, uspostavimo odnos s njima i asimiliramo njih i asocirani sadržaj prije nego se dogodi erupcija. To je moguće jedino ako promijenimo stav svijesti koji je i doveo do njihovog potiskivanja.

Dionizijsko iskustvo starih Grka, Dionizijev kult i slični produkti nesvjesnog modernih muškaraca i žena je pokušaj asimilacije tih emocija i afekata stvaranjem smislene veze između instinkta i svijesti. Cilj Dionizijskog iskustva je zaustaviti opasno nagomilavanje emocionalnih i afektivnih tendencija koje su u asocijaciji s potisnutim instinktom u nesvjesnom i s namjerom sprječavanje njihovog destruktivnog djelovanja i inflacije.

Bogovi u svjetskim religijama, psihološki gledano, predstavljaju aspekt Self-a čije manifestacija je takva da kompenzira jednostranu svijest za određenog vjernika. U tom kontekstu, bog Dioniz predstavlja cjelovitost psihe koja sadrži svijest, instinkt i popratne emocije u smislenoj svjesnoj vezi. Svrha te cjelovitosti je kompenzirati podijeljenost koja je nastala potiskivanjem i represijom instinkta i asociranih emocija.

Iako je jednostrani pristup dualnosti Dioniza i Apolona bio dovoljan za antičkog i srednjovjekovnog čovjeka, za odnos svijesti modernog muškarca ili žene prema instinktu, arhetipskoj slici i popratnim emocijama potrebna su oba aspekta. U mitu o Dionizu, rješenje toga problema je natuknuto motivom apoteoze Arijadne i Semele. Dok je Apolon bio bog koji pobjeđuje zmaja, majku, instinkt, tijelo i u krajnjoj liniji, nesvjesno, Dioniz je onaj koji ih podiže na razinu božanstva. Psihološki to znači da ženstvenost postaje psihološki faktor s kojim možemo ostvariti svjestan odnos, a ne nešto što moramo pobijediti ili potisnuti.

Ovaj članak je objavljen u 2015 Summer Newsletter, Alumni Asociacije C. G.  Jung Instituta Zürich  i uvod je u knjigu na kojoj trenutačno radim s nazivom „Dioniz, psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode“.

Nadam se kako ćete u budućnosti biti u mogućnosti pročitati ju u cijelosti.

[1] Za objašnjenje veze između arhetipa kao takvog i arhetipskih slika, vidi Jolande Jacoby – Complex, Archetype, Symbol, pg.31-46.

[2] Za objašnjenje odnosa između instinkta i intuicije vidi C. G. Jung – Instinct and the Unconscious, CW 8, pg. 129-138.

[3] Za detaljan opis termina Dionizijsko i Apolonsko vidi, Friedrich Nietzsche – The Birth of Tragedy

Related Post

Razvojna psihologija

Razvojna psihologija, uvod

Tema ovog posta je razvojna psihologija djeteta. U njemu ću pokušati prezentirati ideje Neumanna, Junga i Winnicotta u kontekstu određenih aspekata razvojne psihologije.

U svojoj knjizi „Dijete“ Neumann se bavi razvojem svijesti i ega djeteta. Njegove teze nam mogu dati ideju kako se iz nesvjesnog stanja malog djeteta razvija svijest. S psihoterapeutskog stajališta Neumannove ideje su vrlo korisne jer daju uvid u trenutak kada nastaje poremećaj, te njegovu svrhu i cilj.

Najvažnija ideja koja povezuje psihologe Junga i Neumanna je tzv. arhaični identitet roditelja i djeteta. S jedne strane arhaični identitet je preduvjet za zdravi razvoj djeteta. S druge strane, ako je roditelj neurotičan, taj identitet je prepreka za razvoj djeteta i izvor njegovih poremećaja.

Razvojna psihologija Junga i Neumanna

Jungov pogled na razvojnu psihologiju je zapravo usko povezan s njegovim pogledom na psihologiju uopće. Ako postoji potreba za razvojem, možemo se razviti svjesno ili se taj razvoj dešava nesvjesno i manifestira se u simptomima i neurozi.

Ako razvoj osobnosti odgovara individuaciji, onda bijeg od unutrašnjeg glasa individuacije odgovara neurozi. Za neurozu tada možemo reći da je razvojni poremećaj osobnosti. Razvojna psihologija za Junga nije samo pitanje psihološkog razvoja djeteta, nego glavno pitanje psihologije uopće.

Jung je otkrio kako neurotski problemi fiziološki zdravog djeteta, zapravo dolaze iz okoline u kojoj se nalaze. Tu okolinu čine roditelji, obitelj, učitelji i sl. Kod odraslih takvi problemi su aktivni kroz djelovanje kompleksa koji su, u prvom redu, uzrokovani djelovanjem gore spomenute okoline.

