Politika i individuacija

Politika i individuacija je tema o kojoj ću pokušati nešto reći kroz pitanja, na temu trenutačne političke situacije u Hrvatskoj, i odgovore, koji govore kako rad na nama samima mijenja društveno okruženje u kojemu živimo. Tekst je inspiriran intervjuom koji sam imao nedavno i koji je objavljen na Tportal.hr. Tekst koji se ovdje pojavljuje je promijenjen i proširen. Zahvalio bih se novinaru Josipu Antiću na zanimljivim i inspirativnim pitanjima. Pitanja u ovom tekstu nisu potpuno ista kao pitanja koje mi je g. Antić postavio, ali vjerujem kako su zadržala isti duh. Nadam se kako će zainteresirani čitatelj pronaći neke odgovore i na pitanja koja ovdje nisu postavljena.

1. Što je to analitička psihologija?

Analitička psihologija je znanstvena disciplina koja uzima u obzir nesvjesno i utjecaj nesvjesnog na našu svijest, razvoj, odnose, društvo i sl. Iako se može primijeniti u raznim područjima, možda najvažnija primjena je u psihoterapiji. Dinamiku nesvjesnog proučava na osnovi njegove manifestacije kroz: snove, aktivnu imaginaciju, umjetnost, religiju, mitologiju, etnologiju, bajke, alkemiju, astrologiju, filozofiju i na kraju samu znanost. Poznati fizičar, Wolfgang Pauli je pisao o važnosti arhetipova za znanstvenu spoznaju, na primjeru Keplera i njegovih zakona. Esej je objavljen u knjizi “Tumačenje prirode i psihe” koja je izdana i na hrvatskom.

Ne treba nas čuditi da su astrologija, alkemija i bajke objekt proučavanja analitičke psihologije, budući da je astrologija bila jako važna, zapravo esencijalna, za prve velike civilizacije, njihovu poljoprivredu i religiju. S druge strane, kao što su za biologa objekt proučavanja životinje, tako su za psihologa objekt proučavanja produkti ljudske psihe, pa bili oni alkemija, bajke ili neka druga disciplina koja nam ne izgleda toliko važna za svakodnevni život. Iako je za osobu koja radi sa ljudima, njihovim problemima, nesvjesnim i snovima iznmno važna jer olakšava razumijevanje simboličkog jezika nesvjesnog.

U bajkama, alkemiji i etnologiji možemo pronaći određene obrasce, koji se u drugom ruhu pronalaze i u svakodnevnom životu (pa i u politici), ali i u produktima nesvjesnog modernog čovjeka. Psihološkim jezikom te obrasce zovemo arhetipovima i bez paralela koje pronalazimo u tim disciplinama ih ne bi mogli prepoznati i razumijeti. Npr. Mladić koji se bori sa ovisnošću o kompjuterskim igricama sanja kako se bori protiv zmaja. Borba protiv zmaja predstavlja arhetipsku sliku koja opisuje njegovo stanje, tj. borbu sa nečim što je od njega jače i veće. U njegovom slučaju to je ovisnost. Ali, kao što je ponekad u bajkama moguće pobijediti zmaja, tako je moguće pobijediti i ovisnost. Obrasci koje pronalazimo u bajkama odgovaraju obrascima koj pronalazimo u snovima modernog čovjeka i mogu pomoći da ih razumijemo, zajedno sa receptom po kojem pobjedu nad ovisnošću možemo i ostvariti.

2. Kako analitička psihologija gleda na fenomen politike?

Kako bi razumjeli važnost politike za psihologiju modernog čovjeka, moramo pogledati malo u prošlost.  Prva društvena uređenja su bila plemena i kraljevine. Najvažnija osoba u tako uređenim društvima je poglavica ili kralj, čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena. Kao takav on ima mogućnost da ujedini konfliktne tendencije u plemenu i usmjeri energiju cijele grupe u jednom smjeru. Jednaku važnost u našoj psihologiji ima naša svijest. Možemo reći kako je, na primitivnom stupnju razvoja, važnost kralja da bude nositelj projekcije vodećeg principa svijesti i da podsjeća članove plemena i podanike da nešto kao vodeći princip svijesti postoji i što on je.

Vidite, i u ovom slučaju možemo potražiti povijesne, etnološke ili paralele iz jedne od disciplina koje sam spomenuo, npr. bajki. U bajkama ima puno kraljeva i proučavajući dinamiku koja određuje motiv kralja u bajkama, možemo dobiti ideju dinamici koji prolazi vodeći princip svijesti kada postane neadekvatan za okolnosti u kojima se pojedinac nalazi. Jednako tako, bajke nam mogu pomoći da razumijemo kada taj princip određuje naše ponašanje u društvu, ponašanje političara u istom društvu, ali jednako tako i same politike.

Moderan čovjek ima mogućnost da bude svjesniji od primitivnog čovjeka i ukoliko to on i jest, važnost politike se smanjuje, a političar postaje samo državni službenik. Ukoliko moderan čovjek toga nije svjestan, tada politika postaje mit, a političar, zajedno s građanima, postaje glumac u tom mitu i nesvjesno prati određeni obrazac, bez mogućnosti da ga promijeni. A znamo koliko brutalni mitovi mogu biti.

3. Recite nam nešto o sebi?

Ime mi je Dragutin Vučković, završio sam studij analitičke psihologija na C. G. Jung Institut u Zürichu i radim u Hrvatskom društvu za analitičku psihologiju, kao psihoanalitičar.  Oduvijek su me zanimale prirodne znanosti i religija. Sam nisam pronašao način da ta dva svijeta pomirim. Odnosi s obitelji i prijateljima, Jung-ove knjige, drugi psihoanalitičari i moji klijenti, su mi pomogli da ga pronađem. Ali, s rješenjem sam dobio puno više od intelektualnog zadovoljstva, budući sam u svom životu pronašao smisao, koji često nije ono što bih očekivao, ali je u isto vrijeme puno važniji od mojih egoističnih želja i nadanja.

Prije nekoliko godina sam počeo aktivno raditi u Hrvatskoj. U to vrijeme smo započeli sa edukacijama na temu analitičke psihologije koje se sastoje od teoretskog dijela i praktičnog. Više o njima možete pročitati na našim stranicama.

Osim toga, od jeseni započinjemo sa sudjelovanjem na programu Analitičke psihologije na Sigmund Freud Sveučilištu u Ljubljani.

4. Kako vi vidite angažman psihijatra u politici i mogu li se tehnike iz psihoanalize koristiti u politici?

Nisam siguran da se može puno zaključiti o čovjeku na osnovu njegovog zanimanja, bez da ga se kroz život bolje upozna. Osobno, nisam siguran koliko se tehnike iz ordinacije mogu koristiti u politici, kao što nisam siguran koliko se tehnike iz nekog drugog zanimanja mogu koristi u ordinaciji. Iako nam svaki posao može omogućiti da sakupimo određena iskustva koja možemo koristiti u daljnjem radu.

Ukoliko poziv da pratimo određeni životni put, pa bio on i politika, dolazi iz dubine naše psihe, tada osoba nema drugog izbora, osim neuroze, nego da ga pratimo. Ono što može dati cijelom pothvatu negativan predznak su osobni kompleksi. Koji nas ostavljaju ranjivim na utjecaj dinamike iz kolektivnog nesvjesnog, na način da toga nismo svjesni. Ukoliko političkim radom, političar nesvjesno proživljava određene traume, tj. na njega na nesvjestan način djeluju osobni kompleksi, tada i on sam postaje traumatičan, bez obzira na njegovo prijašnje zanimanje. Ukoliko smo u većoj ili manjoj mjeri uspjeli razumjeti osobne komplekse i traume, imamo mogućnost prepoznati kada preuzimamo obrazac uvjetovan njima ili arhetipovima i možemo svjesno odlučiti drugačije. Tada političar ima mogućnost da bude državni službenik, kao što je jedna osoba novinar, a druga psihoanalitičar. Biti političar ne bi trebalo biti ništa više nego jedno obično zanimanje, u glavama političara, ali i u glavama građana.

5. Kako možemo usporediti trenutačnu političku situaciju sa određenim arhetipskim motivima iz bajki? Možemo li ju razumijete kao simboličku smrt vodećeg principom svijesti i kakvu psiho-dinamiku analitička psihologija može prepoznati u tim događajima?

Zapravo ne. Motiv onemoćalog kralja u bajkama odgovara gubitku vitalnosti vodećeg principa svijesti. Možda mogu objasniti na primjeru. Za osobu koja puno radi, taj princip bi bio: „Rad je najvažniji.“ Ako taj princip ode predaleko, on ugrožava njeno zdravlje i ona može u jednom trenutku doživjeti tzv. „burnout“. Tada je vodeći princip svijesti osobe u pitanju izgubio na vitalnosti. Ukoliko ona uspije pronaći novi način gledanja na život koji će uzeti u obzir kako postoji još nešto osim rada, tada možemo reći kako je zaživio novi princip svijesti.

Raspuštanjem Sabora se ništa nije promijenilo ukoliko i većina građana, koji su ga izglasali, nije doživjela određenu psihološku promjenu. Novi izbori ne predstavljaju traženje novog vodećeg principa svijesti. Novi vodeći princip svijesti se stvara u nesvjesnom pojedinaca i u određenom trenutku probije do svijesti određene osobe. Ukoliko ga ona svjesno uzme u obzir, tek tada možemo reći kako se rodio novi vodeći princip svijesti. Ukoliko se to dogodi kod puno građana, tada se mijenja cijela društvena situacija, bez potrebe da se pobjedi druga strana na političkoj sceni. To djeluje i na političare, ne nužno na svjesnoj razini, i zapravo se sve mijenja.

6. Kakvu ulogu u političkim događanjima ima projekcija? I da li ideja “imamo vlast kakvu zaslužujemo“ oslobađa političare od njihove odgovornosti?

Projekcija je proces kojim u okolini prepoznajemo određene psihološke karakteristike nas samih, kojih nismo svjesni. Npr. Kristova izreka iz Evanđelja po Mateju „Zašto onda vidiš trun u oku brata svojega, a ne obazireš se na gredu u svojem oku?“ govori o dinamici projekcije. To bi značilo da lako vidimo mane političara, a u isto vrijeme ne vidimo svoje mane. Ukoliko je taj proces nesvjestan, tada zanemarujemo svoju moralnost. A građana je puno više nego političara.

Postoji nešto što u analitičkoj psihologiji zovemo sjenka. Sjenka se može prepoznati kao unutarnji aspekt ličnosti u snovima ili u našoj okolini kroz projekciju. Ona sadrži kvalitete koje zapravo pokušavamo prikriti, ljutnja, licemjerje, škrtost, zavist, lijenost ( npr. 7 glavnih grijeha). Cijeli sakrament ispovijesti u katoličkoj crkvi se temelji na psihološkoj činjenici kako je izrazito važno da smo svjesni svoje sjenke.

Svi imam sjenku i što smo je manje svjesni, to je ona tamnija. Sjenka nije sama po sebi uvijek zla, već samo ne-diferencirana, primitivna i neprilagođena. Ako smo svjesni svojih inferiornosti, tada imamo mogućnost da ih i ispravimo.

Uzimanje u obzir sjenke znači da preuzmemo beskompromisan kritički stav prema samom sebi što je teško jer kao i sav ostali nesvjestan sadržaj, tako i sjenku najčešće percipiramo kroz projekciju. Uvijek je netko drugi kriv, ali samo dok nismo svjesni svoje sjenke. Ako netko uspije da povuče sve te projekcije, to nije kraj jer umjesto ljudi oko njega, taj čovjek je postao sam sebi problem. Svjestan je da sve što nije u redu u svijetu, zapravo nije u redu i sa njim samim i ako uspije učiniti nešto sa svojom sjenkom, uspio je učiniti nešto sa svijetom. Uspio je na svoja leđa staviti barem dio društvenog problema.

Ukoliko svaki građanin preuzme odgovornost za svoju moralnost, to nikoga ne oslobađa odgovornosti nego svakoga građanina drži odgovornim za svoj život i svoje odluke. I ukoliko je duh vremena nemoralan, tada ga moralan građanin neće pratiti, bio on političar, novinar ili psihoanalitičar.

7. Kako analitička psihologija gleda na ideju kolektivne svijesti u Hrvatskoj i kako je moguće promijeniti obrasce na političkoj sceni Hrvatske, u kojoj se puno energije troši na unutarnje konflikte?

Kada razmišljamo o konceptu kolektivne svijesti, vrlo je lako zanemariti činjenicu da to nije svijest kolektiva ili nacije. Kolektiv, grupa ili nacija nemaju svijesti, svijest je karakteristika pojedinca. Kolektivna svijest su ideje i vrijednosti s kojima se pojedinačni građanin može ili ne mora slagati i uzeti ih zdravo za gotovo. Ukoliko se većina s njima slaže i većina uzima ih zdravo za gotovo, dobije se dojam kako je to poseban entitet koji prožima cijelu naciju, što je netočno.

