3. Priroda i struktura psihe

Tekst “Priroda i struktura psihe” je treći od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Priroda i struktura psihe

Kompleksi

Komplekse smo već spomenuli kada smo govorili o Asocijativnom eksperimentu koji ih vrlo precizno može odrediti. To je moguće jer asocijativni eksperiment oponaša asocijativni proces koji je osnova psihičkih procesa. Kod Asocijativnog eksperimenta, brzina odgovora i ostali kompleks indikatori su određeni emocionalnim tonom karakterističnim za dotični kompleks. Osim emocionalnog tona, svaki kompleks se sastoji od centralnog elementa sa kojim su povezane različite asocijacije (iskustvene i „nasljedne“). Kada je centralni element iskustvo oca, možemo govoriti o kompleksu oca. Postoji 5 kompleksa koje svi imamo: otac, majka, seks, novac i smrt. Nadalje svi smo čuli za kompleks manje vrijednosti (nesvjesnu tendenciju koja svakim svojim djelovanjem izražava ideju da smo manje vrijedni od drugih). Osim njih, možemo imati i kompleks rada,  kompleks manje vrijednosti i sl.

Općenito gledano, kompleksi nastaju kada su unutarnja predispozicija i vanjsko iskustvo u konfliktu. Oni djeluju čak i kada vanjsko iskustvo prestane djelovati, budući da se u nama stvorilo nešto što svaki puta kada se nađemo u sličnoj situaciji djeluje kao i reakcija na dotično vanjsko iskustvo (Pavlovljev refleks). Npr. iznutra se javlja tendencija za osamostaljenjem dok se izvana cijela obitelj urotila kako nikad ne bi odrasli. Čak i kada utjecaj obitelji prestane, u nama još uvijek postoji tendencija koja nam onemogućuje da se osamostalimo.

Komplekse možemo prepoznati u snovima, u kojima mogu biti personificirani i poprimiti oblik znane ili neznane osobe i sl. (npr. nesvjesna agresija u snu se može prikazati kao agresivan pas koji nekoga napada). Iz dinamike povezane sa specifičnom personifikacijom kompleksa u snovima, možemo puno naučiti o tome kako on djeluje na naš život (npr. ako odgovorimo na pitanje koga taj pas napada). I u etnologiji / religiji postoji puno primjera koji opisuju djelovanje kompleksa i način na koji se možemo sa njima nositi ili ih asimilirati. Jedan od primjera u kojemu možemo prepoznati djelovanje kompleksa je kroz njihova vjerovanja u duhove i duše koji nas mogu opsjesti, nadahnuti i sl.

Psihološki gledano, kompleks se može opirati namjerama ego svijesti, razoriti njezino jedinstvo, odcijepiti se od nje i djelovati kao strano tijelu u sferi svijesti (Jungova disertacija). Nadalje, kompleksi mogu asimilirati drugi sadržaj iz svijesti i nesvjesnog (npr. kompleks manje vrijednosti i njegov razvoj od obične inferiornosti, prema određenim naše psihologije, do depresije i neizdrživog osjećaja krivnje). Ali, i ego može asimilirati određeni kompleks. Osoba osjeća kako nije dovoljno dobra, ali ako unatoč tome pokušava uspjeti i uspije. Tada se zbog pozitivnih iskustava stvaraju nova uvjerenja zbog kojih se osoba u pitanju ne osjeća toliko inferiorna tj. asimilirala je dio kompleksa manje vrijednosti. Asimilacija kompleksa dovodi do redistribucije energije (neke stvari koje prije nismo mogli ili htjeli, sada možemo ili želimo). Možemo reći kako je, energija koja je bila zarobljena u kompleksu, sada na raspolaganju svijesti.

Imati kompleks znači biti podijeljen. U jednom trenutku djelujemo sa stajališta ega, a u drugom sa stajališta kompleksa. U jednom trenutku mislimo kako smo sposobni nešto učiniti, u drugom nas obuzme osjećaj manje vrijednosti i sve nade i planovi padaju u vodu. Nalazimo se u konfliktu. Takvo stanje je stanje koje nazivamo neuroza. Glavna karakteristika neuroze je nevjerojatna odanost prema kompleksima čak i kada neizmjerno pati zbog njih. U praktičnom radu, proces osvještavanja kompleksa je popraćen velikim otporima kod pacijenta. Često je potrebna određena životna teškoća da se to i dogodi i samo nas snažno emocionalno iskustvo može natjerati da se i oslobodimo određenog kompleksa jer tek kada patnja zbog kompleksa postane nepodnošljiva, spremni smo preuzeti patnju rada na njemu. Na primjeru mlade osobe koja dobije napad panike kada se nađe u situaciji da mora preuzeti odgovornost. Ako osoba u pitanju tu odgovornost i preuzme, zajedno sa strahovima koje ona pretpostavlja, nakon puno strahova i patnje zbog mogućeg ili napada koji se doista dogodio, napadi panike prestanu. Samo emocionalno iskustvo koje prati razumijevanje i integracija kompleksa, može ga i razriješiti.

Ako smo svjesni kompleksa, konflikt postaje svjestan i imamo mogućnost da ga riješimo. Ako nismo svjesni kompleksa, nismo svjesni ni konflikta niti patnje koju on sa sobom podrazumijeva, ali sada patimo od pseudo-problema tj. od simptoma.