Neumann u svojoj knjizi „Dijete“ opisuje razvoj ega kroz stajalište analitičke psihologije. Ego je produkt arhetipske psihe utjelovljene u tijelu djeteta i utjecaja okoline. Najutjecajniji dio te okoline čine majka i otac, tj. njihov svjesni i nesvjesni dio osobnosti.

Važnost roditelja za razvoj djeteta

Kao što smo rekli, jedan od važnih aspekata odnosa djeteta i roditelja je tzv. arhaični identitet. Koncept arhaičnog identiteta (participation mystique / archaic identity) dolazi iz etnologije i definirao ga je Lucien Lévy-Bruhl. Koncept se odnosi na poseban oblik psihološke veze koji je karakteriziran time da subjekt (u našem slučaju dijete/roditelj) nema potpunu ideju razlike između sebe i objekta (roditelj/dijete) već je u direktnom odnosu tj. postoji djelomični identitet između subjekta i objekta. U praksi roditelj u djetetu proživljava određeni nesvjesni dio svoje osobnosti i obrnuto što samo po sebi nije ništa negativno. Negativni utjecaj arhaičnog identitete može se aktivirati kada je djetetu nametnuto da preuzme određene karakteristike psihološkog stava roditelja bez prave potrebe iz okoline koja bi to zahtijevala. Kasnije u životu, dijete će pokušati da se prilagodi potrebama svijeta pod utjecajem psiholoških problema roditelja i obitelji. Zbog toga obiteljski problemi nastavljaju živjeti u dijetetu, čak i kada odraste, u obliku inhibicija i konflikata koje dijete (ili sada već odrasla osoba) ne razumije i koji postaju prepreka za daljnju adaptaciju u životu i daljnji psihološki razvoj.

Već u djetinjstvu, mogu se primjetiti konflikti koji su rezultat potrebe i težnje djeteta za neovisnošću i roditeljske psihološke konstelacije. Roditeljska psihološka konstelacija je skup psiholoških karakteristika koje djeluju na osobnost djeteta, a direktno su uzrokovane psihologijom roditelja. Ta konstelacija nas određuje čak i kada odrastemo. Tu silu osjećamo kao višu silu, nešto jače od nas i osjećamo se bespomoćno kada se s njom susretnemo. U neku ruku možemo reći da vanjski faktori malog djeteta postaju unutarnji faktori odraslog čovjeka.

Dva psihološka aspekta su odgovorna za razvoj svijesti djeteta. Prvi je genetska predispoziciju koja je nasljeđena s mogućnošću razvoja tijela i mozga i koja omogućuje psihološko funkcioniranje a zovemo ga arhetipska psiha. Drugi aspekt su vanjski utjecaji koji omogućuju zdravi psihološki razvoj. Taj dio Neumann je nazvao „buđenje“ arhetipa (evocation of an archetype). „Buđenje“ arhetipa se sastoji od vanjskih utjecaja osoba i psihološke atmosfere koja okružuje dijete. „Buđenje“ podrazumijeva aktiviranje određenih psiholoških tendencija i karakteristika u djetetu.

Majka

Buđenje arhetipa

Buđenje arhetipa je proces kojim vanjski utjecaji pokreću unutrašnju dinamiku arhetipova. Novorođeno dijete ima svoju arhetipsku psihu s potencijalom da u budućnosti funkcionira kao ljudsko biće. Katalizator koji pretvara taj potencijal u aktualnost je majka djeteta koja sa svojom predanošću i ljubavlju omogućuje djetetu da iskusi dobru majku.

U budućem životu djeteta iskustvo tog odnosa postaje temelj odnosa s nesvjesnim s jedne strane, a s druge temelj odnosa s tijelom i okolinom. Taj odnos Neumann naziva primarni odnos.

Neumann kaže kako psihološka aktivacija arhetipova, ili barem samo određena grupa njih (npr. arhetip majke ili arhetip oca), pretpostavlja njihovo buđenje kroz iskustvo svijeta oko sebe. Npr. majka koja utješi dijete omogućuje da dijete, kada odraste, može utješiti samog sebe. Pošten i pravedan otac omogućuje da dijete, kada odraste, ima dobar odnos s pravilima i zakonima društva u kojem živi i sl.

Primarni odnos

Primarni odnos je karakteriziran arhaičnim identitetom majke i djeteta. Majka svojom osobnošću budi arhetipske tendencije u psihi djeteta. U tom procesu i svjesni i nesvjesni dio majčine osobnosti igra ulogu. Majka ne može znati cijelu dinamiku primarnog odnosa i svjesno odigrati svoju ulogu, tako da majčini instinkti igraju veliku ulogu u primarnom odnosu. Svaki poremećaj u majčinoj osobnosti dovodi do poremećaja kod djeteta.