Kolektivna svijest predstavlja statističku sredinu vrijednosti i ideja koje su misao vodilja većini građana nekog društva. Ali, kao što prosjek visine osoba u sobi može biti različit od visine bilo koje osobe u istoj sobi, tako i vrijednosti kolektivne svijesti ne moraju biti u skladu s vrijednostima pojedinačne osobe. Ukoliko one nisu u skladu s njegovom prirodom, tada njegovo nesvjesno reagira i stvara tendencije koje pokušavaju ispraviti uvjerenja nametnuta iz okoline koja ne odgovaraju njegovoj osobnosti.

Te tendencije su na početku nesvjesne, a jedna od najvažnijih psiholoških činjenica je kako sadržaj kojega nismo svjesni u našoj psihologiji, pronalazimo u okolini kroz projekciju. Ta dinamika je posebno izražena kod konflikta, gdje istu onu nesvjesnu tendenciju koja nije u skladu s našim svjesnim stavom i teži da ga ispravi, pronalazimo u oponentu. Ali, to što vidimo u osobi koja nam je najomraženija je upravo ono što nam treba da bi se promijenili. Iz osobnog iskustva mogu reći kako su najkreativniji konflikti u mom životu bili oni kod kojih sam pokušao razumjeti osobu s kojom sam bio u konfliktu. Ali to nije recept za rješenje društvenih problema, već samo za rješenje osobnih.

8. Da li je moguće naciju podvrgnuti psihoanalitičkom tretmanu i kako se odgovorna osoba može snaći u poplavi raznih vijesti koje isplivaju na površinu tijekom političke kampanje?

Odgovor na vaše pitanje ću vam dati kroz priču, koju je Jung bezbroj puta ponovio svojim učenicima. Priču mu je ispričao Richard Wilhelm, njegov prijatelji i poznati sinolog koji je proveo više od 25. godina u Kini i preveo I Ching. Jedna od priča koju je doživio se dogodila u siromašnom selu gdje je zavladala velika suša. Nakon nekog vremena seoski starješine su odlučili pozvati mudraca iz udaljenog sela koji je znao kako se nositi s takvim situacijama. Kada je mudrac došao, tražio je malu kolibu gdje može biti sam i nakon tri dana dogodila se ogromna oluja sa snijegom i kišom. Wilhelm, zapadnjak, je naravno bio impresioniran mogućnosti da jedna osoba utječe na vrijeme, te ga je upitao kako je to postigao. Mudrac je odgovorio kako on nije ništa učinio, ali kada je došao u selo primijetio je kako situacija nije u skladu s Tao-m. I nakon nekog vremena i on je osjećao kako nije u skladu s Tao-m, te je tražio mjesto gdje može biti sam. Kada je ostao sam, pokušao se vratiti u Tao i kada je uspio, naravno da je pala i kiša.

Ukoliko se uspijemo dovesti u „Tao“, kao i kineski mudrac, tada da nam se događaju smislene stvari umjesto besmislenih. Psihološkim jezikom to znači da uzimamo u obzir nesvjesno i pokušamo ga aktivno uklopiti u svoj život. Kada se i ja kao građanin dovedem u „Tao“, kada uzmem u obzir tendencije nesvjesnog u meni, tada se mijenja i situacija društva u kojem živim. Ne puno, ali to je jedino što pojedinac može učiniti, sve ostalo je inflacija tj. nesvjesno postajemo dio mita.

Psihoterapija postoji jer smo izgubili kontakt s nesvjesnim a Jung i analitička psihologija nemaju rješenje za Hrvatske i svjetske društvene probleme. Ali, mogu pomoći pojedincu da pronađe rješenje u samom sebi. To rješenje nećemo pronaći svi, samo neki, ali često je samo to i dovoljno.

9. Kako prepoznati neurotičnu osobu u mnoštvu osoba koje se pojavljuju u javnom životu Hrvatske?

Kada prepoznamo neurozu u sebi, jako ju je lako prepoznati u drugome.

Možda mogu objasniti na primjeru. Osobe koje nisu u sebi prepoznale zloću su često vrlo ranjive u odnosu na zloću drugih. Vrlo ih je lako prevariti i previše vjeruju drugima. Ukoliko ste svjesni da i sami niste med i mlijeko, tada imate određeno iskustvo, razvili ste debelu kožu i kada vas netko pokuša prevariti, možete to prepoznati jer ste i sami to činili. A nemojmo se zavaravati, svatko od nas ima zloću u sebi, samo je pitanje koliko smo je svjesni. Zapravo i potrebno je da ju imamo, i nema zdrave psihologije bez određene doze zloće. Da li ona djeluje kada se najmanje nadamo i dovodi li do nesvjesnih posljedica, ili ju koristimo u trenucima kada je to nužno i svjesni smo posljedica do kojih dovodi, određuje njezino pozitivno ili negativno djelovanje.

Naravno, malo pretjerujem, ali to je dinamika koja stoji iza mogućnosti da sami budemo prevareni ili da prevaru prepoznamo. Pretpostavljam kako je zbog toga važno znati da li je osoba koju slušamo na televiziji neurotična ili ne.

10. Da li na medije možemo gledati kao na neku vrstu kolektivne svijesti i koliko oni mogu utjecati na stanje neuroze u društvu?

Mislim da mediji nisu neka vrsta svijesti za društvo. Svijest je karakteristika pojedinca, a ne organizacije. Oni mogu potencirati i smanjiti stanje neurotičnosti samo kod neurotične osobe. Na osobu koja je neurozu prepoznala u sebi u učinila nešto po tom pitanju, mediji nemaju veliki utjecaj.

11. Mogu li mediji pomoći da se pojedinci u društvu dovedu u sklad sa Tao-om?

Mediji su po svojoj prirodi usmjereni na veliki broj osoba, a rad sa nesvjesnim jako individualan rad i tu nema recepta. Svaka osoba je drugačija i potreban joj je specifičan „lijek“ koji možemo pronaći samo u njenim snovima ili slikama. Mediji u tom kontekstu mogu samo pomoći da osoba postane svjesna kako postoji rješenje njegovih problema, ali ne mogu puno pomoći da ona to rješenje i pronađe, budući da je ono individualno.

12. Da li na političku situaciju u Hrvatskoj možemo gledati kao na noćnu moru i ako su snovi ulaz u nesvjesno, možemo li reći kako imamo vlast iz snova?

Ukoliko pitate bilo kojeg građana EU-a o tome, vjerujem kako bi se puno od njih s time složilo. Ali opet i ovdje imamo posla sa projekcijom.

S druge strane ako promatrate psihološki razvoj, tada su najveći skokovi mogući u najtežim trenutcima. Možda tako možemo promatrati i stanje u Hrvatskoj. Istina je da je situacija teška ali, baš u tim trenutcima imamo mogućnost da uvedemo promjenu. Uvijek se sjetim filma (Up in the Air) u kojemu George Clooney glumi osobu koju velike tvrtke unajme da zaposlenicima podijeli otkaze. Ali, on to radi na drugačiji, način. Prvo prouči osobu kojoj daje otkaz i ukaže joj na njezine pozitivne strane. Jednoj od njih je ukazao kako je uvijek voljela kuhati i kako tu strast može iskoristiti da si sama osigura posao. Znate, Hrvati su jako traumatizirana nacija, ne samo u zadnjih 20 godina, već zadnjih 1000 godina. I dio naših instinkata je potisnut već stoljećima. Npr. većina nas ne osjeća kako je dovoljno dobra da započnemo mali posao, ne vjerujemo kako ideje koje nam s vremena na vrijeme dođu imaju vrijednost i kako  ih možemo razviti. Nemamo ideju kako se neke stvari mogu naučiti i kako možemo sami sebi osigurati egzistenciju. Zapravo nemamo vjeru u sebe. Sve je to manifestacija kompleksa manje vrijednosti koji smo stvarali stoljećima. Ali opet, sada je na nama da stvari promijenimo, ne na političarima, ne na organizacijama već na pojedincima. I ukoliko se dovoljan broj takvih pojedinaca sakupi, stvari će se promijeniti.

Tu nam snovi mogu pomoći, pa tako i noćne more, ukoliko ih imamo. Znate, nesvjesno je relativno. Ono što je nekome nesvjesno drugoj osobi može biti potpuno svjesno. Npr. Jedna osoba je lijena, ali sebe vidi kao jako vrijednu osobu. Toj osobi je lijenost nesvjesna, iako je svatko tko ju pozna svjestan da to nije tako. Nesvjesno je samo stanje uma i nemogućnost da vidimo stvari kakve jesu. Snovi nam omogućuju da ih vidimo, baš onakve kakve jesu. Možda možemo reći kako su snovi ulaz u veću svjesnost. A noćne more su možda najvažniji snovi koje možemo imati i daju nam priliku koju je iznimno važno da iskoristimo.

Related Post

Tugovanje i smrt

Ovdje izneseni stavovi predstavljaju samo jedno od stajališta sa kojih možemo promatrati tugovanje kada traje predugo i ne teče prirodnim tokom, smrt i psihološke probleme koji ih prate (na portalu novilist.hr, možete pročitati kratak članak, koji je napisala novinarka Tatjana Gromača Vadanjel, u kojem odgovaram na nekoliko pitanja sa sličnom tematikom).

Tugovanje

Možda najteži trenuci u našim životima su kada izgubimo voljenu osobu. Neki od nas se lakše nose s gubitkom, neki teže. Kako nastaviti živjeti i prihvatiti smrt i tugovanje kao dio života? Što se događa s našom osobnosti tijekom procesa tugovanja? Koji su razlozi predugog trajanja procesa tugovanja i što može ometati prirodan proces tugovanja?

Kako bi razumjeli proces tugovanja, važno je da razumijemo utjecaj važnih osoba na naš psihološki razvoj i odrastanje. Poznati su slučajevi kada je dijete odraslo s vukovima ili nekim drugim životinjama. U tome slučaju, nakon određenog vremena, kao da dijete izgubi mogućnost ponovno postati čovjekom, u psihološkom smislu. Možemo zaključiti kako, osim našeg mozga koji u sebi sadrži potencijal da postanemo čovjekom, potreban je i utjecaj bliskih osoba kako bi se taj potencijal i ostvario. Zapravo veliki broj psiholoških poremećaja proizlazi iz činjenice kako taj utjecaj nije bio adekvatan. Kada smo djeca cijeli potencijal naše osobnosti je zapravo nesvjestan i kao takav je projiciran u važne osobe u našem okruženju. Otac je nositelj naše psihološke muškosti i kao takav odgovoran je za našu inicijativu, odrješitost, odnos sa društvom i zakonima te našu sposobnost uspjeha u vanjskom svijetu. S druge strane, majka je nositelj naše psihološke ženstvenosti i kao takva je usko povezana s našim odnosom s instinktima, nesvjesnim, emocionalnim životom i osobnim odnosima (iako su ponekad te uloge izmijenjene ili zamijenjene s više ili manje pozitivnim rezultatom). Tijekom našeg psihološkog razvoja projicirane karakteristike postepeno postaju dio naše osobnosti, iako zbog vanjskih ili unutarnjih utjecaja taj proces asimilacije može u određenom trenutku naići na prepreku. Rezultat takvog razvoja je dijete ili odrasla osoba koja je ovisna o osobama iz uže obitelji. Jednako tako, takav razvoj, kod odrasle osobe, može rezultirati psihološkim poremećajima koji se mogu manifestirati kao depresija, anksioznost, fobije, napadi panike ili somatskih tegoba.

Ponekad se dogodi da važnu osobu u našem životu izgubimo prije nego se proces asimilacije projiciranog sadržaja završio, tj. prije nego smo postali svjesni činjenice kako bliska osoba predstavlja i dio naše osobnosti koje nismo svjesni. Kada se to dogodi, zapravo nismo izgubili samo važnu osobu već i dio naše osobnosti. Ta činjenica jako komplicira proces tugovanja i zapravo sve dok nismo sami u sebi pronašli aspekt osobnosti koju je bliska osoba predstavljala, proces žalovanja nije moguće završiti. Tada imamo osjećaj kako naš život nema smisla zbog gubitka bliske osobe i osjećamo se kako ne možemo i ne znamo dalje. Takva dinamika se često događa ako je osoba koja je preminula, za vrijeme svoga života nesvjesno sabotirala proces odrastanja osobe koja je još uvijek živa. Ili, ako osoba koja treba odrasti sama sabotira svoj proces odrastanja i na umjetan je način održavala osobu koja je preminula odgovornom za određeni aspekt svoga života. Zapravo, kada god se nađemo u situaciji da smo izgubili objekt projekcije određenog nesvjesnog sadržaja, bilo to kroz gubitak bliske osobe zbog smrti, razvoda ili prekida prijateljstva, prolazimo kroz proces sličan tugovanju. Projicirani aspekt osobnosti može biti odgovornost, asertivnost, osjećajnost i sl. Za primjer mogu navesti bračni par u kojemu je društvene obaveze preuzela supruga. U slučaju da suprug ostane udovac, proces tugovanja će biti otežan činjenicom da osim tugovanja za osobom koju je izgubio, suprug ima obavezu razviti socijalne vještine koje su do sada bile u domeni supruge. Iz toga proizlazi, kako bi „preživjeli“ smrt bliske osobe, nužno je na tom odnosu raditi paralelno s radom na sebi, što je i jedini način da se projekcije povuku. Praktičan psihoterapeutski rad u svim tim slučajevima se temelji na pokušaju da klijent pronađe i asimilira aspekt osobnosti koju je bliska osoba u njegovom životu predstavljala, dok je bila prisutna u životu osobe koja tuguje.