Fenomenologija kompleksa

  • Kompleks može biti nesvjestan ali nedovoljno nabijen da bi predstavljao neovisnu tvorevinu iako još uvijek blokira svjesne procese i u vezi je s njima. Primjer za takve slučajeve su omaške o kojima smo govorili za vrijeme prvog seminara.
  • Nadalje, kompleks može biti nesvjestan ali dovoljno nabijen energijom da djeluje kao drugi ego u konfliktu sa osnovnim egom. Osoba se nalazi između dvije istine, dvije volje koje teže da ga rastrgaju na dva dijela (npr. u određenim oblicima opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili ovisnosti).
  • Kompleks se može potpuno odvojiti od organizacije svijesti i postati autonoman ( kada, nakon neugodne epizode jedne osobe, kažemo: „Što ga je spopalo?“ ili „Koji je vrag u njega ušao?“). Slična dinamika se događa i kod osoba koje se jako promjene kod konzumacije alkohola (npr. pretjerana agresivnost, ljubomora ili emocionalnost). U tom slučaju, ego gubi na energiji i spušta se na nivo kompleksa. Npr. kada sramežljivi mladić popije alkohol, sramežljivost se izgubi i postane komunikativna osoba. U forenzici taj fenomen je povezan sa smanjenom uračunljivošću.
  • Kada je kompleks toliko jak da, za stalno, povuče u svoju domenu i sam ego, tada je kompleks glavni. To je tzv. fenomen identifikacije između ega i kompleksa. Majčinski kompleks ili očev kompleks su neki od primjera. Riječi, misli i vrijednosti oca ili majke su obuzele ego koji je samo instrument u njihovim rukama. Individualne vrijednosti osobe u pitanju ne igraju nikakvu ulogu.
  • U slučaju kada je nesvjesni kompleks projiciran, možemo ga prepoznati samo kao karakteristiku osobe koja je nositelj projekcije. osoba koja ima problem agresije, uvijek opisuje situacije u kojima nailazi na agresivne osobe. Ili osoba iz našeg primjera sa kompleksom manje vrijednosti će uvijek oko sebe vidjeti autoritativne osobe kojima se treba pokoriti. Nadalje u neurozama i psihozama kao sumanuti poremećaj, paranoja i sl. na djelu je ista dinamika.
  • Kompleks može biti svjestan ali samo intelektualno i zbog toga još uvijek zadržava svoju iskonsku snagu. Npr. osoba koja je ovisna o kockanju je svjesna kako to nije dobro za njega i kako nema kontrole a opet ne može prestati unatoč tome.

Pod točkama 4 i 5 postoji nemogućnost da diferenciramo između volje ega i kompleksa i to predstavlja ogromnu opasnost i onemogućuje nas da se ispravno adaptiramo u odnosu na unutrašnji i vanjski svijet, onemogućuje nam donošenje objektivnog suda i postaje prepreka u ostvarivanju kvalitetnog kontakta s ljudima. Taj fenomen je često prisutan kod neurotskih poremećaja, kod djece, kod primitivnih naroda i kod osoba koje su velikim dijelom nesvjesne. Što je veća podložnost takvim utjecajima to je veća mogućnost da osoba postane žrtvom nesvjesnog i kolektiva. Diferencijacija takvih tendencija je jedan od načina da ih pobijedimo (npr. slikanje određene emocije ili rad na snovima). Mogućnost takve diferencijacije nije samo obilježje razvijenog ega, već i kulturno postignuće (npr. 10 božjih zapovjedi, psihološki gledano, govore o pravilima koja nam omogućuju da se zaštitimo od takve dinamike).

Dvije vrste kompleksa

Freud je vidio komplekse kao manifestaciju bolesti, Jung kao karakteristiku psihe zdrave i neurotične osobe. Freud smatra kako kompleksi nastaju za vrijeme djetinjstva i mladenaštva. Jung smatra kako su kompleksi odgovor samo-regulirajućeg sistema  i teže da isprave naš stav svijesti u skladu sa našom prirodom. Oni nnastaju zbog nefleksibilnosti naše svijesti (ili okoline) u odnosu na naše prirodne sklonosti i zbog toga u njima možemo pronaći sjeme budućeg načina funkcioniranja koji je bolje prilagođen situaciji u kojoj su kompleksi i nastali (npr. osoba sa napadima panike koja je trebala preuzeti odgovornost, često se dogodi da se simptomi vrate ako ta osoba ne bi preuzela odgovornost kada je trebala. Ne preuzimanje odgovornosti je karakteristika roditeljskog kompleksa, a napad panike je pokušaj nesvjesnog da pokaže besmislenost takvog stava, budući da su se napadi panike događali u potpuno besmislenim situacijama).

Dakle vidimo da postoje dvije vrste kompleksa; kompleksi koje smo potisnuli i kompleksi koji nikada nisu bili svjesni, tj. kompleksi osobnog nesvjesnog i kompleksi kolektivnog nesvjesnog. Kompleksi iz osobnog nesvjesnog su patološki (roditeljski kompleks ne preuzimanja odgovornosti), iz kolektivnog nesvjesnog razvojni (uzrokuju napad panike).

Često otkrijemo kako kada razriješimo osobni kompleks, iza njega stoji kompleks iz kolektivnog nesvjesnog. tj kada razriješimo roditeljski kompleks, vidimo da iza njega, stoji ideja roditeljstva (njegovanje onih razvojnih tendencija koje još uvijek ne mogu same djelovati u našoj psihologiji, u našem primjeru to bi bilo preuzimanje odgovornosti, kada god je to moguće) koja nije osobna već kolektivna (zbog toga se takvo nesvjesno zove kolektivno nesvjesno). Čest problem je da je kompleks iz kolektivnog nesvjesnog, koji predstavlja općeniti način funkcioniranja u skladu sa prirodom čovjeka (mlada osoba treba preuzeti odgovornost za svoj život), sadržan u preuskom svjetonazoru osobnih ideja i iskustava (tj. stav osobe sa napadima panike iz primjera, kako ne moramo preuzimati odgovornost, budući da je otac bogat i on je nositelj odgovornosti). Dakle možemo reći da stanje naše svijesti određuje kakav utjecaj će kompleks imati, pozitivan ili negativan. Obredi inicijacije, često spominjani u etnologiji ili religiji, imaju zapravo svrhu da promjene našu svijest na način koji će omogućiti lakšu asimilaciju kompleksa iz kolektivnog nesvjesnog.

