Category Archives: Analitička psihologija

Simbol

Kada se manifestira, arhetip može biti percipiran od svijesti u određenom obliku. Taj oblik nazivamo simbol. Arhetip nije ograničen takvom manifestacijom, ali kada god se zbog životne ili psihološke situacije aktivira određeni arhetip, gotovo uvijek se istovremeno pojavljuje u obliku simbola koji možemo percipirati u našim snovima, fantazijama ili kreativnim djelima.

Simbol i arhetip

Simbol se uvijek temelji na arhetipu ali njegov sadržaj je određen sadržajem svijesti. Možemo reći kako svjesni sadržaj koji izražava nešto nesvjesno. Kao npr. pjesma pjesnika koja se sastoji od slika i izraza koji su sami po sebi svjesni ali cjelokupna pjesma izražava nešto što je zapravo nesvjesno. Arhetipovi su nabijeni energijom i imaju mogućnost da privuku određeni sadržaj svijesti koji najbolje odgovara da se izrazi i uspostavi kontakt sa sviješću tako da možemo reći kako zidar sanja ciglu, pekar kruh a fizičar atome ali bez obzira na to što sanjamo, značenje simbola je često sakriveno iza fasade svakodnevnih iskustava. Nadalje, snovi i motivi koji se u njima javljaju, predstavljaju simbole najjednostavnijem obliku gdje se arhetip utjelovi i postaje nešto sa čime možemo baratati.

Možemo reći kako je simbol „slika“ koje iza vidljivog značenja prezentiraju nevidljivo, dublje i sakriveno značenja. Simbol je zapravo skup svjesnih asocijacija koje izražavaju određeno nesvjesno značenje.

Koja je razlika između simbola i znaka? Svaki pristup koji razumije simbolički izražaj kao analogiju nečega što je znano je semiotički. Pristup koji interpretira simbolički izražaj kao najbolju moguću ekspresiju nečega što je nepoznato je simbolički. Iz toga možemo zaključiti kako nije moguće da svojom odlukom kreiramo pravi simbol sa točno određenim značenjem budući da stvaranje simbola pretpostavlja djelovanje nesvjesnog nad kojim nemamo nikakvu kontrolu.

Nadalje, simbol može degenerirati u znak. Ako je simbol izražaj nečega živoga, tada je on i izražaj nečega što se ne može karakterizirati na bolji način. Križ, znak kršćanstva ili simbol patnje i dr. Kada simboli vjere postanu znakovi, to je prvi signal da zapravo više ne izražava nesvjesno i ne pomaže ljudima da uspostave kontakt sa arhetipskim tendencijama unutar sebe.

Možemo reći kako u nama postoji snažna potreba uspostavljanja kontakta sa simbolima u nama. Kada nismo kontaktu sa simbolima u nama, ostajemo ranjivi prema neurozama, konfliktima i simptomima. Kako to možemo ostvariti? Pokušati uspostaviti kontakt sa značenjem simbola revitalizira cijelo biće, mišljenje, taktilnost, intuicija i osjećanje.

Simbol je medijator između arhetipske psihe (kolektivnog nesvjesnog) i svijesti. Proces stvaranja simbola Jung naziva transcendentalna funkcija. Funkcija koja omogućuje prijelaz iz jednog psihološkog stava  u drugi. Simbol omogućuje da energija koja je bila zarobljena u instinktivnoj i nesvjesnoj radnji se približi svijesti i njenom kooperacijom postaje, barem djelomično, na njezinom raspolaganju.

Arhetipovi su nešto nesvjesno i problem njihovog razumijevanja je sličan situaciji kada nam osoba koja govori jezik koji ne razumijemo pokušava objasniti nešto na tom jeziku. I kao što ta osoba pokušava komunicirati željenu misao općeprihvaćenim pokretima, zvukovima i sl., tako nam i nesvjesno tu zdravu tendenciju može približiti samo simbolima. Psihoterapija i psihoanaliza mogu biti nevjerojatno obogaćene upotrebom simbola jer omogućuju da klijent uspostavi kontakt sa zdravim tendencijama u sebi.

