Razvojna psihologija • by Dragutin Vučković

Razvojna psihologija

Razvojna psihologija, uvod

Tema ovog posta je razvojna psihologija djeteta. U njemu ću pokušati prezentirati ideje Neumanna, Junga i Winnicotta u kontekstu određenih aspekata razvojne psihologije.

U svojoj knjizi „Dijete“ Neumann se bavi razvojem svijesti i ega djeteta. Njegove teze nam mogu dati ideju kako se iz nesvjesnog stanja malog djeteta razvija svijest. S psihoterapeutskog stajališta Neumannove ideje su vrlo korisne jer daju uvid u trenutak kada nastaje poremećaj, te njegovu svrhu i cilj.

Najvažnija ideja koja povezuje psihologe Junga i Neumanna je tzv. arhaični identitet roditelja i djeteta. S jedne strane arhaični identitet je preduvjet za zdravi razvoj djeteta. S druge strane, ako je roditelj neurotičan, taj identitet je prepreka za razvoj djeteta i izvor njegovih poremećaja.

Razvojna psihologija Junga i Neumanna

Jungov pogled na razvojnu psihologiju je zapravo usko povezan s njegovim pogledom na psihologiju uopće. Ako postoji potreba za razvojem, možemo se razviti svjesno ili se taj razvoj dešava nesvjesno i manifestira se u simptomima i neurozi.

Ako razvoj osobnosti odgovara individuaciji, onda bijeg od unutrašnjeg glasa individuacije odgovara neurozi. Za neurozu tada možemo reći da je razvojni poremećaj osobnosti. Razvojna psihologija za Junga nije samo pitanje psihološkog razvoja djeteta, nego glavno pitanje psihologije uopće.

Jung je otkrio kako neurotski problemi fiziološki zdravog djeteta, zapravo dolaze iz okoline u kojoj se nalaze. Tu okolinu čine roditelji, obitelj, učitelji i sl. Kod odraslih takvi problemi su aktivni kroz djelovanje kompleksa koji su, u prvom redu, uzrokovani djelovanjem gore spomenute okoline.

Neumann u svojoj knjizi „Dijete“ opisuje razvoj ega kroz stajalište analitičke psihologije. Ego je produkt arhetipske psihe utjelovljene u tijelu djeteta i utjecaja okoline. Najutjecajniji dio te okoline čine majka i otac, tj. njihov svjesni i nesvjesni dio osobnosti.

Važnost roditelja za razvoj djeteta

Kao što smo rekli, jedan od važnih aspekata odnosa djeteta i roditelja je tzv. arhaični identitet. Koncept arhaičnog identiteta (participation mystique / archaic identity) dolazi iz etnologije i definirao ga je Lucien Lévy-Bruhl. Koncept se odnosi na poseban oblik psihološke veze koji je karakteriziran time da subjekt (u našem slučaju dijete/roditelj) nema potpunu ideju razlike između sebe i objekta (roditelj/dijete) već je u direktnom odnosu tj. postoji djelomični identitet između subjekta i objekta. U praksi roditelj u djetetu proživljava određeni nesvjesni dio svoje osobnosti i obrnuto što samo po sebi nije ništa negativno. Negativni utjecaj arhaičnog identitete može se aktivirati kada je djetetu nametnuto da preuzme određene karakteristike psihološkog stava roditelja bez prave potrebe iz okoline koja bi to zahtijevala. Kasnije u životu, dijete će pokušati da se prilagodi potrebama svijeta pod utjecajem psiholoških problema roditelja i obitelji. Zbog toga obiteljski problemi nastavljaju živjeti u dijetetu, čak i kada odraste, u obliku inhibicija i konflikata koje dijete (ili sada već odrasla osoba) ne razumije i koji postaju prepreka za daljnju adaptaciju u životu i daljnji psihološki razvoj.

Već u djetinjstvu, mogu se primjetiti konflikti koji su rezultat potrebe i težnje djeteta za neovisnošću i roditeljske psihološke konstelacije. Roditeljska psihološka konstelacija je skup psiholoških karakteristika koje djeluju na osobnost djeteta, a direktno su uzrokovane psihologijom roditelja. Ta konstelacija nas određuje čak i kada odrastemo. Tu silu osjećamo kao višu silu, nešto jače od nas i osjećamo se bespomoćno kada se s njom susretnemo. U neku ruku možemo reći da vanjski faktori malog djeteta postaju unutarnji faktori odraslog čovjeka.