S obzirom na rečeno, možemo reći kako je neuroza stanje kada nesvjesno držimo potisnuto. Psihoza bi predstavljala raspada našeg represivnog sistema gdje potpuno divlji, neukroćeni i neprilagođeni kompleksi kolektivnog nesvjesnog preuzimaju glavnu ulogu. Osobni kompleksi su manje opasni po tom pitanju jer imaju plašt osobnog materijala oko sebe (npr. iskustvo odnosa sa roditeljima). Kompleksi kolektivnog nesvjesnog sadrže ogromnu količinu energije koje nema zaštitni omotač osobnog materijala oko sebe (primjer iz bajke od slijedeći puta tj. bez iskustva oca, kompleks oca je izrazito nečovječan i snažan i roditeljski kompleksi su izrazito snažni kod osoba koje nemaju roditelje ili su ti roditelji bili udaljeni). Sadržaj osobnog nesvjesnog su uglavnom emocionalno obojeni kompleksi. Sadržaj kolektivnog nesvjesnog (kolektivni kompleksi) nazivamo arhetipovima.

Arhetipovi

Termin arhetip, Jung je posudio iz – Corpus Hermeticum. Dionysius the Areopagite and Irenaeus su također koristili taj termin. Nemoguće je odati egzaktnu definiciju arhetipa, ali možemo pristupiti konceptu sa različitih strana u nadi da ćemo dobiti ideju što je to. Arhetipski sadržaj se, u prvom redu izražava kao metafora.

Arhetipovi su čimbenici i motivi koji uređuju psihički sadržaj u određene slike koje karakteriziramo kao arhetipske. Oni postoje i prije nastanka svijesti i predstavljaju strukturalne dominante psihe.

Kada govorimo o arhetipu, važno je razlikovati arhetip kao takav (koji je potpuno nesvjestan), instinkt (koji predstavlja dinamički proces) i arhetipsku sliku (reprezentiranu u psihičkom materijalu osobe u pitanju kroz slike ili snova te motive koji se ponavljaju u umjetnosti, povijesti, religiji, mitologiji, etnologiji). Npr. mladić koji je svjestan kako treba prestati igrati video igrice i prihvatiti se studija, sanja kako se bori sa zmajem (lijenost) i pobjeđuje. Borba sa zmajem je u tom slučaju, arhetipska slika, instinkt je nagon koji ga tjera da započne sa radom, a arhetip kao takav je nešto u nama što stvara takav san i stvara nagon koji nas tjera da se razvijemo.

Arhetip i instinkt

Kolektivno nesvjesno se sastoji od arhetipova.  Ono predstavlja živi sistem reakcija, spremnosti na reakciju i načina razmišljanja koji određuju život pojedinca na nevidljiv način. Ono je izvor instinkta jer arhetipovi su jednostavno rečeno forme koje instinkti preuzimaju. Arhetipovi su sistem spremnosti na akciju i  reakciju ali u isto vrijeme oni su slike i emocije. Dakle, svaki instinkt ima svoj arhetipski ekvivalent i svaki arhetip svoju instinktivnu bazu.

Ali, arhetip nije naslijeđena ideja, već naslijeđeni model psihičkog funkcioniranja. U tom kontekstu arhetip predstavlja obrazac ponašanja što je i njegov biološki aspekt i na određeni način je povezana sa mozgom. Uklesani su u strukturu mozga i zapravo predstavljaju psihički aspekt njegove strukture, tj. možemo reći kako je arhetip poveznica psihe i mozga. Novorođeno dijete nije tabula rasa, već je rođeno sa mozgom koji u sebi već ima potencijal ljudskosti tj. mozak djeteta upija vanjske podražaje i sadrži ne bilo kakvu spremnost na reakciju na njih nego specifičnu, ljudsku spremnost. Ta spremnost se bazira na arhetipu.

Možemo reći kako je jedan aspekt arhetipa je usmjeren prema gore tj. prema slikama i idejama (kao ideje u modernom svijetu: Rusija i Amerika, Kršćanstvo i Islam i dr.), a drugi prema dolje tj. prema biološkim procesima i instinktima i povezan je sa psihologijom životinja.

Psihologija životinja je organizirana na način da određeni podražaj pokreće određenu reakciju specifičnu za tu životinjsku vrstu. Gradnja gnijezda, ritualni ples pčela, obrambeni mehanizam hobotnice i otvaranje paunovog repa su neki od primjera. Takvo uređenje života životinja je određeno unutarnjim faktorom (budući da se reakcija događa za samo određeni podražaj, koji mora biti uspoređen sa unutarnjom slikom kako se reakcija ne bi događala za svaki podražaj) čije djelovanje u psihologiji ljudi pronalazimo u svijetu arhetipova. Lorenz definira instinkt kao urođene reakcije na karakteristične podražajne situacije. Karakteristično za ljude je da slična situacija dovodi do slične reakcije koja se bazira na određenoj instinktivnom obrascu što i predstavlja bazu naše psihologije (npr. diskusija na neku temu može se temeljiti na borbi za dominacijom između sugovornika).