Osim u psihoterapiji, simboli imaju važnu ulogu i u umjetnosti i religiji. Plemensko znanje, bajke, mitologija, religija i religijski obredi imali su zadatak da zadrže kontakt ljudske svijesti s arhetipovima i omoguće nam da oni na nas djeluju i da nas mijenjaju. Moderan čovjek osjeća da nema korijena i nesvjesne razvojne tendencije više nemaju načina da se izraze. Analitička psihologija i psihoterapija imaju mogućnost da modernom čovjeku olakšaju uspostavljanje izgubljenog kontakta s tim razvojnim, arhetipskim tendencijama i da kroz taj kontakt pronađe svoje korijene i smisao. Simbol je jedan od putova da to i ostvarimo.

Ako želite saznati kako sa simbolima radimo u analitičkoj psihologiji, preporučam posjet ARAS arhivi.

Related Post

Psihološki tipovi

Na koji način se orijentiramo u vanjskom i unutrašnjem svijetu? Psihološki tipovi su odgovor koji daje analitička psihologija.

Psihološki tipovi i psihološke funkcije

Prvo što je potrebno je da nešto percipiramo, jer bez toga niti ne znamo da nešto je. To bi bila prva funkcija svijesti, nazovimo je taktilnost.

Nakon toga moramo imati funkciju koja nam govori što je to što percipiramo i tu funkciju možemo nazvati mišljenje. To nam ne govori puno jer ne znamo kolika je vrijednost toga što smo percipirali za nas ili za okolinu.

Treća funkcija nam govori o vrijednosti toga što smo percipirali i tu funkciju možemo nazvati osjećanje.

Sada znamo već puno, ali još moramo uzeti u obzir vrijeme. Postoji budućnost i prošlost koja nije sadržana u prve tri funkcije. Još nam nedostaje mogućnost da odredimo odakle to što smo primjetili dolazi i što će se s time dogoditi. Funkciju koja nam daje odgovore na ta pitanja možemo nazvati intuicija.

Od podataka koje dobijemo od sve četiri funkcije imamo kompletnu sliku. Ali postoji kvaka.

Najčešće svjesno ne koristimo sve funkcije već jednu ili dvije koje smo razvili vrlo dobro. Zapravo ljude možemo razlikovati prema najrazvijenijim funkcijama. Taktilnost je razvijena kod majstora, kirurga, kipara, kuhara… Mišljenje kod matematičara, filozofa, pravnika… Osjećanje kod tete u vrtiću… i intuicija kod brokera, poduzetnika i političara…

Razvoj jedne funkcije pretpostavlja zapostavljanje suprotne funkcije. Ako mislimo, ne možemo i osjećati, ako percipiramo taktilnošću, ne možemo percipirati i intuicijom. To je kao studij s četiri kolegija koja su toliko opširna da stignemo učiti samo za jedan ili dva, a to se naravno i odražava na ocjenama. Ako imamo odličan iz mišljenja, onda možemo očekivati i lošu ocjenu iz osjećanja ili ako imamo odličan iz taktilnosti, ne možemo imati i odličnu ocjenu iz intuicije.

Psihološki tipovi i ekstraverzija i introverzija

Ako promatramo taktilnost kao psihološku funkciju, ona je s jedne strane vezana uz objekt koji percipiramo, no isto tako se možemo pitati tko i sa čime percipira.

Neki ljudi uživaju u šetnji prirodom zbog same ljepote prirode, a neki zbog toga kako se u prirodi osjećaju. Svaka funkcija ima svoj subjektivni i objektivni aspekt. Ako je naša svijest više orjentirana subjektivnim aspektom onda možemo reći da smo introvert, a ako je više orjentirana objektivnim aspektom, onda možemo reći da smo ekstravert. Isto vrijedi za sve funkcije.