Dva psihološka aspekta su odgovorna za razvoj svijesti djeteta. Prvi je genetska predispoziciju koja je nasljeđena s mogućnošću razvoja tijela i mozga i koja omogućuje psihološko funkcioniranje a zovemo ga arhetipska psiha. Drugi aspekt su vanjski utjecaji koji omogućuju zdravi psihološki razvoj. Taj dio Neumann je nazvao „buđenje“ arhetipa (evocation of an archetype). „Buđenje“ arhetipa se sastoji od vanjskih utjecaja osoba i psihološke atmosfere koja okružuje dijete. „Buđenje“ podrazumijeva aktiviranje određenih psiholoških tendencija i karakteristika u djetetu.

Majka

Buđenje arhetipa

Buđenje arhetipa je proces kojim vanjski utjecaji pokreću unutrašnju dinamiku arhetipova. Novorođeno dijete ima svoju arhetipsku psihu s potencijalom da u budućnosti funkcionira kao ljudsko biće. Katalizator koji pretvara taj potencijal u aktualnost je majka djeteta koja sa svojom predanošću i ljubavlju omogućuje djetetu da iskusi dobru majku.

U budućem životu djeteta iskustvo tog odnosa postaje temelj odnosa s nesvjesnim s jedne strane, a s druge temelj odnosa s tijelom i okolinom. Taj odnos Neumann naziva primarni odnos.

Neumann kaže kako psihološka aktivacija arhetipova, ili barem samo određena grupa njih (npr. arhetip majke ili arhetip oca), pretpostavlja njihovo buđenje kroz iskustvo svijeta oko sebe. Npr. majka koja utješi dijete omogućuje da dijete, kada odraste, može utješiti samog sebe. Pošten i pravedan otac omogućuje da dijete, kada odraste, ima dobar odnos s pravilima i zakonima društva u kojem živi i sl.

Primarni odnos

Primarni odnos je karakteriziran arhaičnim identitetom majke i djeteta. Majka svojom osobnošću budi arhetipske tendencije u psihi djeteta. U tom procesu i svjesni i nesvjesni dio majčine osobnosti igra ulogu. Majka ne može znati cijelu dinamiku primarnog odnosa i svjesno odigrati svoju ulogu, tako da majčini instinkti igraju veliku ulogu u primarnom odnosu. Svaki poremećaj u majčinoj osobnosti dovodi do poremećaja kod djeteta.

Važan aspekt primarnog odnosa je stvaranje ega koji ima mogućnost da asimilira i integrira negativna i neugodna iskustva vanjskog svijeta. Kada djeluje na način da tješi dijete kada je tužno, hrani ga kada je gladno i grije ga kada mu je hladno, prema Neumannu majka aktivira kompenzacijske mehanizme u psihi djeteta. Kompenzacijski mehanizmi imaju veliku važnost kada je stav svijesti jednostran i zahtijeva određenu prilagodbu. Bez njih puno lakše dolazi do određenih psiholoških poremećaja i problema.

Smetnje u primarnom odnosu

Svaka smetnja u kompenzacijskim reakcijama majke dovodi do poremećaja u psihi djeteta. Prema Neumannu, osnovni simptom poremećaja u primarnom odnosu je primarni osjećaj krivnje.

Postoji jaka uzročno-posljedična veza između dobrog primarnog odnosa i otvorenosti prema svijetu, prema nesvjesnom i društvenosti. Ako je primarni odnos poremećen, postoji vjerojatnost da će dijete biti nesigurno, zatvoreno ili da će imati problema s uspostavom odnosa.

Neumann govori o potrebi da se osoba prilagodi društvu i kako se ta prilagodba može ostvariti s određenom brutalnošću koja dovodi do problema u razvoju djeteta. Nositelj pogleda na socijalna pitanja kod majke je njen animus. Kako je animus određen primarnom majčinom obitelji, tako ona indirektno određuje i odnos djeteta s okolinom.

Matrijarhat

Matrijarhat je stanje u kojemu je majka odgovorna za cijelu psihološku dinamiku. Ono što nas psihološki „hrani“ i zbog čega rastemo, toplina, sigurnost i sl. su karakteristike toga stanja.

U jednom trenutku odnos između majke i djeteta pomalo slabi i dijete postaje svjesno razlike između svijeta i dobre majke. Svijet nije samo dobar, već i loš. Ako očekujemo da se ponaša kao dobra majka je iluzija. U našoj kulturi, potreban razvoj kojim dijete izlazi iz primarnog odnosa ide u smjeru ostvarivanja neovisnosti i prilagodbi normama društva kojemu dijete pripada. U tom periodu, dominantni arhetip je arhetip oca i Neumann taj period zove psihološki patrijarhat.