Sa stajališta ljudske vrste, asimilacija instinkta se ponekad ne dešava u instinktivnoj sferi, već samo preko integracije slike s njima povezane. Npr. kada oženjen muškarac koji voli svoju ženu osjeća privlačnost prema drugoj ženi. Integracija instinkta se često neće dogoditi ako on bude nevjeran. Ali, ako pristupi situaciji preko aktivirane arhetipske slike koja se pojavljuje u njegovim snovima, tada može u tom nagonu prepoznati i druge tendencije i otvorena je mogućnost da ih smisleno asimilira u svoj život, čime se mijenja i instinktivna tendencija. S druge strane, u slučaju mladića može postojati indikacija da pristup arhetipu seksualnosti bude sa instinktivne strane gdje on u svoj život treba uklopiti materijalnu stranu seksualnosti.

Arhetip i sinkhronicitet

Sinhroniciteti su ponekad interpretirani kao čudo ili slučajnost. Kada unutarnja percepcija (snovi, vizije, slike i sl.) pokazuje smislenu vezu sa vanjskim događanjima bez obzira da li su oni u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti tada govorimo o sinhronicitetu. Sinhronicitet predstavlja događaje koji nisu povezani kauzalno tj. nisu uzrokovali jedan drugoga a opet dijele sličnosti i smisao. (npr. Jung-ova pacijentica koja je imala izrazito krut i racionalistički stav sanjala je skarabeja i kada je taj san govorila Jung-u, kroz prozor je uletio europski ekvivalent skarabeja). Drugi primjer se dogodio u vrijeme kada sam razmišljao da li da idem u Zurich studirati ili ne. Kako sam putovao u Zagreb automobilom, činilo mi se kako je svaki auto koji je pored mene prošao imao Zurich registraciju. To je zapravo bilo vrlo nevjerojatno jer je pored mene prošlo, možda 20ak automobila sa ZH registracijom. U prosjeku prođe možda 1 ili niti jedan. Nadalje, nakon večere i dubokog razgovora sa kolegom iz Zuricha na kojemu smo razgovarali o simbolici orla, sjeli smo pored jezera i ispred nas je bio ogromni brončani kip. Kada smo se približili, vidjeli smo da je to kip Ganymed-a i pored kojega je stajao ogromni orao. Ti događaji predstavljaju sinkronicitete.

Sinkhronicitet je povezan sa psiho-fizičkim paralelizmom (povezanost psihe i materijalnog svijeta).  Arhetip u tom smislu predstavlja određeni uređujući faktor prema kojemu se uređuje ne samo psiha već i materija i kada je aktiviran, njegove efekte možemo prepoznati u našoj psihi ali i svijetu koji nas okružuje.

Arhetipovi i svijest

Događaji kojima smo izloženi nisu beskonačno varijabilni, čovječanstvo se već susrelo sa njima i ako je imalo važan, takav događaj je utjecao na preživljavanje a time i na selekciju. Danas u sebi imamo prirodne reakcije koje se znaju nositi sa većinom problema s kojima se susrećemo, iako naša svijest zbog raznih razloga nije uvijek u stanju da ih asimilira. Arhetipovi djeluju na nas na takav način da nam omoguće ispravnu prilagodbu i ako uspijemo u asimilaciji, tada njihovo djelovanje iskusimo kao prosvjetljenje ili u svakodnevnom životu kao odličnu ideju ili reakciju.

Kada počinju izranjati iz nesvjesnog, tek tada se počnu i puniti sa osobnim materijalom i manifestirati kao kompleks ili arhetipska sliku. Psihoterapija se temelji na kontinuiranom prevođenju značenja kompleksa i slika koje se pojavljuju u snovima i fantazijama te pokušaju da omogućimo rigidnoj i ograničenoj svijesti da ih ukomponira u svoj život. Bez te asimilacije, bili mi nje svjesni ili ne, događa se neuroza. Možemo reći kako psihologija teži da prevede arhaični govor psihe u moderni, svakodnevni i razumljiv jezik.

Ako je u psihoterapiji takav postupak uspješan, energija arhetipa se kanalizira u svijest i osjećamo se dobro, puni energije i naš život ima smisla. Kada se nalazimo u bezizlaznoj situaciji arhetipski san nam daje ideju kako dalje i pomaže nam da pronađemo put za koji nismo mislili da nije moguć. Ako se takav san ili novi stav odbaci tada postaje očit njegov negativan utjecaj a osoba postane neurotična. Nikada ne možemo odbaciti naše arhetipske korijene ako ne želimo postati neurotični. Ne možemo ih se riješiti kao što se ne možemo riješiti niti naših tijela i oni uvode red u našu psihu, bili mi toga svjesni ili ne.

Simbol

Kada se manifestira, arhetip može biti percipiran od svijesti u određenom obliku, taj oblik nazivamo simbolom (simbol=arhetipska slika). Arhetip nije ograničen takvom manifestacijom, ali kada god se zbog životne situacije konstelira određeni arhetip, gotovo uvijek se istovremeno pojavljuje u obliku simbola u našim snovima ili ostalim produktima nesvjesnog.

Simbol se uvijek temelji na arhetipu, ali njegov sadržaj je određen sadržajem svijesti. Dakle, imamo situaciju da svjesni sadržaj izražava nešto nesvjesno, kao pjesma pjesnika ili slika slikara. To se događa zbog toga jer su arhetipovi nabijeni energijom i imaju mogućnost da privuku određeni sadržaj svijesti koji im najbolje odgovara da se izraze i uspostave kontakt sa njom. Kada sanjamo utiske prošlog dana i pokušamo doći do određenog simboličnog značenja, često smo iznenađeni da on doista i postoji. To je tako zbog toga jer arhetip koristi slike prošlog dana da bi izrazio određenu nesvjesnu činjenicu u našoj psihologiji. Nadalje snovi predstavljaju mogućnost stvaranja slika u najjednostavnijem obliku gdje se arhetip utjelovi na neki način i postaje nešto sa čime možemo raditi. Osim snova, arhetipove možemo prepoznati i u mitovima, bajkama, umjetnosti, vizijama proroka itd.