Psihološki tipovi i psihoterapija

Prvi aspekt su međuljudski odnosi. Misaoni tip i osjećajni tip će vrlo teško naći zajednički jezik i ako se pitamo zašto nekoga ne volimo ili nam je antipatičan, često on ili ona imaju različitu superiornu funkciju. Razumjevanje tipologije nam omogućuje da razumijemo osobe s drugačijom primarnom funkcijom, ako je ta druga osoba naš otac, sestra ili bračni drug onda važnost razumjevanja tipologije postaje jasna.

S druge strane, primarna psihološka funkcija je genetski određena, ali ponekad se desi da je dijete rođeno u obitelji koja ne cijeni tu funkciju i da bi se dijete prilagodilo mora razvijati funkciju koja joj nije primarna. Problem je što ta osoba ne živi “punim plućima”, ne radi ono za što je stvorena i rođena. Takav način života dovodi do psiholoških, a ponekad i zdravstvenih problema. U tom slučaju smijer psihoterapije je taj da klijent otkrije svoju primarnu funkciju i da ju počne živjeti koliko je god to moguće.

Zadnji aspekt psihološke tipologije je da smo svi mi kompletne osobe i imamo sve četiri funkcije iako možda nismo toga uvijek svijesni. Sve one aspekte tiplogije koje nismo razvili, ostavili smo u nesvjesnom i oni djeluju prema potrebi, nažalost često u infantilnom obliku. Naše nesvjesno je obilježeno onim aspektima tiplogije koje nismo razvili. Ako se često nalazimo u situacijama gdje moramo koristiti i funkcije koje nismo razvili, imamo problem. Zato je važno da se koliko toliko snalazimo sa svim funkcijama. Ako koristimo primjer s kolegijima, cilj nam je imati prolaznu ocjenu iz sva četiri.

Ako želite znati više, preporučam knjigu Psychological Types.

Related Post

Arhetip

“Pojam arhetip se često krivo razumije da predstavlja točno određene mitološke slike ili motive… baš suprotno, arhetip je nasljeđena tendencija ljudskog uma da formira mitološke motive – reprezentacije koje beskonačno variraju bez da gube svoj osnovni obrazac… Ta nasljedna tendencija je instinktivna, kao specifičan nagon gradnje gnijezda, migracije i sl. u ptica. Te kolektivne reprezentacije se mogu naći svugdje i karakterizirane su istim ili sličnim motivima. Ne mogu se povezati s određenim vremenom ili rasom. Nemaju znano porijeklo, i mogu se reproducirati čak i gdje se prijenos migracijom može isključiti.”

C. G. Jung

Arhetipovi su čimbenici i motivi koji uređuju psihički sadržaj u određene slike koje karakteriziramo kao arhetipske, ali na takav način da možemo percipirati samo efekt njihovog djelovanja. Postoje i prije nego svijest i predstavljaju strukturalne dominante psihe.

Arhetip i kolektivno nesvjesno

Arhetip je osnovni uređujući faktor kolektivno nesvjesnog.  Arhetip predstavlja živi sistem reakcija, spremnosti na reakciju i način razmišljanja koji određuju život pojedinca na nevidljiv način. Ono nije samo a priori povijesno uvjetovano stanje već izvor instinkta jer arhetipovi su jednostavno rečeno forme koje instinkti preuzimaju. Svaki instinkt ima svoj arhetipski ekvivalent i svaki arhetip svoju instinktivnu bazu.

Psihologija životinja je organizirana na taj način da određena slika pokreće određenu reakciju specifičnu za tu životinjsku vrstu. Gradnja gnijezda, ritualni ples pčela, obrambeni mehanizam hobotnice i otvaranje paunovog repa su neki od primjera. Takvo uređenje života životinja je određeno unutarnjim faktorima čije djelovanje u psihologiji ljudi  nazivamo arhetip.

Arhetip predstavlja obrazac ponašanja što je i njegov biološki aspekt. Novorođeno dijete nije tabula rasa već je rođeno sa mozgom koji u sebi već ima potencijal ljudskosti tj. mozak djeteta upija vanjske podražaje i sadrži ne bilo kakvu spremnost na reakciju na njih nego specifičnu spremnost. Ta spremnost se bazira na instinktima. Možemo reći kako je psiha novorođenog djeteta kao fotografska ploča koja je bila u ekspoziciji tijekom prijašnjih generacija.