Važan aspekt primarnog odnosa je stvaranje ega koji ima mogućnost da asimilira i integrira negativna i neugodna iskustva vanjskog svijeta. Kada djeluje na način da tješi dijete kada je tužno, hrani ga kada je gladno i grije ga kada mu je hladno, prema Neumannu majka aktivira kompenzacijske mehanizme u psihi djeteta. Kompenzacijski mehanizmi imaju veliku važnost kada je stav svijesti jednostran i zahtijeva određenu prilagodbu. Bez njih puno lakše dolazi do određenih psiholoških poremećaja i problema.

Smetnje u primarnom odnosu

Svaka smetnja u kompenzacijskim reakcijama majke dovodi do poremećaja u psihi djeteta. Prema Neumannu, osnovni simptom poremećaja u primarnom odnosu je primarni osjećaj krivnje.

Postoji jaka uzročno-posljedična veza između dobrog primarnog odnosa i otvorenosti prema svijetu, prema nesvjesnom i društvenosti. Ako je primarni odnos poremećen, postoji vjerojatnost da će dijete biti nesigurno, zatvoreno ili da će imati problema s uspostavom odnosa.

Neumann govori o potrebi da se osoba prilagodi društvu i kako se ta prilagodba može ostvariti s određenom brutalnošću koja dovodi do problema u razvoju djeteta. Nositelj pogleda na socijalna pitanja kod majke je njen animus. Kako je animus određen primarnom majčinom obitelji, tako ona indirektno određuje i odnos djeteta s okolinom.

Matrijarhat

Matrijarhat je stanje u kojemu je majka odgovorna za cijelu psihološku dinamiku. Ono što nas psihološki „hrani“ i zbog čega rastemo, toplina, sigurnost i sl. su karakteristike toga stanja.

U jednom trenutku odnos između majke i djeteta pomalo slabi i dijete postaje svjesno razlike između svijeta i dobre majke. Svijet nije samo dobar, već i loš. Ako očekujemo da se ponaša kao dobra majka je iluzija. U našoj kulturi, potreban razvoj kojim dijete izlazi iz primarnog odnosa ide u smjeru ostvarivanja neovisnosti i prilagodbi normama društva kojemu dijete pripada. U tom periodu, dominantni arhetip je arhetip oca i Neumann taj period zove psihološki patrijarhat.

Otac

Primarni odnos je karakteriziran pasivnošću oca i potrebno je „odvajanje“ od majke da bi se energije djeteta mogle usmjeriti u okolinu. Arhaični čovjek je imao mnogo inicijacijskih obreda koji su omogućavali odvajanje od majke.

Npr. u plemenu Kurnai, majke sjede iza svojih sinova. Muškarci dolaze u redu i kreću se između njih i razdvajaju ih. Oni su odvojeni od majke i onoga što majka predstavlja (ovisnost, djetinjstvo i sl.). Postaju odvojeni snagom odraslih muškaraca (samodostatnost, snaga i sl.). Inicijacija u tom smislu predstavlja odvajanje od majke snagom oca, Neumannovim riječima transformacija matrijarhata u patrijarhat.

U tom kontekstu, otac je onaj koji omogućuje djetetovu adaptaciju društvu, on čini granice, on mobilizira psihološku energiju i usmjerava ju u društveno prihvaćene tokove te omogućuje egu djeteta da tu energiju iskoristi. Biološki otac i sve one osobe koje imaju sličnu ulogu (učitelji, treneri i sl.) bude i aktiviraju arhetip oca u psihi djeteta.

Kako dijete raste, konflikt između njegove svijesti koja se razvija i njegovog infantilnog psihološkog stava, koji je pod utjecajem roditelja, se aktivira. Kao posljedica toga, utjecaj roditelja je potisnut, ali nesvjesno, dijete koje se razvija je još uvijek pod njihovim utjecajem. Odvajanje od roditelja i daljnji psihološki razvoj je moguć ako arhetip oca i majke uspijemo razlikovati od bioloških roditelja i pronađemo način da s njima (arhetipovima) imamo svjestan kontakt.

Organizacije, institutije, zakoni i dr. mogu postati nosioci arhetipske slike oca ili majke Ako smo vjernik, bog otac i majka crkva su jedan od načina da arhetipovi oca i majke budu pristuni u našem psihološkom životu. Za one koji nisu vjernici, često je individualni razvoj tj. individuacija jedan od načina da im damo dostojanstveni položaj u našim psihološkim životima.

Ako se vratimo na život djeteta, tada možemo reći da je otac nositelj arhetipske slike oca, ali kako se život nastavlja, druge osobe ulaze u život djeteta. Jedna od njih je učitelj ili edukator.