Koja je razlika između simbola i znaka? Svaki pristup koji razumije simbolički izražaj kao analogiju nečega što je znano je semiotički (prometni znakovi). Pristup koji interpretira simbolički izražaj kao najbolju moguću ekspresiju nečega što je nepoznato je simbolički. U tom kontekstu, nije moguće svjesno kreirati pravi simbol. Ali, simbol može degenerirati u znak. Kada simboli vjere postanu znakovi, to je prvi signal da vjera više ne izražava tendencije kolektivnog nesvjesnog i ne pomaže ljudima da uspostave kontakt sa arhetipskim tendencijama unutar sebe. Ovo je važna rečenica koja govori kako vjerski sistemi, psihološki gledano, omogućuju ljudima ostvarivanje kontakta sa kolektivnim nesvjesnim i arhetipskim tendencijama u nama samima.

Danas postoji izvanredna potreba da ostvarimo kontakt sa simbolima u nama. Puno nas nije u kontaktu sa njima, a bez njih smo izloženi neurozama, konfliktima i simptomima. Proces stvaranja simbola Jung naziva transcendentalna funkcija. To je funkcija koja omogućuje prijelaz iz jednog psihološkog stava  u drugi (npr. iz stava kako će se otac brinuti o nama, u stav kako se sami moramo brinuti o sebi). Značenje transcendentalne funkcije za psihoterapiju je ogromno, budući da simbol omogućuje energiji, koja je bila zarobljena u instinktivnoj i nesvjesnoj radnji, da se približi svijesti i njenom kooperacijom postaje, barem djelomično, na njezinom raspolaganju. Kada se to dogodi, samo-regulirajući psihički sistem više nema potrebe da nas opterećuje simptomima neuroze.

Arhetipska psiha se može manifestirati na mnogo načina, u našim snovima i fantazijama možemo razaznati kako često preuzima točno određene oblike, neki od njih su sjenka, persona, anima i animus.

Sjenka

Odcjepljeni aspekt ličnosti koji se ipak nalazi usko povezan sa svijesti osobe. U etnologiji su zabilježeni običaji arhaičnog čovjeka gdje on nikada ne staje na sjenku. Jednako tako motiv sjenke možemo prepoznati u umjetnosti npr. Dr. Jackyl and mr Hyde, Frankenstein, Mephisto u Faustu i sl. Sjenka je usko povezana sa nediferenciranim funkcijama i ona predstavlja urođenu predispoziciju koju odbacujemo na osnovi etičkog, estetskog ili nekog drugog razloga jer nije u skladu sa našim svjesnim stavom. Razvoj sjenke prati razvoj ega i sve što ego ne treba ili nije kompatibilno s njim završava kao dio sjenke. U tom kontekstu možemo reći kako dijete nema sjenku.

Sjenka se može prepoznati kao unutarnji aspekt ličnosti u snovima ili u osobi u našoj okolini kroz projekciju. Ona sadrži kvalitete koje zapravo pokušavamo prikriti, kao: ljutnja, licemjerje, škrtost, zavist, lijenost ( npr. 7 glavnih grijeha). Cijeli sakrament ispovijesti u katoličkoj crkvi se temelji na psihološkoj činjenici kako je izrazito važno da smo svjesni svoje sjenke. Ali jednako tako sjenka može biti pozitivna figura kada osoba živi ispod svog potencijala (npr. zatvorenici ili osobe s kompleksom manje vrijednosti) tada su pozitivne kvalitete vezane uz sjenku.

Drugi oblik sjenke je kolektivna sjenka koja predstavlja isti sadržaj samo u odnosu na kolektivnu svijest (dakle sve one ideje, vrijednosti, emocije i sl. koje su karakteristične za određenu civilizaciju). Kada se javlja kao aspekt kolektivnog nesvjesnog, tada je povezana sa univerzalnom ljudskom stranom. Svi smo mi krotki kršćani i dobri ljudi ali jedemo meso, ratujemo, trošimo naftu i kupujemo si stvari za koje netko drugi mora raditi cijeli život i čija proizvodnja ubija životinje i ljude koji ih proizvode. Da ne govorimo o zagađenju okoline u kojoj i sami živimo. Što bi bila naša kolektivna, kršćanska sjenka? Kažu da su stari Perzijanci bili strašno prljavi ljudi a njihova vjera je bila puna obreda pranja. Kada pogledate nasilje koje prati kršćansku civilizaciju, nije čudno da je naš kršćanski bog, bog ljubavi.

Svi imam sjenku ali što je manje živimo i manje smo je svjesni, to je ona tamnija. Sjenka nije sama po sebi uvijek zla, već samo ne-diferencirana, primitivna i neprilagođena. Ako smo svjesni svojih inferiornosti, tada imamo mogućnost da ih i ispravimo.

Uzimanje u obzir sjenke znači da preuzmemo beskompromisan kritički stav prema samom sebi što je teško jer kao i sav ostali nesvjestan sadržaj, tako i sjenku najčešće percipiramo kroz projekciju. U bibliji postoji izreka „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš“. Uvijek je netko drugi kriv, ali samo dok nismo svjesni svoje sjenke. Sjenka u analizi uvijek sa sobom povlači velike otpore i zapravo puno analiza stane na tom koraku. Ako netko uspije da povuče sve te projekcije, to nije kraj jer umjesto ljudi oko njega, taj čovjek je postao sam sebi problem. Svjestan je da sve što nije u redu u svijetu, zapravo nije u redu i u njemu  samome i ako uspije učiniti nešto sa svojom sjenkom, uspio je učiniti nešto sa svijetom. Uspio je na svoja leđa staviti barem dio velikog svjetskog problema.