Možemo reći da su arhetipovi organi psihe. Kao što organi reagiraju na određene promjene tako i psiha reagira na određene promjene. Ta reakcija je uvjetovana jednako kao što su uvjetovane i reakcije organa. Kada je ta reakcija nesvjesna ili potisnuta, možemo očekivati stvaranje arhetipskih slika u našim snovima i slikama koje u ogromnoj mjeri odgovaraju slikama koje možemo prepoznati u svjetskim religijama, mitovima i bajkama.

Osnovni arhetipovi koje se najlakše mogu prepoznati u svakoj osobi su: sjenka, anima ili animus, persona i Self.

Sjenka

Odcjepljeni aspekt ličnosti koji se ipak nalazi usko povezan sa osobom i njezinim nediferenciranim funkcijama, tj. psihološkim funkcijama koje nisu dovoljno razvijene. Ona predstavlja urođenu predispoziciju koju odbacujemo na osnovi etičkog, estetskog ili nekog drugog razloga jer nije u skladu sa našim svjesnim stavom i uvjerenjima. Njen razvoj prati razvoj ega i sve što ego ne treba ili nije kompatibilno s njim završava kao dio sjenke. U tom kontekstu možemo reći kako dijete nema sjenku već je ona karakteristična za razvijenu svijest odrasle osobe….

Uzimanje u obzir sjenke znači da preuzmemo beskompromisan kritički stav prema samom sebi što je teško jer kao i sav ostali nesvjestan sadržaj, tako i sjenku najčešće percipiramo kroz projekciju. Uvijek je netko drugi kriv, ali samo dok nismo svjesni svoje sjenke. Sjenka u analizi uvijek sa sobom povlači velike otpore i zapravo puno analiza stane na tom koraku. Ako netko uspije da povuče sve te projekcije, to nije kraj jer umjesto ljudi oko njega, taj čovjek je postao sam sebi problem. Svjestan je da sve što nije u redu u svijetu, zapravo nije u redu u njemu  samome i ako uspije učiniti nešto sa svojom sjenkom, uspio je učiniti nešto sa svijetom. Uspio je na svoja leđa staviti barem dio velikog svjetskog problema.

Persona

Persona je usko vezana uz tj. najviše diferencirana funkcija. Ona predstavlja sistem psihičkih reakcija i odnosa sa kojima dolazimo u kontakt sa vanjskim svijetom. Manje diferencirane funkcije manje doprinose sadržaju persone.

Persona je funkcionalni kompleks koji je nastao zbog potrebe za adaptacijom ali nije identičan cjelokupnoj osobnosti. Usko je povezan u kontekstu odnosa prema objektu, tj. vanjskim svijetom i zapravo predstavlja kompromis između osobnosti i zahtijeva društva (ono što obitelj i društvo žele da budemo)….

Više o arhetipovima anime, animusa ili Self-a možete pročitati ako pratite poveznice.

Ako želite znati više o tome što je arhetip predlažem vam knjigu The Archetypes of the Collective Unconscious.

Edukacija – Analitička psihologija (I)

Ovdje je prikazan samo dio cjelokupnog predavanja. Ako želite saznati više o temi, predlažemo vam da se prijavite na ciklus predavanja i seminara Hrvatskog društva za analitičku psihologiju koji se periodički održavaju u Zagrebu i drugim gradovima. Edukaciji možete prisustvovati u cijelosti ili se možete prijaviti samo na predavanja i seminare koji vas zanimaju. Više o edukaciji, temama koje ćemo pokriti, njenoj svrsi i cilju možete saznati ako pratite ovaj link – Analitička psihologija (I).

Nadamo se susretu na jednoj od slijedećih edukacija Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.