Otac

Primarni odnos je karakteriziran pasivnošću oca i potrebno je „odvajanje“ od majke da bi se energije djeteta mogle usmjeriti u okolinu. Arhaični čovjek je imao mnogo inicijacijskih obreda koji su omogućavali odvajanje od majke.

Npr. u plemenu Kurnai, majke sjede iza svojih sinova. Muškarci dolaze u redu i kreću se između njih i razdvajaju ih. Oni su odvojeni od majke i onoga što majka predstavlja (ovisnost, djetinjstvo i sl.). Postaju odvojeni snagom odraslih muškaraca (samodostatnost, snaga i sl.). Inicijacija u tom smislu predstavlja odvajanje od majke snagom oca, Neumannovim riječima transformacija matrijarhata u patrijarhat.

U tom kontekstu, otac je onaj koji omogućuje djetetovu adaptaciju društvu, on čini granice, on mobilizira psihološku energiju i usmjerava ju u društveno prihvaćene tokove te omogućuje egu djeteta da tu energiju iskoristi. Biološki otac i sve one osobe koje imaju sličnu ulogu (učitelji, treneri i sl.) bude i aktiviraju arhetip oca u psihi djeteta.

Kako dijete raste, konflikt između njegove svijesti koja se razvija i njegovog infantilnog psihološkog stava, koji je pod utjecajem roditelja, se aktivira. Kao posljedica toga, utjecaj roditelja je potisnut, ali nesvjesno, dijete koje se razvija je još uvijek pod njihovim utjecajem. Odvajanje od roditelja i daljnji psihološki razvoj je moguć ako arhetip oca i majke uspijemo razlikovati od bioloških roditelja i pronađemo način da s njima (arhetipovima) imamo svjestan kontakt.

Organizacije, institutije, zakoni i dr. mogu postati nosioci arhetipske slike oca ili majke Ako smo vjernik, bog otac i majka crkva su jedan od načina da arhetipovi oca i majke budu pristuni u našem psihološkom životu. Za one koji nisu vjernici, često je individualni razvoj tj. individuacija jedan od načina da im damo dostojanstveni položaj u našim psihološkim životima.

Ako se vratimo na život djeteta, tada možemo reći da je otac nositelj arhetipske slike oca, ali kako se život nastavlja, druge osobe ulaze u život djeteta. Jedna od njih je učitelj ili edukator.

Razvoj djeteta i obrazovanje

Kod djeteta, psihički procesi nisu grupirani oko specifičnog centra i nemaju kontinuitet. Kada dijete započne govoriti „ja“ tada započinje određeni kontinuitet svijesti. Taj razvoj se nastavlja tijekom cijelog života, ali se i usporava kod odraslih. Taj razvoj uspostavlja čvrste veze između ega i, do sada, nesvjesnog sadržaja. Taj proces se pojačava obrazovanjem i kulturom. To je vrlo slično obredima inicijacije kod arhaičnih ljudi koji dovode do razvoja kod osoba u inicijaciji. Kao što u tim obredima osobe koje se iniciraju, educiraju u znanja određenog plemena; tako i moderan čovjek ili dijete uči znanja u školi koja djeluju na taj način da ojačavaju svijest i uspostavljaju vezu između ega i dosad nesvjesnih sadržaja. Dijete koje se ne obrazuje ostaje na nivou arhaičnog čovjeka. Instinkutalo inteligentno, ali isto tako i neuko.

U svojem eseju „Razvoj djeteta i obrazovanje“ Jung kaže kako je psihički razvoj sličan embrionalnom razvoju. Psihički razvoj pretpostavlja prolazak kroz stanje životinje u stanje svijesti, primitivno stanje prije civiliziranijeg.

Psihološki gledano, primitivno stanje je stanje fuzije s psihologijom roditelja. Psihički poremećaji djece, do školske dobi, u velikoj mjeri ovise o poremećajima u svijetu roditelja.

Kod terapije djece sa neurotskim problemima, najprikladniji pristup bi bio sličan edukaciji. Jung napominje da je najpraktičnija metoda anamnestička analiza kombinirana sa savjetom, podrškom, pa čak i određenim autoritetom. Problem kod terapije djece je veza neurotskog simptoma djeteta i psihološkog stava roditelja. Zbog toga se, često, dječja neuroza vraća unatoč svim terapeutskim intervencijama.