Smrt bliske osobe, u opisanom obliku, je izrazito traumatičan događaj za odrasle osobe. Olakšavajuća okolnost je činjenica kako zbog životnog iskustva ima veću mogućnost psihološki razumjeti situaciju u kojoj se nalazi. Takav traumatični događaj, koliko god to strašno zvučalo, je često poticaj da osoba u takvoj situaciji radi na svom psihološkom razvoju koji je zbog odnosa s osobom koja je preminula bio na čekanju. Ako to ne učini, proces tugovanja nije moguće nastaviti prirodnim putem i osoba koja tuguje često pati više nego je doista potrebno. Kod djeteta koje je izgubilo blisku osobu, psihološka situacija je iznimno teška, posebno zbog toga jer je dijete često premlado i nije u mogućnosti preuzeti odgovornost i asimilirati aspekt osobnosti koji je do sada bila projicirana na osobu koja je preminula. Dijete je zapravo izgubilo osobu koja joj omogućuje da odraste i postane osoba koja treba postati. U tom slučaju, iznimno je važno da dijete ima drugu osobu od povjerenja od koje može naučiti tko je zapravo i koja joj može omogućiti da se proces odrastanja nastavi do trenutka kada će biti dovoljno zrelo preuzeti odgovornosti odrasle osobe.

U slučaju smrti bliske osobe, duboko religiozne osobe u takvim imaju puno manje psihičkih problema, zbog vjerovanja kako smrt nije kraj odnosa. U slučaju ako nismo religiozne osobe, tada nam ne ostaje nikakva mogućnost popraviti ono što nismo uspjeli za života bliske osobe. U takvim situacijama, snovi i aktivna imaginacija je nešto što može biti od izrazite pomoći.

Smrt

Postavlja se pitanje, kako se nositi sa smrću bližnjega u modernom društvu gdje religija ne igra preveliku ulogu? Zapravo, veliku većinu svojega postojanja, ljudski rod je imao ideje i vjerovanja koje su mu omogućavale da se može smisleno nositi sa činjenicom kako će bliske osobe iz njegovog života umrijeti.

Zamislite dvije situacije. U jednoj je religiozna osoba, koja vjeruje u zagrobni život, izgubila bližnju osobu, a u drugoj je osoba, koja nije religiozna, izgubila bližnju osobu. Uvijek kada razmišljam o tome, sjetim se priče iz života Vikinga. Stari Viking koji je preživio mnoge bitke pitao je kralja može li s njim u novi ratni pohod. Svi su se nasmijali, budući da je taj Viking bio prestar da ide u rat. Ali, rekao je kako ne želi umrijeti od starosti, već želi umrijeti na bojnom polju, kako bi mogao biti nagrađen odlaskom u Valhalu gdje odlaze duše hrabrih Vikinških ratnika. Kralj je dozvolio da stari Viking krene s njima. U prvoj bitci Vikinzi su pobijedili i stari Viking je preživio. Svi su slavili, ali ne i stari Viking koji je bio tužan jer je preživio. Slijedeća bitka je završila također pobjedom i stari Viking je bio smrtno ranjen. Nitko ga nije žalio, a on sam je umro s osmjehom na licu. Iz ovog primjera možemo razumjeti koliko veliku razliku u našem odnosu prema smrti čine naša vjerovanja. Smrt starog Vikinga nije bila tragična nego smislena. Koliko je to neshvatljivo za modernog i racionalnog Europljana?

Danas je smrt nešto o čemu se ne razgovara i nikako smisleno uklopljena u naš moderan život. O njoj se ne misli, o njoj se ne govori i nemamo vjerovanja koja bi nam pomogla da se s njom nosimo. Osoba, koja je baš izgubila blisku osobu, mi je jednom rekla kako je dok je plakala na pogrebu bliske osobe, u jednom trenutku čula glas: „Što plačeš kada on sjedi pored Boga i trebaš se radovati.“. Ako slušamo govor svećenika na katoličkom pogrebu i ako doista vjerujemo, kako da budemo tužni. Kršćanstvo i druge religije imaju u sebi sve što je potrebno kako bi se sa svojom ili sa smrću bliskih osoba nosili, ako vjerujemo. Problem je što nas jako malo doista i vjeruje. Ali, činjenica je kako su ljudi evoluirali uz takvu ideju, budući da je velikim dijelom svoga postojanja vjerovala u zagrobni život. Postoje tragovi ritualnih pokapanja koji su stari 75000 godina, a doista religiozni smo prestali biti možda prije par stotina godina.

Kako se onda nositi sa činjenicom da nismo vjernici ili vjera nema toliku ulogu u našem životu omogućiti nam smisleno tugovanje. Ponekad se možemo naći u situaciji da ne znamo kako dalje i nalazimo se na kraju naših mogućnosti. Ako sami ne znamo kako dalje, odgovor možemo potražiti u nesvjesnom, koje je često mudrije od nas samih i kroz snove, koji nam na simboličan način daju odgovor. Kada pogledamo kako snovi reagiraju na neminovnu smrt, vidimo da su oni daleko smireniji i smisleniji od naših svjesnih stavova. Osoba koja umire sanja kako je dobila novo odijelo. Osoba kojoj je umrla bližnja osoba sanja kako je umrla osoba još uvijek tu, ali ju samo ne možemo vidjeti i dr. Zapravo snovi ne rade veliki problem od smrti i tretiraju je kao svaku veliku prekretnicu u životu; odrastanje, vjenčanje, rođenje djeteta, novi posao i sl.

U svom životu sam često otkrio kako je moje gledanje na određenu životnu situaciju doista ograničeno, iako sam na prvu ruku mislio kako to nije tako. Jednako tako sam se uvjerio kako su snovi daleko mudriji od nas samih i imaju odgovore na pitanja na koja sami nemamo odgovor. Kako se onda čovjek može postaviti prema smrti? Sa strahom, ili sa iščekivanjem i vjerom kako to nije kraj. Što je istina ne znamo, ali izgleda da naši snovi govore kako je to druga mogućnost.

Simbolična smrt

Smrt, osim realnog i materijalnog aspekta, u sebi sadrži i simboličko i psihološko značenje. Ako promatramo vrste, pokušavajući otkriti koja se najlakše prilagodi na promjenjive uvjete u okolini, možemo zaključiti kako su to vrste čije jedinke imaju vrlo kratak životni vijek. Bez obzira na vrstu, smrt starijih jedinki je nužna kako bi mlade mogle živjeti. Psihološki gledano, smrt je simbol koji predstavlja ideju kako je potrebno da ono što je staro umre, kako bi se nešto novo moglo roditi. S vremena na vrijeme se nalazimo u situaciji u kojoj naš stari način razmišljanja ili funkcioniranja nije više prikladan. S 55 godina ne možemo razmišljati i živjeti kao da imamo 20 godina. U takvim situacijama potrebno je da naš staro uvjerenje ili stav „umre“ kako bi novi stav ili uvjerenje mogao zaživjeti. Npr. intelektualna osoba zanemaruje svoje osjećaje i osjećaje drugih. To je jednostavno u njegovoj prirodi i do sada je davalo rezultate, ali takav način funkcioniranja je često vrlo težak za bliske osobe iz okruženja. S vremenom, odnosi s tim osobama pate i ona postaje sve nesretnija, iako možda još uvijek uspješna. Kako bi nešto toliko nekompatibilno s njegovim intelektualnim stavom zaživjelo, kao osjećaji, potrebno je da proživi simboličnu smrt. Zapravo često u situacijama, kada je naš svjesni stav izrazito negativan prema određenim nesvjesnim tendencijama koje u nama nastaju, događa se da sanjamo smrt. Simbolički, ta smrt izražava potrebu za korjenitom promjenom. Npr. osoba koja je trebala odrasti i odvojiti se od utjecaja majke i to nije učinila, sanjala je kako joj majka umire, što ju je izrazito uznemirilo. San nije govorio o realnoj smrti majke, hvala Bogu, majka je još uvijek živa, već o ideji odrastanja tj. smanjenja utjecaja majke na život te osobe.

Zbog važnosti smrti, psihološke i biološke, jako me uznemiruje tendencija naše vrste za pronalaskom načina koji će nam omogućiti dugotrajan život. Takva težnja je zapravo izrazito arhetipska. To znači kako se ona uvijek pojavljivala u umovima ljudi, u svim epohama čovječanstva. Vječni život je jedna od glavnih ideja na kojima se temelji kršćanstvo. Alkemičari su imali isti cilj kada su tragali za kamenom mudraca ili eliksirom života i dr. Psihološki gledano, ideja vječne mladosti podrazumijeva sposobnost čovjeka da uvijek bude vitalan i prilagodljiv na različite životne situacije, a ne djetinjastu želju modernog čovjeka da živi 150 godina. Ako zamislimo društvo u kojem se ta fantazija i ostvarila, možemo se pitati kakvo bi to društvo bilo? Između ostaloga, moguće je kako bi se takvo društvo vodilo idejama koje su trebale nestati prije 100 godina. Nema napretka, nema promjene. Jednako vrijedi i za psihologiju pojedinca koja se ne mijenja od mladosti do starosti. Sa 55 godina smo već duboko zakoračili u drugu polovicu života i javlja se izrazito velika psihološka potreba kako se na određeni način nositi s idejom naše smrtnosti. Samo je pitanje kako da se jedinke te vrste nose sa njenom neminovnošću. Ne postoji recept za svakoga, ali možemo reći kako je puno lakše pomiriti se s idejom smrtnosti ako smo živjeli život na način da smo uzimali u obzir tendencije nesvjesnog, radili na sebi sa ciljem kontinuiranog sazrijevanja osobnosti tj. individuacije ili vjerovali kako smo dio nečega što je veće od nas.

Suicid

Još jedna tema vezana uz psihologiju i smrt je suicid. Što natjera osobu da učini nešto tako drastično? Simbolički gledano, smrt je dio transformacije i često, kada je potrebna duboka transformacija psihološkog shvaćanja i razumijevanja sebe i svijeta oko nas, možemo sanjati smrt. Osoba koja učini ili pokuša suicid, simboličku tendenciju živi na banalnom nivou. Kada nismo u mogućnosti promijeniti način razmišljanja ili življenja zbog određene tendencije svijesti koja onemogućuje da prihvatimo razvojne tendencije koje dolaze iz nesvjesnog, tada je jedino rješenje da taj stav svijesti bude „usmrćen“. Tek tada će nova, razvojna tendencija moći zaživjeti. Npr. mlada osoba koja je pod prevelikim utjecajem roditelja, kojima je prepustila da upravljaju njenim životom i nije spremna prihvatiti patnju koju osamostaljivanje podrazumijeva. Preuzimanje odgovornosti u tom slučaju predstavlja razvojnu tendenciju. S jedne strane imamo stav svijesti koji vrši represiju na tendencijama koje teže osamostaljivanju, a s druge imamo nesvjesno koje sve nasilnije pokušava uspostaviti kontakt sa svijesti i omogućiti asimilaciju razvojnih tendencija. Sa stajališta nesvjesnog, jedino rješenje je da neprilagođeni stav svijesti doživi smrt. Nesvjesno ne mari ako tim postupkom i osoba koja je identificirana s tim neprilagođenim stavom svijesti umre. Dakle, ako našom odlukom ne omogućimo promjenu stava svijesti, nesvjesno čini sve što je moguće kako bi taj stav svijesti prestao „živjeti“. Nesvjesno je čista priroda i kao takvoj joj ne preostaje ništa drugo nego da osobu u pitanju natjera na suicid. Kada se to dogodi, neprilagođeni svjesni stav više neće imati mogućnost da vrši represiju na razvojnim tendencijama. Pogreška osobe sa suicidalnim tendencijama je da simboličku ideju transformacije osobnosti, čemu nesvjesno teži, interpretira kao želju za suicidom, tj. razumije ju konkretno umjesto simbolički. U psihoterapiji, izrazito je važno pronaći potisnutu razvojnu tendenciju i asimilirati ju u svijest. Ako se to dogodi, život pronalazi druge tokove kojim može teći, pritisak nesvjesnog se smanjuje i kao posljedica fantazije i tendencije povezane sa suicidom prestaju.

Smrt kao simbol psihološke transformacije

Simbolički gledano (tj. kada razmišljamo o značenju simbola smrti u našim snovima i fantazijama), smrt predstavlja transformaciju. Sve svjetske religije na smrt gledaju, više ili manje jednako. Naš život i svijest nije sve što imamo, postoji nešto što možemo nazvati kolektivno nesvjesno i ako s tim nesvjesnim uspostavimo svjesni kontakt i dopustimo mu da nas djeluje i djelomično oblikuje naše svjesne stavove, tada smrt nije nešto što nema smisla već je ona i važan aspekt života. Kada psihološki razvoj napreduje svojim prirodnim tokom, tada se ideja smrti često javlja u drugom dijelu života kao tema prema kojoj moramo imati određeni stav. Zapravo drugi dio života bi trebao biti obilježen pokušajem nošenja s idejom smrtnosti. Psihološki gledano, drugi dio života ne bi trebao biti obilježen egoističnim željama, već bi se potrebe ega trebale od njih odmaknuti i dopustiti nečemu što u analitičkoj psihologiji zovemo Self da zaživi i postane dio našeg svakidašnjega života. Tada, kada smrt i dođe, na ono što nas čeka ćemo biti spremni.