Related Post

Mandala

Mandala – povijesni pregled

Mandala je među najstarijim religijskim simbolima čovječanstva. Samo ime mandala se odnosi na kružne ili kvadratne slike koje su nacrtane, naslikane, modelirane ili plesane.Neke datiraju čak u paleolotik i pojavljuju se kao tzv. sunčevi kotači ugravirani u kamenje. Javljaju se daleko prije nego li je pravi kotač izmišljen (Slika 1a.).

Old mandala 

Slika 1a.

Mandala se pojavljuje u svim kulturama. No možda najljepše dolaze sa istoka, posebno iz Tibeta. Mandala na Sanskritu znači krug. To je Indijsko ime za krugove koji se crtaju za vrijeme religijskih rituala.

Njihova svrha je da pomognu osobi koja meditira na mandalu da isključi ono što je prikazano izvana i da se koncentrira na ono što je prikazano unutar mandale.

Vanjski dio se često sastoji od vatre i smrti (Slika 1b.).

Contemplation mandala

 Slika 1b.

Iznutra su listovi lotusovog cvijeta. Tada slijedi dvorište samostana sa četiri vrata. Unutra se obično nalaze četiri boje; crvena, zelena, bijela i žuta koje predstavljaju između ostaloga psihološke funkcije (taktilnost, mišljenje, osjećanje ili vrednovanje i intuiciju)… Nakon toga obično dolazi još jedan magičan krug a nakon toga centralni objekt ili cilj kontemplacije.
Centar mandale je često različit i ovisi o potrebama rituala, stupnju razvoja onoga tko meditira na tu mandalu i sekti kojoj on pripada. No najčešće prikazuje najveće religijske figure Shivu ili Buddu. Stvaranje počinje kada se ta centralna točka nađe u vječnom zagrljaju svoje ženske strane Shakti. Naglasak je na suprotnostima i od tuda dolazi erotski i emocionalni karakter centra u mandali. Centar u tom obliku naglašava kreativnost i cjelovitost jer kao što muškarac i žena suprotnosti koje stvaraju novi život, tako su i psihološke suprotnosti izvor kreativnosti….

Psihološko značenje mandala

Mandala se pojavljuje u našim snovima, slikama ili fantazijama za vrijeme određenih konfliktnih i teških stanja, kada se, psihološki gledano, dešava određen preustroj naše ličnosti. Zbog toga se mandale najčešće pojavljuju u vezi sa stanjima dezorijentacije; kada ne znamo kako ćemo dalje, kada osjećamo da život nema smisla ili ne znamo riješenje određenog problema.

Zaključak

Kada se simbol kruga ili mandala pojavljuje  u primitivnom kultu sunca, u modernoj religiji, u mandalama nacrtanim od Tibetanskih redovnika ili Indijanaca, u tlocrtima gradova ili sferičnim nacrtima ranih astronoma ili u snovima modernog čovjeka one uvijek upućuju na najvažniji i najvitalniji aspekt ljudske psihologije, njegovu cjelovitost. Proces kojim se nepovezani i konfliktni djelovi naše osobnosti pomiruju i postaju dio cjeline se zove proces individuacije….

Edukacija – Analitička psihologija (I)

Ovdje je prikazan samo dio cjelokupnog predavanja. Ako želite saznati više o temi, predlažemo vam da se prijavite na ciklus predavanja i seminara Hrvatskog društva za analitičku psihologiju koji se periodički održavaju u Zagrebu i drugim gradovima. Edukaciji možete prisustvovati u cijelosti ili se možete prijaviti samo na predavanja i seminare koji vas zanimaju. Više o edukaciji, temama koje ćemo pokriti, njenoj svrsi i cilju možete saznati ako pratite ovaj link – Analitička psihologija (I).

Nadamo se susretu na jednoj od slijedećih edukacija Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.

Related Post

Kompleks

Svi smo čuli za komplekse i imamo intuitivnu ali neodređenu ideju što su oni. Ali da li ste znali da je komplekse moguće vrlo precizno može odrediti kroz asocijativni eksperiment. To je moguće jer asocijativni eksperiment oponaša asocijativni proces koji je osnova psihičkih procesa.