Razvoj djeteta i obrazovanje

Kod djeteta, psihički procesi nisu grupirani oko specifičnog centra i nemaju kontinuitet. Kada dijete započne govoriti „ja“ tada započinje određeni kontinuitet svijesti. Taj razvoj se nastavlja tijekom cijelog života, ali se i usporava kod odraslih. Taj razvoj uspostavlja čvrste veze između ega i, do sada, nesvjesnog sadržaja. Taj proces se pojačava obrazovanjem i kulturom. To je vrlo slično obredima inicijacije kod arhaičnih ljudi koji dovode do razvoja kod osoba u inicijaciji. Kao što u tim obredima osobe koje se iniciraju, educiraju u znanja određenog plemena; tako i moderan čovjek ili dijete uči znanja u školi koja djeluju na taj način da ojačavaju svijest i uspostavljaju vezu između ega i dosad nesvjesnih sadržaja. Dijete koje se ne obrazuje ostaje na nivou arhaičnog čovjeka. Instinkutalo inteligentno, ali isto tako i neuko.

U svojem eseju „Razvoj djeteta i obrazovanje“ Jung kaže kako je psihički razvoj sličan embrionalnom razvoju. Psihički razvoj pretpostavlja prolazak kroz stanje životinje u stanje svijesti, primitivno stanje prije civiliziranijeg.

Psihološki gledano, primitivno stanje je stanje fuzije s psihologijom roditelja. Psihički poremećaji djece, do školske dobi, u velikoj mjeri ovise o poremećajima u svijetu roditelja.

Kod terapije djece sa neurotskim problemima, najprikladniji pristup bi bio sličan edukaciji. Jung napominje da je najpraktičnija metoda anamnestička analiza kombinirana sa savjetom, podrškom, pa čak i određenim autoritetom. Problem kod terapije djece je veza neurotskog simptoma djeteta i psihološkog stava roditelja. Zbog toga se, često, dječja neuroza vraća unatoč svim terapeutskim intervencijama.

U ostatku svog eseja Jung ukazuje na važnost učitelja i njegovog integriteta u svrhu oslobađanja djeteta od obitelji i pripreme da dijete upozna svijet i da se može s njim nositi. Isto tako ukazuje na princip koji je postao važan puno godina poslije tzv. cijeloživotno učenje.

Osim klasične edukacije, edukacija odraslih treba težiti stjecanju dovoljno dobrog psihološkog znanja o sebi. Veliku važnost u samoedukaciji igra proces postajanja svijesnim nesvjesnih procesa u našoj psihi. Jedan od najvažnijih alata za to su naši snovi.

Nadareno dijete

Kreativnost je karakteristika nadarenog djeteta. Kreativnost nije nešto što se dešava našom voljom nego je ona produkt nesvjesnog. Nadarenost se može prepoznati u djelovanju fantazije (spontano stvaranje ideja) djeteta. Ali nije svaka fantazija kreativna. Jung kaže da je kriterij koji određuje kreativnost fantazije njezina originalnost, konzistentnost, intenzitet, suptilnost strukture fanztazije kao i potencijal realizacije.

Kreativnost vezana uz djetetovu nadarenost je kao osobnost starija nego samo dijete. Najčešće se cijela osobnost nadarenog djeteta razvija obrnuto proporcionalno s djetetovim darom. Izvan područja koje obuhvaća darovitost djeteta, psihološki razvoj djeteta može biti ispod psihološkog razvoja djece iste kronološke dobi.

Svaka nadarenost ima nuspojavu dovesti do inflacije kod djeteta koja se može kompenzirati samo određenom skromnošću. Dar može biti od vrijednosti samo ako ostatak osobnosti može držati korak s njim, u suprotnom, dar može biti breme i prokletstvo. Rad s nadarenom djecom se ne bi trebao orijentirati samo na djetetovu nadarenost. Obrazovanje nadarene djece treba težiti ravnoteži između njegovog dara i manje razvijenog dijela osobnosti kako dijete ne izgubilo kontakt s njime.

Arhetip djeteta

Produkti nesvjesnog u sebi ponekad sadrže mitološke slike i slika djeteta je jedna od njih. Mitološke slike se pojavljuju od prapovijesti, kada je ljudska svijest bila u nastajanju. Mitologije i religije imaju svrhu povezati svijest s njezinim arhetipskim korijenima i zbog psihološkog zdravlja arhetip mora biti u vezi sa svijesti. Mitologije, religije i snovi čine baš to, povezuju svijest s arhetipskim svijetom.

Ne možemo pobjeći od potrebe da budemo u vezi s arhetipskom psihom i sa svakim korakom razvoja svijesti, suočeni smo s zadatkom da nalazimo drugačije interpretacije arhetipske psihe, koje su prikladne za taj stupanj razvoja. Ako to ne uspijemo dešava se neuroza.

Neuroza se može desiti iz više razloga. Jedan od uzroka je ako ne postoji diferncijacije između ega i nesvjesnog. Drugi je ako se ego uzdigao iznad nesvjesnog previše i kao posljedicu izgubio kontakt s njim.

Prvi dio je problem koji smo dotakli kada smo govorili o razvoju ega. U tom slučaju motiv djeteta koji se pojavljuje u snovima i fantazijama ukazuje na određeni infantilni aspekt osobnosti.