Persona

Persona je također vezana uz psihološke tipove, tj. Uz najviše diferencirana funkcija. Sistem Ona predstavlja sistem psihičkih reakcija i odnosa sa kojima dolazimo u kontakt sa vanjskim svijetom. Manje diferencirane funkcije manje doprinose sadržaju persone.

Persona je funkcionalni kompleks koji je nastao zbog potrebe za adaptacijom ali nije identičan cjelokupnoj osobnosti. Usko je povezan u kontekstu odnosa prema objektu, tj. vanjskim svijetom i zapravo predstavlja kompromis između osobnosti i zahtijeva društva prema nama. Ako smo relativno dobro prilagođeni okolini i unutarnjem životu, persona je samo određena potpora koja nam olakšava kontakt sa vanjskim svijetom. Ali, uvijek postoji opasnost da se sakrivamo iza nje. Npr. dječaci ne plaču i djevojčice ne psuju što dovodi do toga da naša prava osobnost ostaje nesvjesna ili neprepoznata.

Dakle, problem nastaje ako se identificiramo sa dijelom osobnosti koji predstavlja persona, tada dobijemo kolektivnog čovjeka bez individualnosti. Tada mi postajemo samo ono što radimo i ništa više. S druge strane, ako nemamo persone, kao rezultat imamo individualistu koji je neprilagođen u odnosu na društvo u kojemu živi.

Ponekad je teško postići kompromis između te dvije krajnosti. Ukoliko to uspijemo, persona postaje nešto kao koža koja štiti unutarnje organe, osim što ona štiti naš unutarnji, osobni život. Tada se možemo osjećati dobro ili loše, a opet biti u mogućnosti da ostanemo profesionalni. Ona je esencijalna za kvalitetan kontakt onoga što je unutra i onoga što je vani.

Kompenzacija

Jedan od najvažnijih koncepata analitičke psihologije je kompenzacija. Kompenzacija je proces koji se aktivira kada je jedna psihološka suprotnost otišla predaleko. (zašto ne propadnemo u zemlji i zašto naša temperatura ne raste kada nam je vruće i sl.) Kada ne bi bilo procesa kompenzacije, svaki sustav bi nepovratno otišao u jednu krajnost (npr. dekompenzacija u psihijatriji). Neke od psiholoških suprotnosti su: individualnost i kolektivnost, liberalnost i tradicionalnost, duhovnost ili materijalizam, svjesno i nesvjesno, ekstroverzija i introverzija, osjećanje i mišljenje i sl. U psihologiji se proces kompenzacije aktivira kada je naš psihološki stav jednostran i ograničen na samo jednu psihološku suprotnost i zbog toga više nije u mogućnosti vršiti adaptaciju na vanjske i unutrašnje utjecaje. Te ideje smo već spomenuli kada smo govorili o kompenzaciji jednostranosti zbog identifikacije sa primarnom funkcijom. Naše nesvjesno kompenzira na način da pokušava dovesti do promjene psihološkog stava i bolje prilagodbe novonastaloj situaciji. Ta pojava je lijepo vidljiva u snovima i slikama. Iako se, proces psihološke kompenzacije dešava cijelo vrijeme.

Tema ovog poglavlja su dvije psihološke suprotnosti: muškost i ženstvenost, te njihova psiho-dinamika i kompenzacijski odnos. Muškost i ženstvenost su određene sa više faktora: biologijom jedinke, kulturom, psihologijom i sl. Psihološka muškost nije karakteristika ograničena na muškarce i psihološka ženstvenost nije karakteristika ograničena samo na žene. Da bi bili psihološki uravnoteženi, i muškarac i žena trebaju imati i muške i ženske psihološke karakteristike. Zbog bioloških i povijesnih okolnosti, najčešće, je svijest muškaraca obilježena muškim psihološkim karakteristikama, a svijest žena je više obilježena ženstvenim psihološkim karakteristikama. Ali kako smo mi kompletne osobe, bili mi toga svjesni ili ne, naše nesvjesno je obilježeno kontra-seksualnim psihološkim karakteristikama. Ako je ta identifikacija prenaglašena i djeluje na mogućnosti adaptacije, onda naša psiha, kroz proces kompenzacije, reagira i aktivira kontra-seksualne psihološke aspekte; animu kod muškaraca i animusa kod žena.

Anima

Kontraseksualni aspekt psihe kod muškarca nazivamo Anima.

Anima je većoj ili manjoj mjeri nesvjesni dio psihe i kao takva se pojavljuje u snovima (ili slikama) u personificiranom obliku. Takav personificirani oblik anime predstavlja specifične psihološke karakteristike muškarca koje su često nesvjesne iako mogu biti vrlo lako uočljive za osobe koje tu osobu promatraju. U snovima, fantazijama ili slikama anima može poprimiti oblik: drage djevojke, božice, vještice, prostitutke, anđela, demona, prosjakinje, odane suputnice, amazonke i sl. Ako je anima nesavjesnija i  kada ju nije moguće direktno asimilirati u svijest, tada može poprimiti oblike koji su evolucijski udaljeniji od čovjeka. Npr. oblik: krave, mačke, tigrice i sl. Ponekad može poprimiti i oblik nežive stvari: broda, pećine, drva i sl. Psihološki gledano, te personifikacije mogu predstavljati: neodređena raspoloženja i osjećaje kod muškarca, intuitivne slutnje, otvorenost prema iracionalnom, sposobnost za ljubav, osjećaj za prirodu i njegov odnos s nesvjesnim. Ako je stav svijesti negativan prema takvim psihološkim tendencijama, anima poprima opasniji oblik.