Ukratko, možemo reći kako se svaki kompleks sastoji od centralnog elementa sa kojim su povezane različite asocijacije (iskustvene i „nasljedne“). Kada je centralni element otac, možemo govoriti o kompleksu oca. Kompleksi nastaju kada su unutarnja predispozicija i vanjsko iskustvo u konfliktu. Kompleks se može opirati namjerama ego svijesti, razoriti njezino jedinstvo, odcijepiti se od nje i djelovati kao strano tijelu u sferi svijesti. Poznato je sa svi imamo komplekse ali ne i da kompleksi imaju nas.

Kompleks i njegova autonomija

Kompleksi posjeduju različitu razinu neovisnosti: neki su neprimjetni, neki drastično djeluju na svijest, neki su svjesni a opet neovisni i sl. Kompleksi jednako tako mogu asimilirati drugi sadržaj iz svijesti i nesvjesnog. Ovisno o udaljenosti od svijesti, kompleks može poprimiti i mitološke karakteristike, što se može vrlo lako prepoznati u snovima.  Asimilacija kompleksa dovodi do redistribucije energije (neke stvari koje prije nismo mogli ili htjeli sada možemo ili želimo). Možemo reći kako, energija koja je bila zarobljena u kompleksu, je sada na raspolaganju svijesti.

Komplekse možemo prepoznati u snovima, u kojima može poprimiti oblik znane ili neznane osobe i sl. Kompleks koji je autonoman može se potpuno neovisno o svijesti nalaziti u pozadini psihe – mala psiha u velikoj što je posebno vidljivo u psihozama. Vidi. Jungova disertacija.

Kako su nesvjesni, kao i sav drugi nesvjesni sadržaj, možemo ih prepoznati kao karakteristiku objekta tj. kao projekciju. Npr. primjer opsjednutosti se može razumjeti kao nesvjesni kompleks koji potpuno proguta ego. Nadalje djelovanje kompleksa možemo prepoznati kod arhaičnih naroda kroz njihova vjerovanja u duhove. Kod poremećaja kao podvojena ličnost , kompleks djeluje kao posebna osobnost.

U praktičnom radu, proces osvještavanja kompleksa je popraćen velikim otporima kod pacijenta. Često je potrebna određena životna teškoća da se to i desi i samo nas snažno emocionalno iskustvo može natjerati da se i oslobodimo određenog kompleksa.

Kompleks i njegova fenomenologija

Kompleks može biti:

a) nesvjestan ali nedovoljno nabijen da bi predstavljao neovisnu tvorevinu iako još uvijek blokira svjesne procese i u vezi je s njima. Omaške, detaljno opisane od Freuda, spadaju u djelovanje kompleksa ove vrste.

b) nesvjestan ali dovoljno nabijen energijom da djeluje kao drugi ego u konfliktu sa osnovnim egom. Osoba se nalazi između dvije istine, dvije volje koje teže da ga rastrgaju na dva dijela (npr. opsesivno kompulzivni poremećaj).

c) kompleks se potpuno odvoji od organizacije svijesti i postaje autonoman. Takvo djelovanje možemo vidjeti kod poremećaja koji podsjećaju na podvojenu ličnost i kod osoba koje se jako promjene kod konzumacije alkohola. U takvim slučajevima ego gubi na energiji i spušta se na nivo kompleksa. U forenzici taj fenomen je povezan sa smanjenoj uračunljivošću.

d) kada je kompleks toliko jak da povuče u svoju domenu i sam ego. Tada kompleks preuzima vodstvo. Psihološki gledano, govorimo o o slučaju identifikacije između ega i kompleksa. Npr. kada smo pod utjecajem majčinskog kompleks ili očevog kompleks tj. riječi, misli i vrijednosti oca ili majke su obuzele ego koji je samo instrument. Takav identitet može varirati od patološke identifikacije sa ocem do suda, pod utjecajem roditelja, kojim se osoba vodi bez kritičkog stava prema njemu.

e) U slučaju kada je nesvjesni kompleks projiciran, možemo ga prepoznati samo kao karakteristiku osobe koja je nositelj projekcije. To je slučaj kada gajimo izrazito snažne pozitivne ili negativne osjećaje prema nekoj osobi. Neuroze, sumanuti poremećaj, paranoja i sl. su primjeri takvog djelovanja kompleksa.

f) kompleks je svjestan ali samo intelektualno i zbog toga još uvijek zadržava svoju iskonsku snagu. Samo emocionalno iskustvo koje prati razumijevanje i integracija kompleksa ga može razriješiti….