Ako govorimo o drugom slučaju, tada motiv djeteta predstavlja sustav funkcioniranja kojemu je svrha kompenzirati ili ispraviti jednostranost svijesti. U tom slučaju dijete koje se pojavljuje u snovima i fantazijama ukazuje na budući razvoj osobnosti. No, najčešće, ta dva aspekta motiva djeteta su često kontaminirana jedan s drugim.

U mnogim manifestacijama motiva djeteta, važno je da uzmemo u obzir je li dijete u jednini ili množini. Ako se pojavljuju brojne figure, postoji mogućnost disocijacije. Ako se motiv djeteta pojavljuje u jednini, tada ono ukazuje na nesvjesno i potencijalno kompletnu sintezu osobnosti.

Ponekad dijete izgleda kao heroj i u sebi uključuje nadnaravne i ljudske osobine. Tada ono predstavlja uniju nadljudskog nesvjesnog i ljudske svijesti. Ta unija često predstavlja potencijal procesa individuacije.

 

Related Post

Psihološki stav i analitička psihologija

Psihološki stav

Psihološki stav je spremnost psihe da djeluje ili reagira na određeni način. To znači da određeni podražaj kod jedne osobe ima dalekosežne posljedice, a kod druge male ili nikakve. Imati stav znači da smo spremni reagirati na određeni način, čak i kada je taj stav nesvjestan.

Psihološki stav predstavlja očekivanja, a očekivanje uvijek djeluje selektivno i s osjećajem smjera. Očekivanja su određena snažnim emocionalnim sadržajem koji promovira percepciju i apercepciju svega sličnog samom sebi i blokira ono što je različito. To je osnovni uzrok jednostranosti svjesne orijentacije. Takav način funkcioniranja bi doveo do kompletnog gubitka ravnoteže da ne postoji kompenzacija, tj. funkcija psihe koja teži da dovede do psihičke ravnoteže.

Primjer 1.

Osoba koja je svjesna koliko je život težak imat će stav koji kontinuirano pretražuje nešto neugodno. Takva neravnoteža je kontinuirano kompenzirana nesvjesnim očekivanjem zadovoljstva.

Primjer 2.

Osoba koja je potlačena ima svjesni stav koji kontinuirano očekuje ugnjetavanje, ona odabire taj aspekt iz općeg iskustva života i “njuši” ga svugdje. Njegov nesvjesni stav teži moći i superiornosti.

Dvojnost psihološkog stava, tj. kada psihološki stav nije jedinstven već imamo ambivalentno mišljenje ili stav o nečemu, je normalan fenomen i ima nepovoljan utjecaj samo kada je jednostranost prevelika.

Psihološki stav je rezultat svih faktora koji imaju važan utjecaj na psihu, kao: urođena predispozicija, utjecaj okoline, edukacija, životna iskustva, uvjerenja, kolektivna stajališa i dr. Cijela psihologija osobe je orjentirana u skladu s njegovim psihološkim stavom.

Psihološki stav je odgovoran za individualne razlike između osoba. Koliko velike te razlike mogu biti, možda se najbolje vidi u osobnim preferencama i u tome što volimo i nevolimo. Ovisno o psihološkom stavu, svaki instinkt i svaka psihološka funkcija može biti subordinirana drugoj. Ego ili moć može učiniti seksualnost svojom slugom ili seksualnost može biti gospodar ega. Mišljenje može biti iznad osjećaja ili osjećaji mogu zavladati mišljenjem, sve ovisno o psihološkom stavu.

Psihološki stav je fenomen koji je jako teško istaživati zbog toga jer je određen velikim brojem varijabli od kojih su mnoge nesvjesne. Ali, u praksi određeni psihološki stavovi se mogu raspoznati.

Četiri temperamenta (sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik) opisuju moguće psihološke stavove. Jedan od pokušaja je i Jungova tipologija i njegovi psihološki tipovi. Tako postoje: misaoni, osjećajni, taktilni i intuitivni psihološki stavovi. Osim psiholoških stavova (kojih ima puno i nisu ograničeni nabrojanim), postoje i socijalni stavovi, tj. oni koji su pod utjecajem kolektivnih ideja. To su najčešće riječi koje često završavaju na -izam: feminizam, liberalizam, komunizam i sl. Oni su također važni i u nekim slučajevima mogu imati više utjecaja na osobu nego individualni psihološki stavovi.

Psihološki stav određuje npr. vaše mišljenje prema pobačaju, suživotu crkve i države, Vladi; određuje kako vidimo sebe i druge, određuje ono čemu težimo i naše vrednovanje onoga što imamo; određuje naše odnose, odluke i identitet.. Zapravo psihoterapija i cijela ideja pomoći koju psihoterapeut pruža se temelji na promjeni psihološkog stava osobe koja koja je u psihoterapiji, kroz kreativni proces, iz neprilagođenog u prilagođeni.