Dakle, možemo reći kako je proces tugovanja u prvom dijelu života otežan poteškoćama u osobnom psihološkom razvoju. Ako uspijemo u sebi pronaći karakteristike koje je za nas do sada nosila osoba koja je preminula, tada se proces tugovanja može nastaviti i smisleno završiti. Ako to ne učinimo, proces tugovanja može potrajati predugo.

U drugom dijelu života javlja se potreba da ideju smrtnosti uklopimo u naš svjetonazor. Strah od smrti, svjestan ili nesvjestan može onemogućiti da doista i živimo i možda možemo reći kako je doista teško živjeti punim plućima ako smrt, kako simboličku tako i biološku, ne prihvatimo kao dio tog života.

Related Post

Dioniz

Dioniz, psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode

Arhetip kao takav[1] se može manifestirati na dva načina: kao instinkt i kao arhetipska slika. Instinkt je nasljedna reakcija na određeni podražaj koji, kako bi bio percipiran i prepoznat od individualnog organizma, treba sliku s kojom će biti uspoređen tako da se specifična reakcija dogodi samo za određeni podražaj. Ta slika je temelj arhetipskih slika koje možemo percipirati u našim snovima i fantazijama i koje možemo prepoznati u mitovima i religijama. Npr. instinkt je kada osoba u našoj blizini dovede do toga da i mi agresivno nastupimo. U tom slučaju, agresivno ponašanje je instinkt, a arhetipska slika, povezana s tim instinktom, može biti tigar kojeg smo iste noći sanjali.

Kod nižih oblika života instinkt nije diferenciran od arhetipskih slika jer ne postoji svijest koja bi mogla uočiti razliku. Kod ljudi su te dvije manifestacije života razdvojene i ovisno o stavu svijesti jedna od njih je u opasnosti da bude potisnuta ili zanemarena. Dok ju svijest obrađuje, instinktivna reakcija je odgođena i arhetip se dijeli na instinkt koji želi da odmah bude zadovoljen i arhetipsku sliku koja služi kao protuteža trenutačnom zadovoljenju instinkta. Ovisno o tipologiji, svijest se obično prikloni jednoj od te dvije tendencije. Kod tigra se agresivna reakcija i slika koja ju je proizvela događa u isto vrijeme.

Ljudi, s druge strane, mogu reagirati na dva načina: mogu se orijentirati na agresiju koju u danom trenutku osjećaju i pokušaju se nositi s njom (i u isto vrijeme ne reagirati, tj. potisnuti instinkt), ili mogu samo reagirati agresivno i obraniti se bez puno razmišljanja (tj. potisnuti arhetipsku sliku i njen smisao). Dakle, postoje osobe koje su „intuitivne“ i u bliskoj vezi (ne nužno svjesnoj) s arhetipskim slikama, dok u isto vrijeme njihov odnos s instinktom pati[2]. S druge strane, postoje osobe koje su vrlo instinktivne, ali u isto vrijeme nemaju ideje što su arhetipske slike.

U tom kontekstu, možemo primijetiti kako se manifestacija Self-a mijenja, ovisno o osobi i njenom stavu svijesti koji u isto vrijeme kompenzira. Dok za jedne, manifestacija Self-a sadrži emocionalne tendencije koje su usko vezane uz arhetipske slike, za druge ona sadrži instinktivne nagone i popratne emocije kojima treba dopustiti da ostvare kontakt sa sviješću i da djeluju na život osobe u pitanju. Nietzsche je govorio o tom problemu u svojoj knjizi „Rođenje tragedije“[3] i na osnovnom nivou, možemo reći kako je Apolonsko iskustvo prva, a Dionizijsko iskustvo druga od te dvije mogućnosti.

Dionizijsko iskustvo je potrebno kada je svijest jednostrano povezana s arhetipom kao takvim kroz arhetipske slike i zapostavlja važnost odnosa preko instinkta. Kako ta podijeljenost ne postoji u drugim živim bićima osim čovjeka, možemo pretpostaviti kako je ona nastala kada je i svijest rođena. Ta podijeljenost između svijesti i instinkta postala je doista problematična s rođenjem kulture i gradskog života. Razlog za to je što kultura i gradski život ne bi bili mogući bez određenog ograničenja instinkta.

Npr. u Švicarskoj, na željezničkoj postaji postoje trake, kao u zračnoj luci, koje određuju put do blagajne. To je potrebno kako ljudska životinjska priroda ne bi bila u napasti manifestirati se dok čekamo red. Često sam se sjetio redova u Hrvatskoj, gdje ljudska instinktivna priroda ima puno više slobode manifestirati se kroz reakcije ljudi u redu kada se netko pokuša progurati. Što je civilizacija na “višem stupnju” razvoja, to je instinkt potisnutiji i teže se manifestira na svjesnoj razini. Zbog toga se javlja opasnost da se on dogodi bez utjecaja svijesti u destruktivnijem obliku. To je veliki problem. U tom kontekstu, nije čudo kako je Dioniz štovan na Kreti, prvoj Europskoj civilizaciji, i u gradu Ateni, gdje je on bio jedan od glavnih bogova. Na tim primjerima možemo vidjeti direktnu reakciju psihe na ograničenje instinkta, a kroz primjere obreda i ritutala povezanim s Dionizom možemo naučiti kako pristupiti tom problemu.

Rješenje problema potiskivanja instinkta bi bilo jednostavno da ne postoji činjenica kako su u nekim kulturama neke emocije prihvatljivije i kako se one lakše izraze i žive, dok se druge ne mogu tako lako izraziti i živjeti. Npr. naša civilizacija je obilježena kršćanskom kulturom i odnos prema agresiji se pokušava izbjeći. Uz takav odnos prema agresiji, nije čudo da su europski narodi možda najagresivniji u povijesti. Ili, da ne govorimo o našem odnosu prema seksualnosti koja, ako se ne uzima u obzir, ne stvara dobrog kršćana, već lošeg poganina. Ne prihvaćajući određene emocije i instinkte odvajamo se od korijena psihološkog iskustva i na taj način uzrokujemo da te emocije slobodno lutaju, u našem psihološkom krajoliku, kao duhovi i vatreni demoni koji mogu preuzeti kontrolu nad našom svijesti u trenutku kada to najmanje očekujemo. U tom kontekstu možemo razumjeti potrebu da pronađemo određeni sigurnosni ventil za blokirane emocije i da pronađemo nove putove i omogućimo im da ponovno poteku. Jedini način da se nosimo s takvim potisnutim i blokiranim emocijama je da ih iskusimo, uspostavimo odnos s njima i asimiliramo njih i asocirani sadržaj prije nego se dogodi erupcija. To je moguće jedino ako promijenimo stav svijesti koji je i doveo do njihovog potiskivanja.

Dionizijsko iskustvo starih Grka, Dionizijev kult i slični produkti nesvjesnog modernih muškaraca i žena je pokušaj asimilacije tih emocija i afekata stvaranjem smislene veze između instinkta i svijesti. Cilj Dionizijskog iskustva je zaustaviti opasno nagomilavanje emocionalnih i afektivnih tendencija koje su u asocijaciji s potisnutim instinktom u nesvjesnom i s namjerom sprječavanje njihovog destruktivnog djelovanja i inflacije.

Bogovi u svjetskim religijama, psihološki gledano, predstavljaju aspekt Self-a čije manifestacija je takva da kompenzira jednostranu svijest za određenog vjernika. U tom kontekstu, bog Dioniz predstavlja cjelovitost psihe koja sadrži svijest, instinkt i popratne emocije u smislenoj svjesnoj vezi. Svrha te cjelovitosti je kompenzirati podijeljenost koja je nastala potiskivanjem i represijom instinkta i asociranih emocija.

Iako je jednostrani pristup dualnosti Dioniza i Apolona bio dovoljan za antičkog i srednjovjekovnog čovjeka, za odnos svijesti modernog muškarca ili žene prema instinktu, arhetipskoj slici i popratnim emocijama potrebna su oba aspekta. U mitu o Dionizu, rješenje toga problema je natuknuto motivom apoteoze Arijadne i Semele. Dok je Apolon bio bog koji pobjeđuje zmaja, majku, instinkt, tijelo i u krajnjoj liniji, nesvjesno, Dioniz je onaj koji ih podiže na razinu božanstva. Psihološki to znači da ženstvenost postaje psihološki faktor s kojim možemo ostvariti svjestan odnos, a ne nešto što moramo pobijediti ili potisnuti.

Ovaj članak je objavljen u 2015 Summer Newsletter, Alumni Asociacije C. G.  Jung Instituta Zürich  i uvod je u knjigu na kojoj trenutačno radim s nazivom „Dioniz, psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode“.

Nadam se kako ćete u budućnosti biti u mogućnosti pročitati ju u cijelosti.

[1] Za objašnjenje veze između arhetipa kao takvog i arhetipskih slika, vidi Jolande Jacoby – Complex, Archetype, Symbol, pg.31-46.

[2] Za objašnjenje odnosa između instinkta i intuicije vidi C. G. Jung – Instinct and the Unconscious, CW 8, pg. 129-138.

[3] Za detaljan opis termina Dionizijsko i Apolonsko vidi, Friedrich Nietzsche – The Birth of Tragedy

Related Post

Sjenka, analitička psihologija i politika

Analitička psihologija i politika

U ovom članku ću pokušati objasniti vezu između osobne psihologije građana i dugoročne političke situacije zemlje u kojoj žive. Naravno, problem odnosa osobne psihologije i politike možemo promatrati s više stajališta, ovo je samo jedno od njih i nikako ne predstavlja jedino moguće.

Možemo reći kako se početak civilizacije i kulturnog života poklapa sa idejom stvaranja kraljevstva i likom kralja. Zašto je to tako? Grupa ljudi se sastoji od više članova čiji se stavovi prema životu mogu nalaziti u direktnom konfliktu. Jedan član plemena želi promijeniti mjesto boravka zbog nestašice hrane, dok drugi želi ostati na istom mjestu zbog opasnosti koju seoba sa sobom nosi. Takov stanje samo po sebi je neodrživo jer ne postoji ništa što bi dvije grupe osoba u plemenu s dva različita stajališta održalo zajedno. Jedna grupa želi jedno, a druga drugo, što predstavlja početak podijeljenosti plemena i početak borbe za dominacijom. Takav konflikt direktno utječe na mogućnost prilagodbe plemena na opasnosti i nove situacije. Ako zamislimo kako ta grupa ima kralja čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena, tada on ima mogućnost da ujedini konfliktne tendencije u plemenu i usmjeri energiju cijele grupe u jednom smjeru. Energija plemena se ne troši na međusobne konflikte, već postoji određeni višak psihološke energije koji se može utrošiti na izgradnju grada, obrađivanje zemlje ili kulturne aktivnosti.

Nadalje, ako promatramo običaje u primitivnijim društvima povezane s institucijom kralja, možemo primijetiti i kako je dobrobit kralja usko povezano s dobrobiti društva kojim on vlada. Ako društvo ne prosperira, kralja je potrebno zamijeniti. Jednostavnije ne može biti. Ponekad takvi običaju idu u krajnost, te ako npr. žetva ne rodi kako je trebala ili je rat izgubljen, kralja zamjene novim na manje ili više brutalan način. Dakle, kralj je izravno odgovoran za stanje u društvu i njegov prosperitet. Izbori su moderan, demokratski oblik arhaičnog običaja.

Kralj se često pojavljuje i u bajkama u kojima se cijela radnja temelji na zapletu koji otkriva kako je kralj bolestan, impotentan ili pohlepan, a zemlja kojom vlada je nesretna, gladna i sl. Cijela radnja bajke teži k tome da heroj zamjeni kralja i postane novi, bolji i mudriji kralj. Simbol kralja se često pojavljuje i u našim snovima i usko je vezan uz našu osobnu psihologiju. Psihološki gledano kralj predstavlja vodeći princip svijesti (npr. svaka važna ideja ili osjećaj koji određuje našu psihologiju u najvećoj mogućoj mjeri; materijalizam, kršćanski duh i sl.). Vodeći princip svijesti može biti slab, bolestan, potrebna mu je obnova (te može dovesti do psiholoških simptoma kao depresija, anksioznost i sl.) ili ga je potrebno zamijeniti novim. S druge strane, kralj može biti snažan, uspješan, mudar i sl. U tom slučaju, simbol kralja predstavlja vodeći princip svijesti osobe zbog kojega je ona sretna, zadovoljna i ima osjećaj kako njen život ima smisla.