U ostatku svog eseja Jung ukazuje na važnost učitelja i njegovog integriteta u svrhu oslobađanja djeteta od obitelji i pripreme da dijete upozna svijet i da se može s njim nositi. Isto tako ukazuje na princip koji je postao važan puno godina poslije tzv. cijeloživotno učenje.

Osim klasične edukacije, edukacija odraslih treba težiti stjecanju dovoljno dobrog psihološkog znanja o sebi. Veliku važnost u samoedukaciji igra proces postajanja svijesnim nesvjesnih procesa u našoj psihi. Jedan od najvažnijih alata za to su naši snovi.

Nadareno dijete

Kreativnost je karakteristika nadarenog djeteta. Kreativnost nije nešto što se dešava našom voljom nego je ona produkt nesvjesnog. Nadarenost se može prepoznati u djelovanju fantazije (spontano stvaranje ideja) djeteta. Ali nije svaka fantazija kreativna. Jung kaže da je kriterij koji određuje kreativnost fantazije njezina originalnost, konzistentnost, intenzitet, suptilnost strukture fanztazije kao i potencijal realizacije.

Kreativnost vezana uz djetetovu nadarenost je kao osobnost starija nego samo dijete. Najčešće se cijela osobnost nadarenog djeteta razvija obrnuto proporcionalno s djetetovim darom. Izvan područja koje obuhvaća darovitost djeteta, psihološki razvoj djeteta može biti ispod psihološkog razvoja djece iste kronološke dobi.

Svaka nadarenost ima nuspojavu dovesti do inflacije kod djeteta koja se može kompenzirati samo određenom skromnošću. Dar može biti od vrijednosti samo ako ostatak osobnosti može držati korak s njim, u suprotnom, dar može biti breme i prokletstvo. Rad s nadarenom djecom se ne bi trebao orijentirati samo na djetetovu nadarenost. Obrazovanje nadarene djece treba težiti ravnoteži između njegovog dara i manje razvijenog dijela osobnosti kako dijete ne izgubilo kontakt s njime.

Arhetip djeteta

Produkti nesvjesnog u sebi ponekad sadrže mitološke slike i slika djeteta je jedna od njih. Mitološke slike se pojavljuju od prapovijesti, kada je ljudska svijest bila u nastajanju. Mitologije i religije imaju svrhu povezati svijest s njezinim arhetipskim korijenima i zbog psihološkog zdravlja arhetip mora biti u vezi sa svijesti. Mitologije, religije i snovi čine baš to, povezuju svijest s arhetipskim svijetom.

Ne možemo pobjeći od potrebe da budemo u vezi s arhetipskom psihom i sa svakim korakom razvoja svijesti, suočeni smo s zadatkom da nalazimo drugačije interpretacije arhetipske psihe, koje su prikladne za taj stupanj razvoja. Ako to ne uspijemo dešava se neuroza.

Neuroza se može desiti iz više razloga. Jedan od uzroka je ako ne postoji diferncijacije između ega i nesvjesnog. Drugi je ako se ego uzdigao iznad nesvjesnog previše i kao posljedicu izgubio kontakt s njim.

Prvi dio je problem koji smo dotakli kada smo govorili o razvoju ega. U tom slučaju motiv djeteta koji se pojavljuje u snovima i fantazijama ukazuje na određeni infantilni aspekt osobnosti.

Ako govorimo o drugom slučaju, tada motiv djeteta predstavlja sustav funkcioniranja kojemu je svrha kompenzirati ili ispraviti jednostranost svijesti. U tom slučaju dijete koje se pojavljuje u snovima i fantazijama ukazuje na budući razvoj osobnosti. No, najčešće, ta dva aspekta motiva djeteta su često kontaminirana jedan s drugim.

U mnogim manifestacijama motiva djeteta, važno je da uzmemo u obzir je li dijete u jednini ili množini. Ako se pojavljuju brojne figure, postoji mogućnost disocijacije. Ako se motiv djeteta pojavljuje u jednini, tada ono ukazuje na nesvjesno i potencijalno kompletnu sintezu osobnosti.

Ponekad dijete izgleda kao heroj i u sebi uključuje nadnaravne i ljudske osobine. Tada ono predstavlja uniju nadljudskog nesvjesnog i ljudske svijesti. Ta unija često predstavlja potencijal procesa individuacije.

 

Related Post

Leave a Reply

Your email address will not be published.