Apercepcija

Apercepcija je psihički proces kojim se novi sadržaj artikulira sa sličnim već postojećim sadržajem na način da on postaje razumljiv. Taj proces je ponekad kratkotrajan, a nekada je potreban mukotrpan rad da bi proces apercepcije bio završen. U svakom slučaju je iznimno važan za psihološki stav u nastajanju.

Primjer 3.

Učenje je primjer apercepcije. Recimo, kada učimo matematiku, ne počinjemo s diferencijalnim računom. Počinjemo sa zbrajanjem, prirodnim brojevima i sl. Polako kako učimo naše znanje se proširuje (postojeći psihološki sadržaj) i u jednom trenutku imamo dovoljno usvojenog znanja da pomoću njega možemo apercipirati diferencijalni račun (novi sadržaj).

Primjer 4.

Čitanje ovog posta zahtijeva da se u vašim glavama dešava proces apercepcije. Ja vam pomažem govoreći o stvarima koje su vam razumljive (postojeći sadržaj), a objašnjavaju stvari koje još ne znate (novi sadržaj).

Primjer 5.

Interpretacija snova ili slika je proces apercepcije. U snu ili slici je prikazan određeni psihički sadržaj, koji je nesvjestan i nerazumljiv (npr. novi psihološki stav). Taj sadržaj se pokušava razumjeti u kontekstu: svjesnih događaja koji su prethodili snu, asocijacija osobe koja je san sanjala, arhetipskih paralela tj. drugim već postojećim i razumljivim sadržajima.

Psihološki stav i njegova promjena

Analitička psihologija pretpostavlja da u nama postoje samoregulirajući mehanizmi, kako biološki i fiziološki (recimo, imunološki sistem reagira na patološke organizme koji uđu u tijelo ili se znojimo kada nam je vruće, zjenice se smanjuju kada je jako svjetlo) tako i psihološki. Samoregulirajući psihološki mehanizam djeluje na našu svijest kada ona ne zadovoljava potrebe adaptacije na vanjske ili unutarnje događaje i omogućuje nam kontinuiranu adaptaciju na životne promjene. Zapravo u nesvjesnom se stvara stav drugačiji od našeg svjesnog psihološkog stava i kompenzira jednostranost naše svijesti.

Ponekad svijest ne može prihvatiti kompenzacije potrebne za promjenu svjesnog stava. To se dešava jer u svijesti ne postoji psihički sadržaj koji nam može omogućiti da apercipiramo novi svjesni stav Zbog toga dolazi do potiskivanja sadržaja potrebnih za novu adaptaciju. Apercepcija je proces koji nam omogućuje da usvojimo novi psihološki stav. Psihoterapija bi bila nemoguća da ne postoji proces apercepcije koji dovodi do potrebne promjene.

Ako se apercepcija ne dogodi, samoregulirajući psihološki mehanizam preusmjerava sve više energije nesvjesnom stavu potrebnom za novu adaptaciju i nakon nekog vremena sama svijest ostaje bez energije potrebne za svakodnevni rad. Depresijom je, dakle, energija koja je dosad bila na raspolaganju našoj svijesti, usmjerena u nesvjesno. Ta energija se manifestira u pojačanoj aktivnosti nesvjesnog (npr. simbola u snovima) koje sadrži i novi nesvjestan stav ali i u mogućim psihološkim simptomima (depresija, anksioznost i sl.).

Psihoterapija omogućuje klijentu apercepciju novog psihološkog stava. Apercepciju novog psihološkog stava psihoterapeut i klijent ostvaruju na način da klijent govori o sebi, svojim problemima, odnosima s ljudima u svom životu, osjećajima i emocijama, nadama i razočarenjima, važnim anegdotama i pričama. Na taj način i klijent i psihoterapeut dobiju uvid u trenutačni psihološki stav klijenta.

Snovi, fantazije, kreativne tvorevine (slike, skulpture, pjesme, priče, imaginacija, i dr.) daju psihoterapeutu i klijentu uvid u nesvjesni aspekt situacije u kojoj se klijent nalazi i omogućuju lakše prihvaćanje novog psihološkog stava. U tom kontekstu, kreativnost je usko vezana uz procesa psihološkog rasta.

Razumijevanje snova, slika i dr. produkata nesvjesnog,  ima jako važnu ulogu u psihoterapiji. Jedna od tehnika je usporedba obrazaca u snovima s arhetipskim slikama koje se pojavljuju u bajkama, mitologiji, religiji, alkemiji, etnologiji i sl., te njihovo razumijevanje u kontekstu života klijenta. Bili mi toga svjesni ili ne arhetipovi određuju smjer našeg psihološkog razvoja.

Promjena psihološkog stava i arhetipovi

Arhetipovi su temelj nesvjesne psihe i kao takvi ne mogu se definirati u intelektualnom smislu. Ali, kako bi dobili ideju što su oni, možda možemo reći da je arhetip obrazac koji je temelj našeg života, kako psihološkog tako i biološkog.

Primjer 6.