Možda na primjeru mogu bolje pojasniti kako vodeći princip svijesti može utjecati na naš život u pozitivnom ili negativnom obliku. Vodeći princip svijesti može biti ideja kako je potrebno da smo uvijek u dobrim odnosima s ljudima koji nas okružuju. Ako takav način razmišljanja zapravo nije prilagođen situaciji u kojoj se određena osoba nalazi, to sa sobom može povući puno patnje i poniženja. Npr. ako smo okruženi ljudima koji se prema nama ne odnose na pozitivan način i ako smo u takvoj situaciji spremni zanemariti ono što mi želimo, samo da odnos s drugim osobama bude skladan, tada se u našim snovima može pojaviti ideja bolesnog kralja, predsjednika ili vođe kojemu je potrebno ozdravljenje. Ako se osoba, koja se nalazi u takvoj situaciji, može izboriti za sebe, čak i kada to ugrozi odnos s drugom osobom, tada je „kralj“ ozdravio ili je pronađen novi. Psihološki gledano, dogodila se promjena vodećeg principa svijesti ili je pronađen novi. Novi stav u ovom primjeru bi bio slijedeći: „Da, pokušati ću se slagati s drugima, ali ako oni nisu spremni mene poštovati, tada ću se izboriti za sebe i prekinuti odnos s njima, čak i ako to znači kako me oni više neće poštivati i voljeti.“

U povijesti se izbor kralja temeljio na ideji kako je osobnost kralja takva da odgovara većini pojedinaca u određenom plemenu ili grupi. Vikinzi nisu birali kralja koji se nije znao boriti. Kineski kralj je trebao biti oličenje mudrosti i sl. Dakle, kralj plemena nije samo realna osoba, već i psihološki gledano, simbolički izražaj vodećeg principa svijesti svakog pojedinca njegovog kraljevstva ili zemlje. Možemo reći kako kraljevstvo prosperira sve dok je većina pojedinaca društva određena uvjerenjem ili vodećim principom svijesti koji odgovara tj. prilagođen je vremenu u kojem društvo živi. Kralj je utjelovljenje tog uvjerenja ili vodećeg principa svijesti velikog broja članova određenog društva.

Sjenka, psihologija i politika

Danas nemamo kraljeva, ali to ne znači kako se ne događa ista psihodinamika. Biramo premijerku ili predsjednika i oni predstavljaju onaj princip ili stav svijesti prema kojemu većina nas živi. Problem se javlja ako je taj princip nesvjestan, tada ga pronalazimo, kroz projekciju, kao karakteristiku predsjednika, premijerke ili određene društvene skupine, jer kao što je iskustvo pokazalo, projiciramo samo ono čega nismo svjesni u samom sebi.  Ako je jedna od karakteristika tog principa nemoral, a svi se možemo složiti kako je on prisutan u našem društvu, tada dobijamo sliku kako su predsjednik, premijer ili određena društvena skupina nemoralni.

Kada smo nesvjesni, tada smo i podijeljeni jer u jednom trenutku reagiramo i razmišljamo svjesno, na jedna način, a u drugom nesvjesno i na potpuno drugačiji način. Propovjedamo moral a sami smo nemoralni. Ako nismo svijesni svoje moralnosti ili nemoralnosti, tada je podijeljenost našeg društva izraz podijeljenosti pojedinca koji toga nije svjestan, a predsjednik, premijerka ili određena društvena skupina postaju nositelji unutrašnje slike moralnosti ili nemorala.

Dakle, analitička psihologija promatra društvene događaje kao zbirni izraz psihologije svakog pojedinca, a moral državnih službenika i skupina nije izraz samo njih samih, već i psihologije svakog građana s pravom glasa. Kako bi to bolje razumjeli, važno je da razumijemo psihodinamiku koja je određena moralnom i nemoralnom stranom naše osobnosti. Svi smo mi moralna i nemoralna bića i ne postoji osoba koja je samo moralna. Kršćanstvo je izrazito svjesno te psihološke činjenice i ispovijed je jedan od instrumenata kako se prosječan kršćanin nosi s tim problemom. Ali ista psihologija vrijedi, bez obzira je li osoba kršćanin ili ne. Biti moralna osoba znači biti svjestan svoje moralne i nemoralne strane, biti razapet između te dvije suprotnosti i s cijelim svojim bićem pokušati živjeti moralniju stranu. Naravno, to uspijevamo samo u manjoj mjeri, ali taj pokušaj je baš ono što nas čini moralnom ili nemoralnom osobom.

Moralna osoba je obilježena kontinuiranom, više ili manje uspješnom, brigom da nemoralna strana ne preuzme inicijativu i postane aktivna. Moralna osoba je jednako tako svjesna kako to neće uvijek uspjeti (tako i treba biti jer smo samo ljudi), ali u isto vrijeme svjesno na sebe preuzima težinu toga problema, u svom osobnom životu, a ne kroz razgovor o moralu drugih. Možda su najnemoralnije osobe baš one koje nisu svjesne da su nemoralne. U analitičkoj psihologiji, nesvjesni dio ličnosti koji je u suprotnosti s moralnim viđenjem samoga sebe naziva se sjenka, iako ona nije ograničena tom definicijom.

Ako nismo svjesni svoje sjenke i svoje nemoralnosti, tada su ta sjenka i nemoralnost projicirane, tj. osobama koje nas okružuju počinjemo pridodavati naše nemoralne karakteristike. Projekcija s jedne strane ima svrhu da postanemo svjesni određenih karakteristika kroz kontakt s našom okolinom. Ali, ako traje predugo, zapravo prebacuje odgovornost s nas samih na objekt naše projekcije. Tada predsjednik, vlada, premijer, načelnik, direktor ili određena društvena skupina postaju odgovorni kako bi naša država i mi s njom prosperirali, a mi sami to prestajemo biti.

Zamislite što bi se dogodilo kada bi svatko od nas prestao voziti brže nego što je dozvoljeno, kada bi svatko od nas razvrstavao smeće ili kada bi svatko od nas prestao davati i uzimati mito ili ga prijavio. Zamislite kada bi svaki policajac, inspektor ili sudac razmišljao jednako tako. Zamislite što bi se dogodilo kada bi se svatko od nas držao visokih moralnih standarda, plaćao porez, radio svoj posao kako je za njega i plaćen i ne zapostavljao svoje obaveze prema obitelji.

Koje je onda rješenje da naše društvo prosperira. Rješenje je da svatko od nas preuzme dio odgovornosti na sebe; da se informiramo, educiramo, upoznamo sebe i nosimo teret naše moralne podijeljenosti. Naravno, nije moguće da baš svatko preuzme takvu odgovornost, ali ja vjerujem kako ako barem određeni dio građana to uspije, tada utjecaj i život takvih ljudi može djelovati i na živote svih koji ih okružuju.

Kada smo preuzeli odgovornost za našu nemoralnu stranu, tada više nema potrebe da ju pronalazimo u okolini kroz projekciju. Nemojmo se zavaravati, to nije lagano i sa sobom povlači izrazito veliku patnju. Ali, u tom procesu nismo postali svjesni samo psiholoških karakteristika koje su do sada bila nesvjesne, tj. naše osobne nemoralnosti, već smo postali svjesni činjenice kako nisu samo političari nepošteni, već i mi sami. Psihološki gledano, kada prepoznamo određenu nesvjesnu karakteristiku u nama samima (npr. našu nemoralnost), možemo ju vrlo lako prepoznati i u drugima. Kada smo svjesni kako je svatko od nas sposoban da bude nepošten, lijen ili nemaran, tada tu karakteristiku lako prepoznamo u drugima. Kada bismo to doista i učinili, političari koji ne bi imali iznimno visoke moralne standarde ne bi mogli biti izabrani na izborima za određenu funkciju jer ih mi ne bi izabrali. A što se tiče onih koje bi izabrali, oni su sluge duha vremena u kojemu žive i instinktivno slijede taj duh. Ako svaki građanin da svoj obol da se taj duh vremena promjeni, tada i svaka osoba koja živi u tom vremenu nema izbora nego da ga prati. Ako vam je teško shvatiti o čemu pričam, samo se sjetite kako strani vozači voze prebrzo u Hrvatskoj, iako se u svojoj državi pridržavaju pravila i kako Hrvati voze po pravilima u stranoj državi, premda se u Hrvatskoj tih istih pravila ne pridržavaju. Kao da postoji nevidljivi duh države u kojoj se nalazimo i nesvjesno ga pratimo i poštujemo. Što to govori o duhu naše domovine kojega smo svi mi dio?

Predsjednici i premijeri su simboli vodećeg principa svijesti koji određuje svjesnu psihologiju većine građana određene države. Ako je taj vodeći princip svijesti usko povezan s moralom i radom, tada to znači da odgovornost ne leži na predsjednicima i premijerima, već na građanima koji su ih izabrali. Političari su, željeli to mi vjerovati ili ne, samo glasnogovornik i predstavnik prosječnog građana. Sve dok taj građanin živi u uvjerenju kako je izrazito vrijedan i pošten, a nije svjestan kako je u isto vrijeme i potpuna suprotnost, sve dok sam u svom osobnom životu i u svojim osobnim životnim situacijama ne počne raditi na tom problemu, političari će biti samo izraz podijeljenosti u nama samima. Politika nije nešto što se događa neovisno o nama.

Naša individuacija direktno utječe na sve osobe kojima smo okruženi, s posebnim naglaskom na izborima, kada nesvjesno omogućujemo da budu izabrani i biramo upravo onakve ljude kakvi smo i mi sami. Zapravo, izbori ne mijenjaju stanje naše države, oni su samo izraz prosječnog psihološkog stupnja razvoja svih njenih građana. Izbori i pobjednici izbora su samo prikaz statističke sredine moralnosti svih pojedinca određenog društva.

Related Post

Grupni rad na snovima – besplatno predavanje

Pozivamo vas na besplatno predavanje na temu Grupni rad na snovima.

Snovi su važni, ne samo za onoga tko ih sanja i vidi, već i za cijelu zajednicu. Oni sadrže važne konkretne informacije o događajima, odnosima i  oslikavaju dinamiku osobnog i kolektivnog nesvjesnog. Čovjek prošlosti je vjerovao kako je opasno tajiti važan san ili viziju i prema tom vjerovanju osoba koja to čini je u opasnosti da oboli budući da su neke vizije ili snovi dar za cijelu zajednicu.

Većina nas nije dio zajednice koja uzima u obzir nesvjesno. Nemamo mogućnost da  poštujemo i istražujemo naše vizije, fantazije i snove. Nemamo mjesto gdje možemo razumjeti i asimilirati bogati sadržaj nesvjesnog, svakodnevno otkrivati njegovo značenje i smisao te biti vođeni njime. Takva potreba još uvijek postoji u našoj psihi i našoj duši. Grupni rad na snovima je odgovor na takve potrebe modernog čovjeka.

Neke od tema o kojima ćemo za vrijeme seminara govoriti su:

  • Teorijska osnova grupnog rada na snovima.
  • Grupni rad na snovima i etnološke paralele
  • Pravila grupnog rada na snovima.
  • Utjecaj rada na snovima na psihološko zdravlje sudionika.
  • Primjeri iz prakse i praktične vježbe.

Voditelj seminara je Dragutin Vučković, psihoanalitičar (C. G. Jung).

Organizacija predavanja

Osim u našoj organizaciji, seminar i besplatno predavanje na temu Grupni rad na snovima možete i vi organizirati.  Jedino što je potrebno je  dovoljan broj zainteresiranih osoba (4 ili više). Predavanje je moguće održati u uredu HDAP-a ili u vašem prostoru. Kontaktirajte nas radi dogovora na info@hdap.hr.

Grupni rad na snovim – raspored besplatnih predavanja

25.5.2015, 18.00-20.00, Veslačka 17, Zagreb – U organizaciji udruge Trenutak39. Prijave na e-mail trenutak.39@gmail.com.

Related Post

Aktivna imaginacija

Aktivna imaginacija – uvod

Jung opisuje svoj susret sa nesvjesnim kao nešto opasno i postavlja se pitanje zašto je susret sa nesvjesnim nešto opasno. Zamislite da ostavite ovaj svoj sadašnji život i otputujete u Afriku i nastavite svoj život u nekoj savani ili džungli. Otprilike slično iskustvo je zaputiti se u potpuno nesvjesni unutrašnji svijet. Kako je Jung krenuo istraživati taj unutarnji svijet kroz vizije i fantazije, otkrio je koliko su one zapravo slične fantazijama ljudi sa teškim psihičkim poremećajima s kojima je radio tijekom svoje karijere kao psihijatar i zapravo je bio u velikom strahu da i njega ne čeka slična sudbina. Jedna od vizija koju je često percipirao je more krvi koja prekriva Europu. To je bilo 1913. godine.

Kada je rat izbio, mogao je razumjeti svoju viziju i sa stajališta društva u kojemu je živio a time se i smanjio strah od potencijalne psihoze za koju je mislio da mu prijeti. Kroz iskustvo svojih fantazija i vizija, razumio je kako postoji nešto što se djelomično razlikuje od osobnog nesvjesnog i što stoji iza njega kao nepoznato koje dijelimo sa cijelim ljudskim rodom, tj. kolektivno nesvjesno. Shvatio je kako je unutarnji svijet jednako tako postojan i realan kao i vanjski, možda i više budući da se ne mijenja i ne umire kao i vanjski svijet.