U negativnom obliku anima se može manifestirati kroz: razdražljiva raspoloženja, nesigurnost, ranjivost. Muškarac može osjećati i misliti: da ne uživa u ničemu, da je nitko i ništa, da život nema smisla i da je drugima drugačije. Javlja se strah od bolesti i impotencije. Cijeli život postaje tužan i težak. Anima se može manifestirati i kao nemogućnost da se muškarac nosi sa životnim poteškoćama, sentimentalnost, uvredljivost i sl. „Princeza i grašak“ je jedna od bajki koja prikazuje takvu animu. Da bi otkrili da li je heroina bajke princeza, ispod 12 madraca na kojima je spavala je postavljeno zrno graška. Princeze su, naime, toliko osjetljive da ne mogu spavati cijele noći zbog toga. Ta bajka prikazuje emocionalnu i osjećajnu preosjetljivost nekih muškaraca.

„Negativni“ aspekt anime može se manifestirati u obliku erotskih fantazija i ovisnosti o pornografiji. Takav prisilni oblik se javlja kada muškarac ne kultivira svoje emocionalne odnose tj. svoju ženstvenost. U naj-negativnijim oblicima, može se manifestirati kao želja za samoubojstvom. Tada anima postaje demon smrti. Bajka o usamljenom lovcu koji je čuo pozive prekrasne žene s druge strane ledene rijeke je jedan od primjera. Prekrasna i zavodljiva žena ga je zvala: „Dođi u moje gnijezdo, biti će nam lijepo i toplo, dođi u moj zagrljaj.“ Kada je došao na pola rijeke, žena je nestala, a on se utopio u ledenoj rijeci. U toj bajci anima simbolizira nerealni san o ljubavi, sreći i majčinskoj toplini koja udaljuje muškarce od realnosti.

Kada anima djeluje kako bi trebala, omogućuje muškarcu da reagira i djeluje u skladu sa svojim emocijama i osjećajima i da nađe odgovarajuću partnericu. Kada logičkim načinom funkcioniranja muškarac ne može raspoznati činjenice koje su skrivene u nesvjesnom, anima, sa svojom ženskom mudrošću i ženstvenijim načinom funkcioniranja, mu može omogućiti da ih otkrije. Ako djeluje kako treba, anima postaje vodič i posrednik prema unutarnjem svijetu. Ona postaje veza koja mu omogućuje da percipira i razumije tendencije nesvjesnog i da njegov svjesni stav ne zaglavi u jednostranom načinu funkcioniranja. Evolucijski gledano, omogućuje mu bolju sposobnost psihološke adaptacije.

Jedan od načina da anima postane pozitivan faktor u životu muškarca je da muškarac prihvati svoje osjećaje, raspoloženja, očekivanja i fantazije i ako to ne može direktno učiniti, da ih fiksira u određenom formatu kao: pisanje, slikanje, skulptura, muzička kompozicija ili ples. Materijal koji je napravio onda proučava intelektualno i emocionalno i primjenjuje u svakodnevnom životu. Taj proces dovodi do promjena u svjesnom stavu muškarca. Nakon puno rada, anima postaje unutarnja žena, vodič i suputnica, koja muškarcu omogućuje kontakt sa zdravim i kreativnim tendencijama psihe, bolju psihološku higijenu i adaptaciju, bolje odnose s bližnjima i život koji ima smisao.

Animus

Kao što anima kod muškaraca predstavlja kontra-seksualni aspekt psihe tako i animus ima istu funkciju kod žena. U snovima, fantazijama ili slikama pojavljuje se kao Dioniz, filmska zvijezda, sportaš, politička figura. Ako se pojavljuje u obliku životinje, što je  karakteristično za aspekte koji su udaljeniji od svijesti, onda se može pojaviti kao: orao, bik, lav i sl. Nadalje, može se pojaviti kao koplje, toranj, mač i sl. Svi ti oblici predstavljaju određeni psihološki aspekt ličnosti žene, njenu mušku stranu.

Jedan od mogućih opisa muških psiholoških karakteristika možemo naći u Faustu, u Goete-ovom opisu Logos-a. To su: moć, djelo, riječ i smisao (razumijevanje). Moć opisuje psihološku karakteristiku koja nam daje snagu da nešto učinimo. Djelo može opisati mogućnost inicijative i planiranog djelovanja. Riječ predstavlja intelektualne tendencije. Smisao (razumijevanje) predstavlja aspekt muškosti koji daje novo razumijevanje stvari i duhovnu snagu.

U određenim razdobljima života žene, pred njom se može naći potreba da asimilira određeni od spomenutih muških psiholoških karakteristika. Ako se to ne dogodi, neiskorištena psihička energija aktivira arhetip animusa u obliku koji može preuzeti svijest i dovesti do tzv. opsjednutosti animusom. U negativnom obliku, animus se manifestira kao sveto uvjerenje. Kada se takvo uvjerenje propovijeda s glasnim, inzistirajućim, muškim glasom ili kad je nametnuto, muške karakteristike je lako prepoznati. Ali i kod žena koje ne pokazuju takve karakteristike, kada naiđemo na animus, kao da smo se našli ispred zida. On se pojavljuje kao neumoljivi stav, tvrdoglavost, hladnoća i nedodirljivost.

U unutarnjem životu žene, animus se manifestira dajući mišljenja, dolazi u kompletnom obliku, ne vjeruje u iznimke i nemoguće ga je opovrgnuti. On je glas u glavi koji komentira svaku situaciju u kojoj se nađemo, daje kritički i negativan komentar svakog našeg pokreta i odluke, pregledava svaki naš motiv i namjeru, uzrokuje osjećaj manje vrijednosti, uništava svaku inicijativu i svaku želju za samo-izražavanjem te daje komande i zabrane. Snaga animus uvjerenja dolazi iz činjenice da je takvo uvjerenje općeprihvaćena istina i žena ne osjeća potrebu da promisli da li to mišljenje vrijedi u danoj individualnoj situaciji. U tom obliku animus uzima energiju i paralizira život žene.