Ego može preuzeti četiri stava prema kompleksu

a) potpuno nesvjestan njegovog postojanja

b) identifikacija

c) projekcija

d) konfrontacija – samo četvrti oblik može dovesti do konačnog rješenja.

Glavna karakteristika neuroze je nevjerojatna odanost prema kompleksima čak i kada neizmjerno pati zbog njih. | Situacija je slična kreditu sa velikom kamatom. Možemo ga odmah platiti i uštedjeti. Ako smo svjesni kompleksa, konflikt postaje svjestan i imamo mogućnost da ga riješimo. Ako nismo svjesni kompleksa, nismo svjesni ni konflikta niti patnje koju on sa sobom podrazumijeva, ali sada patimo od pseudo-problema tj. od simptoma.

Kompleks kod Freuda i Junga

Osobni kompleksi (koji su vezani uz osobno nesvjesno) i kompleksi koji crpe materijal iz kolektivnog nesvjesnog….

Dvije vrste kompleksa

Možemo reći kako postoje dvije vrste kompleksa, kompleksi koje smo potisnuli i kompleksi koji nikada nisu bili svjesni.  Tj. kompleksi osobnog i kolektivnog nesvjesnog.

Kompleks iz osobnog nesvjesnog je patološki, iz kolektivnog nesvjesnog razvojni. Problem je što kompleksi iz kolektivnog nesvjesnog nemaju previše razumijevanja i strpljenja da ih asimiliramo. Ili se razvijemo ili postanemo neurotični.

Često otkrijemo kako kada razriješimo osobni kompleks, iza njega stoji kompleks iz kolektivnog nesvjesnog. Tj kada razriješimo konflikt sa osobnom majkom, vidimo da iza nje, stoji ideja majčinstva i majčinskog koja nije osobna već kolektivna (zajednička svima ljudima, tj. dolazi iz kolektivnog nesvjesnog). Čest problem je da je kompleks iz kolektivnog nesvjesnog, koji predstavlja općeniti način funkcioniranja u skladu sa prirodom čovjeka, sadržan u preuskom svjetonazoru osobnih ideja i iskustava. Dakle možemo reći da stanje naše svijesti određuje kakav utjecaj će kompleks imati, pozitivan ili negativan….

Neuroza i psihoza

Neuroza je stanje kada nesvjesno držimo potisnuto. Psihoza je stanje raspada našeg represivnog sistema. Osobni kompleksi su manje opasni po tom pitanju jer imaju plašt osobnog materijala oko sebe, kompleksi iz kolektivnog nesvjesnog su puno opasniji jer sadrže puno više energije koje nema buffera oko sebe. Sadržaj osobnog nesvjesnog su uglavnom emocionalno obojeni kompleksi. Sadržaj kolektivnog nesvjesnog (kolektivni kompleksi) nazivamo arhetipovima.

Ako želite znati više, preporučam knjigu Two Essay on Analytical Psychology.

Edukacija – Analitička psihologija (I)

Ovdje je prikazan samo dio cjelokupnog predavanja. Ako želite saznati više o temi, predlažemo vam da se prijavite na ciklus predavanja i seminara Hrvatskog društva za analitičku psihologiju koji se periodički održavaju u Zagrebu i drugim gradovima. Edukaciji možete prisustvovati u cijelosti ili se možete prijaviti samo na predavanja i seminare koji vas zanimaju. Više o edukaciji, temama koje ćemo pokriti, njenoj svrsi i cilju možete saznati ako pratite ovaj link – Analitička psihologija (I).

Nadamo se susretu na jednoj od slijedećih edukacija Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.

Related Post