Jung je znao reći kako nesvjesno samo po sebi nije opasno iako zapravo postoji samo jedna opasnost i to vrlo velika; panika. Povezana je sa strahom koji osjećamo kada naiđemo na nešto što je vrlo neočekivano ili sa mogućnošću  da izgubimo tlo pod nogama što nas može toliko uznemiriti da nije niti čudno što ljudi izbjegavaju susret sa nepoznatim. Protiv takve panike, jedina obrana je stvarni život i životne obaveze koje u takvim trenucima moramo uzeti kao nešto najvažnije što djeluje kao sidro koje nas drži u kontaktu sa realnošću. Jung je u vrijeme kada se susretao sa nesvjesnim bio oženjen, imao je djecu i uspješnu privatnu praksu tj. životne obaveze koje su bile protuteža promjenjivom svijetu nesvjesnog u kojega je uronio. Strah zbog kojega se bojimo započeti takvo putovanje je strah da nas nesvjesno odnese što samo po sebi nije ništa opasnije od opasnosti vanjskog svijeta.

Ako se ispravno koristi, aktivna imaginacija nam može neizmjerno pomoć da održimo ravnotežu kada istražujemo to nepoznato u nama. Ali ako ju krivo razumijemo ili zamijenimo za nešto ugodno, umjesto za težak i iscrpljujući znanstveni rad, može osloboditi nesvjesno u obliku koje nas može preplaviti i dovesti do aktivacije teške neuroze ili čak psihoze.

Aktivna imaginacija je težak rad, možda i najteži koji možemo raditi. Započinjemo ju kako bi otvorili pregovore sa svime onime što je nepoznato u našoj psihi. Bez obzira da li smo toga svjesni, ali sve ovisi o tim pregovorima jer nešto u nama će uvijek biti na drugoj strani od nas samih.

Aktivna imaginacija i nesvjesno

„Lice koje nam nesvjesno prikazuje nije kruto. Ono reflektira lice koje mi pokažemo njemu. Neprijateljstvo konstelira prijeteće lice a prijateljstvo omekšava njegove crte.“

Prva figura koju često susretnemo kada nađemo oči u oči sa nesvjesnim je osobna sjenka. Budući da često sadrži upravo one karakteristike koje nam se ne sviđaju, često jako podsjeća na ženu iz primjera. Ako smo negativni prema njoj, ona će postajati nepodnošljiva ali ako joj pokažemo prijateljsko lice nesvjesno će pokazati svoju prijateljsku stranu. B. Hannah priča kako joj je Jung rekao koliko je veliki dobitak da kao izrazito poštena žena bude svjesna da je jednako tako spremna da bude i nepoštena. Zbog čega se čovjek osjeća loše ali je jednako tako predstavlja veliki korak ka cjelovitosti. Svaki problem koji imamo sa nesvjesnim je zapravo rezultat preuskog svjetonazora koji nam onemogućava da mu se približimo. Najbolji način da takve probleme riješimo je zapravo aktivna imaginacija.

Bez upoznavanja svoje sjenke aktivna imaginacija je gotovo nemoguća. Ako uživamo u iluzijama o nama samima, tada nemamo mogućnosti da uistinu vidimo i slike iz nesvjesnog i da čujemo njihov glas….

Tako da aktivna imaginacija u svom izvornom obliku nije nešto što treba raditi prije nego se upoznamo sa određenim aspektima nesvjesne psihologije nas samih. Iako postoje određeni ljudi gdje je aktivna imaginacija moguća i na početku.

Kada god čovjek pokušava doći na čistac sa takvim nesvjesnim tendencijama, na jedan ili drugi način, otkriva nešto kao aktivna imaginacija. Religije su pune takvih primjera gdje bog savjetuje ili govori kako bi trebali živjeti svoj život (npr. Čovjek i njegova Ba duša prije 4000 god.). Koliko od nas upita boga kako dalje kada se nađemo u velikim teškoćama? Još manje nas bez predrasuda posluša što nam on ima za reći. U vrijeme koje opisuje stari zavjet, ljudi su još uvijek imali mogućnost da zapitaju boga kako dalje i da dobiju odgovor. Izgleda da smo danas zaboravili kako se to radi. Aktivna imaginacija nam omogućuje upravo nešto slično.

U svojem susretu sa nesvjesnim, Jung je zapravo pokušavao pronaći način kako da razumije sebe, svoje snove i svoje pacijente. Bilo mu je potrebno nekoliko godina da doista shvati kako je potrebno pristupiti fantazijama i imaginaciji koje je radio. Tek kada je uspio učiniti najvažniji korak a to je da pokuša pronaći smisao i svrhu tih fantazija u svom svakidašnjem životu, osjetio je određeno olakšanje.

„Slike nesvjesnog ostavljaju čovjeku veliku odgovornost. Ako ih ne uspijemo razumjeti ili ako nismo spremni preuzeti etičku odgovornost, ostavljaju nas bez naše cjelovitosti i u stanju bolne podijeljenosti“

Aktivna imaginacija i opasnosti

Aktivna imaginacija je proces u kojemu  nikad ne smijemo razgovarati sa živim osobama. Ako imamo želju da to učinimo, trebamo stati i ozbiljno se upitati za razloge zašto to želimo. Vrlo je lako moguće da motivacija dolazi zbog regresije na primitivan način razmišljanja tj. sa nadom u magično djelovanje na osobu u pitanju. Glavno pitanje je zašto radimo aktivnu imaginaciju? Da li ju radimo da bi otkrili svoju cjelovitost ili zbog određene egoističke želje. Ako ju radimo zbog egoističke želje (makar bila ona i nesvjesna), nakon početnog uspjeha takav pristup uvijek vodi prema katastrofi.

Aktivna imaginacija je izrazito moćna ali i opasna. Stvara puno sinkronističkih događaja koji se lagano krivo razumiju i možemo dobiti osjećaj da smo mi odgovorni za njih te ih počnemo zlorabiti. Uzbuđenje zbog sinkronističkih događaja zamuti nam sud i dovesti do ideje kako smo mi odgovorni za njih tj. do inflacije.

Tehnika aktivne imaginacije

Sastoji se od toga da svojoj fantaziji damo određeni izražaj. Zapisujući, slikanjem, kiparenjem, zapisivanjem glazbe koju smo čuli ili čak plesanjem. Plesanjem uvodimo i tijelo u igru što je često potrebno pogotovo ako su emocije i inferiorna funkcija toliko potisnute da su „zakopane u tijelu“….

Edukacija – Analitička psihologija (I)

Ovdje je prikazan samo manji dio cjelokupnog predavanja. Ako želite saznati više o temi, predlažemo vam da se prijavite na ciklus predavanja i seminara Hrvatskog društva za analitičku psihologiju koji se periodički održavaju u Zagrebu i drugim gradovima. Edukaciji možete prisustvovati u cijelosti ili se možete prijaviti samo na predavanja i seminare koji vas zanimaju. Više o edukaciji, temama koje ćemo pokriti, njenoj svrsi i cilju možete saznati ako pratite ovaj link – Analitička psihologija (I).

Nadamo se susretu na jednoj od slijedećih edukacija Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.

Related Post

Psihološka interpretacija slika

Interpretacija slika

Interpretacija slika je slična interpretaciji bajki budući da naša tipologija u velikoj mjeri određuje kako joj pristupamo. Introvert prvo postaje svjestan svojih unutrašnjih reakcija na sliku, ekstrovert same slike. Kada pokušavamo razumjeti sliku, važno je da pokušamo koristiti svaku funkciju. Na taj način izbjegavamo jednostranost. Osjetilna (taktilna) funkcija može dovesti do toga da ostanemo zarobljeni u detaljima i beživotnim činjenicama bez određenog zaključka. Osjećajna funkcija može dovesti do toga da ostanemo pri vrijednosnim izjavama koje nemaju međusobnih poveznica. Misaona funkcija može dovesti do toga da se izgubimo u beživotnoj analizi u kojoj nema osjećaja. Intuicija može dovesti do pretpostavki koje nemaju uporišta u jednostavnim činjenicama.

Ako ih koristimo zajedno svaka funkcija može dati doprinos našem razumijevanju slike. Osjetilna funkcija nam omogućuje da promatramo medij na kojemu i s kojim je slika naslikana, okvir slike, format, boje i elemente slike. Osjećanjem možemo odrediti koji elementi su više a koji manje važni za autora. Mišljenjem možemo odrediti odnose između elemenata slike i autora (proporcije, organizacija, pokreti te prostor i boje). Intuicija nam govori konstelaciji iz koje je slika proizašla i smjeru budućeg razvoja.

Svaka interpretacija slika uzima u obzir višeznačnost određenog simboličkog izražaja. Ovisno o kontekstu životne situacije osobe koja je sliku naslikala, uzimamo više u obzir jednu ili drugu stranu interpretacije. Nadalje, kao i kod snova asocijacije i amplifikacije imaju veliku važnost kod određivanja smisla slike.

Papir

Kvaliteta lista na kojoj je slika naslikana govori o vrijednosti slike koja dolazi iz unutrašnjosti. Kod interpretacije slike, uvijek moramo uzeti u obzir dvije suprotnosti koje opisuju određenu kvalitetu. Npr. stare novine kao papir za sliku govore o maloj vrijednosti onoga što je naslikano ili mogućnosti da od nečega bezvrijednog stvorimo nešto vrijedno.

Medij

Olovka – može se brisati. Autor nije previše emocionalno posvećen onome što je prikazano na slici i želi imati stvari pod kontrolom ali jednako tako olovka može biti izraz potrebe da se autor koncentrira na glavne ideje koje želi potpuno precizno izraziti kako bi odgovarala unutarnjoj slici.

Tinta – nije ju lako izbrisati ili promijeniti. Kontrast sa pozadinom omogućuje da se lakše izraze emocionalne nijanse. Slikar ne izražava boje (emocije) ali jednako tako, tinta pokazuje spremnost da dopustimo stvarima da teku.

Drvene bojice – vide se boje ali jednako tako slika može biti „suha“ a bojice krhke. S jedne strane emocije postaju vidljive i prisutne ali kao da ih autor u isto vrijeme pokušava na određeni način kontrolirati.

Slikanje prstom – omiljen način crtanja djece, pokazuje određenu spontanost ali i nemogućnost diferenciranja. Takvo slikanje je povezano sa spontanim izražavanjem emocija ali jednako tako može pokazivati i određenu nediferenciranost emocija.

Miješanje i kombiniranje više vrsta medija možemo razumjeti na način da amplificiramo oba. Npr. kombinacija olovke i vodenih bojica može ukazati na nesigurnost između kontrole i kada dopustimo da stvari teku ali jednako tako, takva kombinacija može izražavati harmoniju između ta dva načina funkcioniranje.

Okvir

Okvir je element reda koji može ukazivati na bojažljiv ili ograničavajući stav prema sadržaju psihe koje slika prikazuje ali jednako tako može ukazivati na vrijednost koja je sadržana unutar tog okvira ili nečega što je potrebno zaštititi.

Format

Slika velikog formata može ukazivati na vrijednost i važnost motiva koji je naslikan ali jednako tako može pokazivati težnju grandioznosti, pretjerivanju i inflaciju. Mala slika može ukazivati na odbojnost, prezir, strah ili skromnost prema onome što je naslikano ali jednako tako može ukazivati na intenzitet i vrijednost onoga što je naslikano.

U seriji slika, promjena veličine može ukazivati na nemirnu i nesigurnu osobu npr. kada se nalazimo između osjećaja velike i male vrijednosti ili može ukazivati na potrebu za fokusiranjem i proširenjem određenih aspekta ličnosti u nadi da ćemo dobiti, razumjeti i ne izgubiti perspektivu šireg konteksta.

Boje

Crvena

Neizražajni primjer crvene je krv i vatra. Psihološki gledano, krv je povezana sa životom, nagonima, emocijama, osjećajima ljubavi i mržnje, strasti, senzualnosti i seksom. Nadalje crvena boja vatre povezana je sa toplinom ali i sa destruktivnom vrućinom.

U životinjskom svijetu, crvena signalizira i privlači pažnju, posebno kod sisavaca gdje crveni dijelovi tijela pozivaju na parenje. I za ljude, crvena boja  povlači za sobom emocije ljubavi ali jednako tako i agresije.

Sa crvenom bojom je povezan i vrag kao gospodar vatre, strasti i žudnje koja nas odvaja od boga, ali u isto vrijeme crvena je boja ljubavi, sile koja nas tjera da pomirimo suprotnosti u nama. I Venera i Mars su povezani sa crvenom bojom.

Psihološki gledano, crveno možemo razumjeti kao vitalizirajući boju koja donosi život ili uništenje.

Plava

Najjednostavnije iskustvo plave u prirodi dolazi od boje neba. Daje osjećaj kontinuiranosti (svakim danom ju možemo nanovo iskusiti), smirenosti, dubine i širine. Marijin plašt je često plave boje što plavo povezuje sa zaštitom. Ali, jednako tako sa plavom su povezani zrak, duh, led i hladnoća. Nadalje, plavo je more i jezera, ocean i rijeka što je povezuju sa dubinom i težnjom da se vratimo odakle smo došli.