Kao što smo rekli i za animu, animus ima i vrlo važne pozitivne strane. U poznatoj priči o Erosu i Psihi javlja se motiv misterioznog ljubavnika kojega žena ne smije pogledati na svjetlu. Naravno to nikada ne uspije i kada ga pogleda, izgubi ga. Tek nakon puno traženja i patnje (svjesno korištenje muškosti) ga ponovo nađe. Tu priču možemo gledati i kao paralelu problemu animusa. Transformacija nesvjesnog animusa u svjesni, zahtjeva, kao i u bajci o Erosu i Psihi, puno rada i patnje. To podrazumijeva aktivne korake u realnom životu kojima pokušavamo živjeti neke ili sve od četiri spomenutih aspekata animusa (moć, djelo, riječ i smisao). Posebno ilustrativan je primjer mlade žene koja je imala izbor upotrijebiti svoju mušku stranu u realnom životu (fakultet, posao, asertivnost i sl. ) ili imati simptom (bulimija). Kada nije upotrebljavala svoju muškost u prikladnom trenutku, aktivirala se bulimija a kada je bila u kontaktu sa svojom muškosti, nije imala simptome bulimije.

Da bi uspjela asimilirati animus, žena treba pobijediti manjak samopouzdanja, tromost i otpor prema promjeni, nedostatak hrabrosti i snage volje. Animus uvjerenje treba prestati biti uvjerenje iznad kritike. Žena treba hrabrost i široko-umnost da propituje svetost svojih uvjerenja i samo tada će moći uzeti u obzir prijedloge koji dolaze iz nesvjesnog osobito kada su kontradiktorni animus uvjerenju. Ako žena postane svjesna što joj animus čini i što želi. Ako se suoči s time i asimilira ga u svoj svjestan život, on može postati veoma vrijedan unutarnji suputnik koji joj daje mušku inicijativu, hrabrost, objektivnost te duhovnu mudrost i snagu.

Kod žena koje su navikle na disciplinu i prije nego su postale svjesne problema animusa javlja se drugačiji problem. Tada se problem animusa javlja u jeku profesionalne aktivnosti. Manifestira se kao nezadovoljstvo, potreba za osobnim vrijednostima, potreba za prirodom, djecom, zapravo ženstvenošću općenito. S druge strane, žene, bez da žele ulaze u teške i komplicirane odnose ili upadaju u situacije gdje je potrebna ženska mudrost, a ne znaju kakav stav da zauzmu. Zapravo taj problem je sličan problemu anime kod muškaraca. Javlja se potreba da se žrtvuje postignut visoki stupanj razvoja ili superiornosti. Potrebno je  prihvatiti ono što osjećaju da je manje vrijedno, slabi, pasivni, subjektivni i nelogični stav, ukratko ženstvenost. U tom slučaju odnosi su izrazito bitni jer daju feedback i orijentacijsku točku, posebno odnosi s drugim ženama.

Ako žena uspije naći sredinu u kojoj može živjeti i svoju mušku i svoju ženski stranu, animus postaje kreativna snaga i samo kad je integriran i igra odgovarajuću ulogu možemo spriječiti njegov negativan utjecaj.

Zaključak

Biti svjestan anime i animusa je važno i zbog još jednog problema. Problema odnosa s partnerima. Kao što smo rekli, ako nismo svjesni određenog psihološkog sadržaja, tada taj sadržaj možemo pronaći u osobama oko nas kroz projekciju. Ako je taj psihološki sadržaj kontra-seksualni psihološki aspekt, tada ga muškarci mogu pronaći u ženama i obrnuto. Projekcije anime i animusa su odgovorni za: privlačnost koju osjećamo prema nekome, osjećaj zaljubljenosti i osjećaj da smo našli srodnu dušu. U početku veze to joj može dati posebnu subjektivnu važnost. To nije nužno nešto loše i taj oblik manifestacije anime i animusa je često izrazito važan u izboru partnera.

Ali prije ili kasnije uviđamo da projicirani kontra-seksualni element i realna osoba nisu isto i javlja se potreba da postanemo svjesni što su anima i animus u nama samima.  Ako to ne uspijemo, tada pokušavamo promijeniti partnera tako da njegova osobnost bolje odgovara našoj animi ili animusu što dovodi do karakterističnih prepirki i nesuglasica u vezi. Kada postanemo svjesni kontra-seksualnog elementa, postižemo neovisnost u odnosu na suprotan spol. Suprotan spol je izgubio magičnu moć jer razumijemo njegove osnovne karakteristike upoznavši sami sebe. To nam omogućuje da se ne izgubimo u drugome, omogućuje nam svjesnu odanost drugoj osobi i sposobnost za dublji oblik ljubavi neopterećen uzajamnim projekcijama.

Ako ne radimo na asimilaciji anime i animusa, naše nesvjesno će nas kontinuirano dovoditi u situacije u kojima će se javljati potreba da postanemo svjesni naše anime i animusa. Asimilacijom i realizacijom anime i animusa, oni prestaju djelovati iz nesvjesnog što omogućuje izvanredno obogaćenje i proširenje naše osobnosti.

Bibliografija

C. G. Jung – Analytical Psychology, Notes on Seminar
Jolande Jacobi – Complex, Archetype, Symbol
Emma Jung – Animus and Anima

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”
5.
6.
7.
8.
9.
10.