Život životinja je uvjetovan instinktima, npr. gradnja gnijezda, ples pčela, putovanje jegulja. Možemo se pitati određuje li nešto naš psihološki život kao što instinkti određuju život životinja? Taj formativni element u psihologiji zovemo arhetipom.

Arhetip možemo percipirati kao nagon za akcijom (tj. zadovoljenjem instinkta) ili kao arhetipsku sliku u snovima, slikama i ostalim kreativnim uradcima. Instinkt je vanjski, a arhetipska slika unutarnji aspekt arhetipa.

Primjer 7.

Arhetipovi se aktiviraju u svakoj situaciji koja zahtijeva veliku promjenu svjesnog stava. Npr. kod odrastanja, početka veze, “herojskih” pothvata (kada smo suočeni s velikom životnom odlukom koju trebamo učiniti), majčinstva, starenja, smrti i sl. Takve životne promjene su praćene snovima u kojima možemo prepoznati arhetipske slike čije razumijevanje i povezivanje sa realnim životom nam može omogućiti kreativnu adaptaciju.

Arhetip postaje zaista kreativan tek kada smo svjesni njegovog djelovanja i kada naša svijest može imati određeni utjecaj na način na koji se arhetip izražava i djeluje. U tom slučaju moguće je ostvariti i iskoristiti taj kreativni potencijal. Za nas je važan jedan drugi problem koji se javlja kada je naš svjesni stav takav da se udaljujemo od arhetipske dinamike. Ta situacija nije zdrava i zahtijeva promjenu psihološkog stava.

Primjer 8.

Kada trebamo učiniti neki “herojski” pothvat npr. završiti studij, naći novi posao, izaći iz nezdrave veze ili uvesti neku potrebnu promjenu u naš život, a to ne učinimo iz nekog razloga (ili jednostavno nismo u mogućnosti da to učinimo), tada se udaljujemo od arhetipske dinamike. U takvoj situaciji možemo osjećati da sve što radimo nema smisla. Možemo se osjećati beznadno, anksiozno, depresivno i sl. Krivnja i sram su također karakteristični za takva stanja.

Izučavanje arhetipova i simbola koji se pojavljuju se u bajkama, mitovima, religiji i alkemiji, može nam pomoći da razumijemo svoje snove, slike i fantazije koji se javljaju u takvim situacijama. Njihovo razumijevanje otvara se mogućnost da apercipiramo novi psihološki stav koji je u skladu sa arhetipskom dinamikom.

Bajke

Bajke su najčišći izraz nesvjesnih kolektivnih psihičkih procesa. Oni prikazuju arhetipove u najjednostavnijem i najpreciznijem obliku.

Bajke često pričaju o kraljevima i njihovim kraljevstvima. Najčešće, na početku, kraljevstvo nije u dobrom stanju: kralj je bolestan, ili je kraljica neplodna ili neki drugi veliki problem muči kraljevstvo (situacija koja bi psihološki mogla odgovarati negativnom emocionalnom stanju uzrokovanom neprilagođenim psihološkim stavom). Kako bi riješili problem, kraljevi sinovi kreću u avanturu, ali ne uspjevaju. Na kraju kada su sve mogućnosti iscrpljene, često se javi najmlađi sin, ili neuki sluga ili netko tko nema nikakve šanse da razriješi situaciju (on predstavlja novi stav u nastajanju). Na kraju, on uspijeva, oženi princezu i postane novi kralj.

U realnosti, često na isti način vrednujemo i omalovažavamo ono što nam može pomoći da pobjedimo negativno emocionalno stanje. Razlog za to je što je ta mogućnost vrednovana od psihološkog stava koji je i kriv za cijelu situaciju.

Novi psihološki stav je najčešće nešto banalno, skoro nesvjesno, za što ne bi nikada rekli da predstavlja budući temelj naše psihologije, kao i heroji u bajkama.

Primjer 9.

Osoba je kao mlada imala želju da se umjetnički izražava. Život ju je odveo u drugom smjeru, udala se, našla posao i sl. S vremenom su se počeli javljati anksiozni simptomi koji su je mučili cijeli život. Nikad joj nije palo na pamet da se vrati umjetnosti, to je bila ludost iz mladosti. Igrom slučaja, nakon puno godina, je otkrila da se još uvijek želi baviti umjetnošću i upisala je studij umjetnosti. Začudo, anksiozni simptomi su nestali. Umjetnost u ovom slučaju predstavlja najmlađeg kraljevića ili neukog slugu koji može pomoći kraljevstvu.

Motive koji se pojavljuju u takvim bajkama, često, sanjaju ili slikaju ljudi koji se nalaze u situaciji da trebaju modificirati svoj svjesni psihološki stav (npr. osoba iz primjera). Razumijevanje tih motiva nam može dati ideju u kojem smjeru ta promjena mora ići.