U engleskom blue je povezano sa depresijom (blues) a „plava čarapa“ je izraz kojim opisujemo ženu koja je previše intelektualna. U alkemiji i bajkama se spominje plavi cvijet ili plava svijetlost koju treba pronaći a povezana je sa duhovnim.

Za plavu možemo reći kako psihološki predstavlja smisleni red, duhovnosti i otvorenost ali s druge strane predstavlja gubitak stvarnosti, hladnoći, kruti i nefleksibilni red, opsjednutost duhom i posesivnost.

Simbolizam brojeva

Brojevi kao uređujući faktor

Jedan od načina da uvedemo red u sliku i bolje je razumijemo je da prebrojimo broj određenih motiva na njoj.  Npr.  pet životinja, četiri muškarca, tri cvijeta, 10 zvijezda ili 7 kamenčića.Brojevi unose red. Npr. u fizici, pomoću brojeva, od svih mogućih načina na koji se određeni sustav može razviti, možemo odrediti na koji točno će se i razviti. Pomoću brojeva možemo prebrojati dijelove nečega i dati im ime. U tom kontekstu, broj je prvotna manifestacija duha.

1

Jedan predstavlja stanje stvari prije njihove diferencijacije ali, s druge strane, jedan dolazi kada se mnogo diferenciranih jedinica i ujedini. Npr. jedan je povezano sa stanjem bez svijesti (djetinjstvo) ali jednako tako i sa stanjem kada se psiha razdijeljena među kompleksima ujedini u jednu cjelinu (individuacija).

S druge strane jedan povezuje jer dodavanjem broja jedan dobivamo sve ostale brojeve koji teže u beskonačnost. Jedan je početak ali i krajnji cilj.

Ako broj jedan dominira slikom, tada je broj jedan može ukazivati ili na cjelokupnost koja je nesvjesna ili na cjelokupnost na višem nivou. Kada fantazija, depresija ili neki drugi problem dolaze do izražaja u nečijem životu, često tada taj „jedinstven problem“ je prvi i nacrtan.

Broj dva postaje aktualan kada se pojavi određena podjela.

2

Sa brojem dva, javlja se ideja simetrije, polarnosti i diskriminacije.

Dva se javlja u kontekstu procesa osvještavanja. Kada postanemo svjesni sebe, tada uvidimo da postoji i nešto što nismo mi. Ja i svijet ili ja i emocija postaju odvojeni. Isti proces se dešava pri osviještenju kontraseksualnog aspekta psihe. Kada postanemo svjesni jednog, odmah za njim dolazi i suprotni spol. Nadalje broj dva je povezan sa sumnjama, suprotnostima, napetostima  i svađama.

Psihološki gledano, kada se pojavi u slici, može biti povezana sa stanjem kada nismo jedno sami sa sobom ali jednako tako i sa stanjem postajanja svjesnim, ovisno o kontekstu.

Motivi

Za razumijevanje motiva, osim konteksta osobe koja je sliku naslikala, potrebno je i znanje i poznavanje paralele iz mitologije, religije, etnologije i sl. Svaki element slike pridonosi razumijevanju slike kao cjeline. Odnosi motiva prema formalnim aspektima slika, prostoru, boji i brojevnom simbolizmu će često razjasniti smisao samih motiva.

Kako bi razumjeli motive koji se pojavljuju u slikama potrebno je da smo upoznati i sa njihovim arhetipskim značenjem. Više o arhetipskom simbolizmu možete pročitati ovdje.

Slike kao dijagnostički alat

Kod interpretacije, važno je uzeti u obzir slijedeće kriterije koji mogu ukazivati na slabi ili nestabilni ego ali jednako tako i na situacije u kojima se dešavaju velike promjene u strukturi osobnosti gdje je potrebno da ego bude pod utjecajem tendencija nesvjesnog u svrhu adaptacije. Da li slika govori o prvom ili drugom slučaju ovisi o kontekstu, kako motiva u slici tako i životnoj situaciji osobe koja ju je naslikala.

Edukacija – Analitička psihologija (I)

Ovdje je prikazan samo manji dio cjelokupnog predavanja. Ako želite saznati više o temi, predlažemo vam da se prijavite na ciklus predavanja i seminara Hrvatskog društva za analitičku psihologiju koji se periodički održavaju u Zagrebu i drugim gradovima. Edukaciji možete prisustvovati u cijelosti ili se možete prijaviti samo na predavanja i seminare koji vas zanimaju. Više o edukaciji, temama koje ćemo pokriti, njenoj svrsi i cilju možete saznati ako pratite ovaj link – Analitička psihologija (I).

Nadamo se susretu na jednoj od slijedećih edukacija Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.

Related Post

Arhetipski simbolizam (I)

Prvi ciklus radionica HDAP-a

Hrvatsko društvo za analitičku psihologiju vas poziva na ciklus radionica na temu Arhetipski simbolizam.

Više o radionicama Arhetipski simbolizam (I)

Jedan od osnovnih alata kod rada sa slikama su osobne asocijacije. Kroz njih otkrivamo tendencije i sadržaj osobnog nesvjesnog (kompleksi). Kako bi razumjeli aspekt slike ili sna povezan s tendencijama i sadržajem kolektivnog nesvjesnog (arhetipovi), potrebne su nam kulturalne asocijacije (amplifikacije) koje možemo pronaći u bajkama, mitovima, religiji, etnologiji, povijesti i drugim sličnim izvorima.  Za amplifikacijama često posežemo kod dječjih slika/crteža ili kada klijent ili autor nema osobnih asocijacija na sliku koju je nacrtao. Kroz radionice iz ciklusa Arhetipski simbolizam (I) naglasak će biti na amplifikacijama. Tijekom predavanja, sudionici će se upoznati s amplifikacijama i interpretacijama specifičnih simbola. Kroz likovno izražavanje i razgovor pokušati ćemo dati smisao simbolima koji se pojavljuju u slikama sudionika u kontekstu njihovog arhetipskog značenja.

Za prisustvovanje radionicama Arhatipski simbolizam (I) nije potrebno specijalističko predznanje niti posebna likovna vještina. Radionice su namijenjene: psihijatrima, psihoterapeutima, psihologinjama, edukacijsko-rehabilitacijskim stručnjacima, učiteljicama likovnog odgoja, umjetnicama ili dizajnerima kao i svim ostalim osobama koje zanima značenje snova, slika i analitička psihologija uopće. Svi polaznici će dobiti potvrdu o sudjelovanju zajedno sa ovjerenim programom edukacije. Psiholozi i psihologinje samostalno prijavljuju edukaciju Hrvatskoj psihološkoj komori u svrhu bodovanja stručnog usavršavanja psihologa.

Teme i vrijeme održavanja

Radionica br. 1. | Životinje | 15.5.2014. | 18.00 – 20.30 | Psihički sadržaj prikazan  simbolima životinja koji se javljaju u snovima i slikama na jednakom je stupnju razvoja u odnosu na našu svijest kao i životinje u odnosu na nas. Niži oblici života indiciraju stupanj nesvjesnosti sadržaja koji je njima prikazan, bio taj sadržaj duhovnost, agresivnost, seksualnost, želja za hranom ili nešto drugo.  Životinje u slikama i snovima predstavljaju naše instinkte koji su ne samo važni već i temelj našeg psihičkog života. Radionica će nam omogućiti da se kroz predavanje upoznamo sa značenjem i smislom životinja i instinkta, a kroz likovno izražavanje i razgovor otkrijemo važnost uspostave kontakta s tim „životinjskim“ tendencijama u nama samima.

Radionica br. 2. | Boje | 5.6.2014. | 18.00 – 20.30 | Boje izražavaju emocionalnu vrijednost, odnose i kontraste; definiraju, diferenciraju i ujedinjuju; djeluju na nas rezonirajući sa sjećanjima, instinktima, tijelom i čulima. Iz bajki, mitova, religija i alkemije možemo zaključiti kako su boje jedan od centralnih simbola koji opisuju emocionalni aspekt psihološkog procesa razvoja i rasta (individuacije). Razumijevanje arhetipskog simbolizma boja omogućuje nam da prepoznamo aspekte tog procesa kod naših klijenata i nas samih, a samim time dobivamo mogućnost da u tom procesu i aktivno sudjelujemo. Kroz predavanje ćemo se upoznati sa osnovnom arhetipskom simbolikom boja, a kroz likovno izražavanje i razgovor pokušati ćemo otkriti što nam boje govore i otkrivaju.

Radionica br. 3. | Tijelo | 26.6.2014. | 18.00 – 20.30 | Idealizirano ili zlostavljano, tijelo je objekt fascinacije u zapadnom svijetu dok u isto vrijeme nismo svjesni kako takva fascinacija ima dublje uzroke i svrhu. Dijelovi tijela i njegovi organi, osim njihovog objektivnog značenja i funkcije, u isto vrijeme su i simboli dubokog psihičkog sadržaja. Tjelesna rana u tom kontekstu predstavlja traumu, ali u isto vrijeme i potencijal za transformaciju. Što nas simbolizam tijela može naučiti o unutrašnjim realnostima naše svijesti, duha i psihe čuti ćemo za vrijeme predavanja, a za vrijeme likovnog izražavanja i razgovora ćemo pokušati saznati što nam simboli našeg tijela govore o nama samima.

Voditelj

Voditelj edukacije Arhetipski simbolizam (I) je Dragutin Vučković, analitički psiholog i psihoanalitičar. Diplomu je stekao na poslijediplomskom  studiju analitičke psihologije i psihoterapije na C. G. Jung Institutu Zürich u Švicarskoj. Analitičku psihologiju istražuje još od studentskih dana. Osim analitičke psihologije, studirao je fiziku na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i ekonomiju poduzetništva na Veleučilištu VERN u Zagrebu. Predsjednik je i jedan od osnivača Hrvatskog društva za analitičku psihologiju, analitičar je C. G. Jung Instituta u Dallas-u (Texas, USA) i član Međunarodnog udruženja za analitičku psihologiju (IAAP).

Mjesto, cijena i kontakt

Radionice Arhetipski simbolizam (I) će se održavati u edukacijskom prostoru Poliklinike Leptir, Ilica 253/I (okretište Črnomerec). Prisustvovati možete, prema izboru, samo određenim radionicama ili kompletnom ciklusu. Cijena pojedinačne radionice je 250 kn. Ako se odlučite prisustvovati svim radionicama, odobravamo 20% popusta te cijena iznosi 600 kn za sve radionice ciklusa (jednokratno). Prijave su obavezne a mjesta će se popunjavati po redoslijedu uplata. Ako ste zainteresirani za takvu vrstu edukacije, želite se prijaviti ili trebate dodatne informacije, možete nas kontaktirati na info@hdap.hr.

Ako imate prijedloge i sugestije vezane uz moguće teme budućih radionica, ostavite ih u komentarima našeg bloga. U budućnosti ćemo pokušati odabrati one za koje postoji najveći interes.

Osim u Zagrebu,  ciklus radionica Arhetipski simbolizam, moguće je održati i u drugim gradovima u Hrvatskoj i izvan nje, prema dogovoru.

Related Post

Leadership

Leadership, management i nesvjesno

Leadership i individuacija

Slušanje predavanja, diskusija case-ova i izučavanje rada uspješnih voditelja se, u neku ruku, svodi na oponašanje i iako je potrebno, ponekad nije dovoljno da razvijemo umijeće uspješnog vođenja. S druge strane, svatko od nas je osoba koja se od drugih razlikuje po specifičnim karakteristikama, a oponašanje ih ne uzima u obzir. Ideali kojima težimo potiskuju one jedinstvene karakteristike naše osobnosti koji nam mogu omogućiti biti kvalitetniji voditelj. Klasično školovanje je organizirano kao učenje na primjerima i cijeloj problematici vođenja se pristupa izvana. Kvalitetno vođenje zahtijeva dublji pristup.

Kod klasičnog školovanja nakon završetka programa, voditelj ponekad iskusi negativne emocije povezane s primjenom naučenih  modela. Kod leadership programa koji se temelji na psihološkom razvoju, osjećaji anksioznosti, sumnje i nestrpljenja zbog nepostojanja normativa, direktnog učenja i jednostavnih općih rješenja se izmjenjuje s osjećajem olakšanja zato što voditelj više ne mora „glumiti“. Tijekom programa voditelj može doći do realizacije kako je zapravo već oboružan svim vještinama potrebnim da vodi druge na način da potiče psihološki rast i razvoj sebe i svojih suradnika, iako su možda neke od tih vještina do sada bile nesvjesne.