Mitologija

 Mitovi su slični bajkama, razlika je u tome što u njima ima puno više svjesnog kolektivnog materijala a samim time su i bliže svijesti. S jedne strane arhetipovi u mitovima nisu tako univerzalni kao u bajkama, ali s druge strane puno ih je lakše razumjeti.

U mitovima, ponekad, heroja proguta kit ili neka druga zvijer (psihološki da nas proguta negativno emocionalno stanje). Heroj uspije pobjediti kita iznutra, tako da mu stisne srce i kit umre (ovdje vidimo motiv da se negativno stanje može pobjediti samo ako mu priđemo iznutra i dođemo do njegovog središta tj. da otkrijemu smisao takvog stanja). Heroj uspije izaći van i sa sobom povede sve one ljude koje je kit prije progutao (svi oni potencijali koje smo zapostavili i zato su imali utjecaj na nastanak negativnog emocionalnog stanja).

Primjer 10.

Osoba ima anksioznih problema u socijalnom kontaktu. S druge strane jako je povodljiva i pod velikim je utjecajem ljudi iz okoline. Smisao anksioznosti je odvojiti je od negativnog utjecaja okoline jer jedino tako može saznati tko je i što je tj. naći svoj identitet. Kao što je heroj pobjedio kita tek nakon što ga je kit progutao i nakon što je heroj pronašao srce, tako će i ta osoba moći pobjediti anksioznost tek kada shvati njezin smisao.

Alkemija

Kada pokušavamo razumjeti nešto što potpuno ne razumijemo, tada naša fantazija ispuni praznine. Ta fantazija je slična bajkama i mitovima i u njoj možemo prepoznati arhetipove. U takvoj situaciji su se nalazili alkemičari kada su pokušali razumjeti materiju.

Primjer 11.

Olovne pare su otrovne i ako ih udahnemo, možemo očekivati da će nam jako pozliti. Isto se desilo alkemičaru koji je uspio doći do grumena olova i stavio ga na vatru te udahnuo olovne pare. Nakon toga mu je danima bilo zlo i imao je sreće ako preživi. On nije imao tehničko znanje medicine ili kemije koje mi danas imamo i što se njega tiče, nije ga otrovalo olovo već demon kojega je oslobodio.

Promatrajući komplicirane kemijske procese koji su se dešavali u njegovom laboratoriju, fantazije takve vrste su se mogle slobodno razvijati. Rezultat je puno alkemijskih djela koje nisu ništa drugo nego projekcija naše arhetipske psihe.

Jedan od simbola koji je povezan s našom današnjom temom je prima materija u stanju nigreda (crnila). Ta prima materija se mora transformirati na razne načine i na kraju od nje ostane komadić zlata, kamen mudraca ili eliksir života. Prima materija u stanju nigreda može biti negativno emocionalno stanje (ljutnja, anksioznost, depresija, krivnja i sl.) iz kojega se može izvući vrijednost (zlato, kamen mudraca) tj. novi psihološki stav. Psihološki, transformacija prima materije predstavlja transformaciju psihološkog stava, a procesi kroz koje prolazi prestavljaju način na koji to postižemo.

Religija

Religiozne dogme, kao i mitovi, u sebi sadrže arhetipske slike. Za našu današnju temu, možda je jedna od interesantnijih priča ona o muci, smrti i uskrsnuću Krista. Svaki od tih simbola na svoj način je povezan s negativnim emocionalnim stanjima i kreativnosti.

Isusova muka može biti povezana s patnjom koju prihvaćanje novog psihološkog stava pretpostavlja. To nikada nije bezbolan proces. Naša dosadašnja uvjerenja koja su s tolikom mukom stvarana postaju manje važna. Samo raspeće podsjeća na stanje koje osjećamo kada nismo sigurni koji stav je ispravan. Razapeti smo između dvije mogućnosti. Nastaviti po starom ili se upustiti u nesigurnost novog (ponekad i nešto između). Nakon što je umro na križu, zavladala je tama i potresi koji mogu predstavljati negativna emocionalna stanja kao zbunjenost, izgubljenost i sl. Novi psihološki stav je u neku ruku uskrsnuće.

Zaključak

Simboli kao ovi koje sam spomenuo se javljaju u snovima i slikama osoba koje se nalaze u situaciji da moraju razviti novi psihološki stav. Kako bi se taj proces i dogodio, potrebno je puno pripremnog rada kojim dobijamo alate da novi psihološki stav i apercipiramo.

Takvi procesi se dešavaju kada je naš osnovni psihološki stav krut i nefleksibilan. Negativna emocionalna stanja su potrebna jer jedino kada postanemo dovoljno očajni možemo biti i dovoljno skromni da tražimo pomoć tamo gdje je prije nikad ne bismo tražili. Tada često otkrijemo kako na život možemo gledati i na drugačiji način. Taj drugačiji način predstavlja naš novi psihološki stav koji je bolje prilagođen na život u okolnostima u kojima se nalazimo.

Related Post