Kroz naš leadership program ćete otkriti da se vođenje razvija iz jake unutarnje težnje za psihološkim razvojem (ili individuacijom). Psihološki pristup razvoju osobnosti voditelja, ohrabruje ga da djeluje i razmišlja u isto vrijeme i da koristi iskustvo osobnog psihološkog razvoja kao izvor informacija o ljudima koji ga okružuju. To je moguće zbog sigurnog okružja u kojemu voditelj, tijekom rada sa psihoanalitičarom, može istraživati i eksperimentirati sa osobnim emocijama i osjećajima koji su mu do sada radili teškoće. Tijekom rada voditelj će saznati da komplicirani osjećaji nisu toliko destruktivni kao što je mislio već da mu omogućuju da dobije vrijedne informacije o tome kako slične emocije djeluju na osobe i grupe s kojima radi i kako određuju njihovo ponašanje.

Leadership i nesvjesno

S druge strane, za vođenje je potrebno motivirati suradnike da nas prate i u isto vrijeme biti svjestan prepreka koje stoje na putu ostvarivanja vizije kojoj težimo. Da bi vizija postala stvarnost, osim razumijevanja racionalnih faktora koji nam stoje na tom putu, potrebno je i razumijevanje subjektivnih nesvjesnih i emocionalnih tendencija pojedinca koje, u praktičnom vođenju, kontinuirano treba uzimati u obzir. Zbog toga, kvalitetan razvoj vještina vođenja zahtijeva psihološki pristup koji osigurava sigurno mjesto za istraživanje i integraciju te razumijevanje i organizaciju takvih nesvjesnih obrazaca koje prate ponašanje kako osoba koje voditelj vodi, tako i samog voditelja.

Naučiti prepoznati, razumjeti i raditi sa tim nesvjesnim tendencijama je jedini način da ne budemo pod njihovom kontrolom. Ako djeluju iz nesvjesnog, te tendencije mogu dovesti do neželjenih posljedica i negativne psihodinamike u našim osobnim odnosima i u našem timu, bez mogućnosti da svojim djelovanjem dovedemo do pozitivne promjene.

Radom na kompleks epizodama, snovima, aktivnoj imaginaciji, simbolima, konsteliranim arhetipovima i aspektima transfera i kontra-transfera ćemo adresirati nesvjesni sadržaj koji određuje osobnost voditelja i njegovo ponašanje. Kroz program za voditelje HDAP-a razviti ćete odnos s takvim nesvjesnim psihološkim aspektima kroz psihoanalitički rad u duhu analitičke psihologije. Psihoanalitički rad ne potiče težnju da voditelj „kontrolira stvari“, voditelji se uče da budu ono što jesu, da iskuse ono što se dešava i da reflektiraju na kompleksne i konfliktne emocije koje su do sada pokušali zaobići i potisnuti u sebi i u drugima. Što prirodnije i spontanije voditelji pristupe suočavanju sa vlastitom individualnošću to će se pojaviti  više materijala na kojemu mogu nešto novo naučiti i na osnovi kojega mogu djelovati u praksi. Sve dok smo spremni istraživati što potiče određeno ponašanje, možemo učiti i poticati osobni psihološki i profesionalni razvoj kako svoj tako i svojih suradnika.

Cijena i trajanje programa

Cijena programa Leadership iznosi 250 kn/sat i sastoji se od individualnog psihoanalitičkog rada u duhu analitičke psihologije sa kvalificiranim analitičkim psihologom i psihoanalitičarom (C. G. Jung Institute Zürich). Trajanje Leadership programa nije ograničeno. Ako se želite prijaviti možete nas kontaktirati na info@hdap.hr.

Related Post

Psihoterapija

Ako razmišljate o psihoterapiji a niste previše upoznati sa terminologijom, vrlo se lako osjećati izgubljen u mnoštvu pojmova koji su pomalo zbunjujući zbog svoje sličnosti. Psihoterapeut i psihoterapija, psiholog i psihologija, psihijatar i psihijatrija. Cilj ovoga posta je omogućiti ljudima koji razmišljaju o psihoterapiji laganije snalaženje odabir odgovarajuće usluge.

U ovom članku možete pročitati o tome na što je potrebno pripaziti kod odabira osobe za pomoć i o tome kako funkcionira psihoterapija. Na početku ćemo definirati i objasniti osnovne pojmove.

Definicije

Psihoterapeut – psihoterapeut je osoba koja radi psihoterapiju.

Psihoterapija – opći pojam koji se odnosi na interaktivni proces ili tretman između educiranog stručnjaka i klijenta, pacijenta, obitelji, para ili grupe radi istraživanja misli, osjećaja, ponašanja i sl. sa svrhom rješavanja određenog problema i postizanja novog načina razmišljanja ili funkcioniranja. Psihoterapija se u Europi sve više i više prepoznaje kao neovisna profesija koja nije ograničena samo za psihologa i psihijatre.

Psihoanalitičar – osoba koja je završila edukaciju za psihoanalitičara. Psihoanalitičar je najčešće u isto vrijeme i psihoterapeut.

Psihoanaliza – posebni oblik psihoterapije u kojoj nesvjesno ima veliku ulogu. Takav oblik rada zahtijeva da analitičar prođe opsežniju poslijediplomsku edukaciju nego psihoterapeut. Ona uključuje dugotrajnu i temeljitu osobnu psihoanalizu što često nije slučaj u edukaciji za psihoterapeute.

Jungovska analiza / psihoanaliza – ima za cilj izgraditi iznimno važan odnos između svijesti i nesvjesnog dijela psihe i omogući kontinuirani proces psihološkog razvoja. Jungovska analiza prepoznaje važnost seksa, agresije i ljudskih odnosa u svakodnevnom životu, ali isto tako uzima u obzir i važnost kreativnog izražavanje, smisla, duhovnosti i razvoja kao osnova ljudske psihe. Jungovsku analizu provodi jungovski analitičar.

Jungovski analitičar / psihoanalitičar – certifikacija za Jungovskog analitičara zahtijeva završetak ekstenzivnog edukacijskog programa na institutu koji je odobren od Internacionalne asocijacije za analitičku psihologiju (IAAP). C. G. Jung je vjerovao kako je nužno da svi psihoanalitičari prođu kroz rigoroznu i kontinuiranu osobnu analizu te ona čini važan aspekt edukacije. Edukacija psihoanalitičara najčešće traje između 4 i 8 godina. Edukacija i certifikacija su dizajnirani da osiguraju visoki nivo kompetencije, kvalitete i integriteta jungovskih analitičara.

Analitički psiholog – je sinonim za Jungovskog analitičara / psihoanalitičara.

Individuacija – proces psihološkog rasta i razvoja koji se dešava spontano, a čija opstrukcija dovodi do neurotskih simptoma. Cilj psihoterapije i psihoanalize je dovesti do promjene u svijesti koja uklanja takvu opstrukciju i omogućuje daljnji proces individuacije. Isto tako psihoanaliza može ubrzati, olakšati i spriječiti moguće buduće opstrukcije u procesu individuacije.

Analitička psihologija – škola psihologije koja se temelji na idejama švicarskog psihijatra C. G. Junga. Nudeći sveobuhvatan model ljudske psihe, analitička psihologija uključuje psihoterapijski pristup za poboljšanje mentalnog zdravlja i podršku sazrijevanju osobnosti, kao i teorijska znanja sa širokom primjenom kako na društvena i kulturna tako i na područja prirodnih znanosti. Analitička psihoterapija je jedno od najvažnijih područja primjene analitičke psihologije

Analitička psihoterapija – U praksi analitička psihoterapija je zbirni naziv za sve vrste psihoterapija koje uzimaju u obzir nesvjesno.

Psihijatar – doktor medicine sa specijalizacijom iz psihijatrije. Edukacija iz psihijatrije najčešće nije dovoljna da bi psihijatar bio i psihoterapeut.

Psihijatrija – grana medicine kojoj je cilj izučavanje, dijagnoza, tretman i prevencija mentalnih poremećaja. Iako je kombinirana primjena psihoaktivnih lijekova i psihoterapije česti pristup liječenju mentalnih poremećaja, edukacija iz psihijatrije često nije dovoljna za psihoterapeutski tretman. Psihijatar i psihoterapeut ponekad rade zajedno na način da psihijatar brine o biološkom, a psihoterapeut o psihološkom aspektu terapije.

Psiholog – osoba koja evaluira, dijagnosticira, tretira i proučava ponašanja i mentalne procese. Neki psiholozi, ovisno o grani u kojoj su educirani, pružaju usluge koje su vezane uz mentalno zdravlje (klinički psiholozi), a neki psiholozi rade istraživanja i nude savjetodavne usluge. Edukacija psihologa, najčešće, nije dovoljna za obavljanje psihoterapije. Da bi psiholog bio i psihoterapeut, potrebna je dodatna edukacija iz određenog psihoterapeutskog pravca.

Psihologija – znanstvena disciplina koja izučava mentalne funkcije i ponašanje te primjenjuje stečeno znanje u praksi. Studiranje psihologije nije orijentirano na usvajanje znanja, vještina i samospoznaje koje su potrebne za psihoterapijski rad tako da psiholog nije i psihoterapeut.

Možda najvažnija razlika između psihoterapeuta, psihijatra i psihologa je u tome što svaki psihoterapeut treba proći iskustvo osobne psihoterapije. Postavlja se pitanje zašto je psihoterapija psihoterapeuta toliko važna za samu psihoterapiju?

Psihoterapija psihoterapeuta i njena važnost

Psihoterapija nije jednostavna i direktna metoda. Psihoterapija je dijalog između dvije osobnosti. Osoba je psihički sustav koji, kada djeluje na drugu osobu, ulazi u recipročan odnos s tom osobom.  Sličan proces je izražen i u obitelji, među prijateljima, poslovnim suradnicima i u psihoterapiji. Možete zamisliti koliko je, zbog toga, važno da psihoterapija psihoterapeuta bude važan dio njegove edukacije i osiguranje kako je on psihološki zdrava osoba.

Jung i Freud su se slagali koliko je važna osobna analiza za budućeg psihoterapeuta. Osobnom psihoterapija psihoterapeuta je osiguranje da je on svjestan svih svojih “živih rana” kroz koje može, nesvjesno, negativno djelovati na klijenta. Ako psihoterapeut nije svjestan svojih psiholoških problema, oni će se prije ili kasnije manifestirati u psihoterapijskom odnosu. U tom slučaju psihoterapeut više nije u mogućnosti pomoći klijentu jer se nalazi u situaciji gdje i njemu treba pomoć. Psihoterapija psihoterapeuta, gdje on liječi svoje “žive rane”, je od iznimne važnosti za kvalitetnu psihoterapiju.

Kao što nezdravi odnosi mogu biti uzrok psihološkog oboljenja, tako i zdrav odnos s psihoterapeutom može biti jedan od uzroka ozdravljenja. Naravno, to ne znači da odnos psihoterapeut – klijent mora biti idealan. Naprotiv, odnos psihoterapeut – klijent često zrcali odnose iz klijentove prošlosti, kako pozitivne tako i negativne.

Može se desiti da psihoterapeut preuzme ulogu npr. negativnog oca. U tom slučaju klijent može osjećati istinsku ljutnju prema psihoterapeutu (iako to klijent ne povezuje s problemom oca) i negativni osjećaji koje klijent osjeća mogu ponekad biti toliko jaki da postoji opasnost da psihoterapija bude prekinuta. U tom slučaju pretpostavka da psihoterapeut pokaže veću psihološku zrelost od oca klijenta i da svojim odnosom klijentu omogućiti da iskusi i pozitivnu stranu “oca”. Bez osobne analize, psihoterapeut će se teško snaći u toj ulozi i često će i sam željeti prekinuti terapiju jer se neće moći nositi s negativnim emocijama klijenta i negativnim emocijama koje klijent u njemu pobuđuje.

Emocionalna dinamika između psihoterapeuta i klijenta zove se transfer i kontratransfer. Uloga psihoterapeuta je da ima uvid u oba aspekta, što je gotovo nemoguće ako psihoterapeut nema iskustvo osobne analize.

Psihoterapija je zbog toga vrlo zahtjevan posao. Ako psihoterapeut nije imao osobnu analizu, tada može raditi samo s klijentima koji nemaju sličan problem kao i on. S druge strane psihoterapeut je u svom radu izložen psihološkim utjecajima, koji će prije ili kasnije utjecati na njegov osobni i profesionalni život ako osobnom analizom nije razvio “zdravi imunitet”.

Zašto psihoterapija djeluje?

Self u analitičkoj psihologiji

Kako bi odgovorili na to pitanje, sa stajališta analitičke psihologije, dosta je bitno da dobijemo ideju o tome što je to Self (eng. Self; ger. Selbst). Teško nam je zamisliti kako u nama postoji nešto što nas vodi na točno određeni životni put, što pokušava ispraviti naša kriva uvjerenja i prema nama se odnosi kao učitelj prema učeniku, gospodar prema sluzi ili bog prema čovjeku. Snovi nam mogu pomoći da otkrijemo kako nešto u nama teži da se razvijemo baš u određenom smjeru i prihvatimo ili promijenimo određena uvjerenja sa svrhom bolje adaptacije. Takve tendencije u analitičkoj psihologiji nazivamo Self-om, iako Self nije ograničen tom definicijom. Možemo reći kako Self ima određeni stav prema našim razmišljanjima, osjećajima i načinu života uopće i kada nismo svjesni takvih tendencija, tada ga možemo pronaći kao projekciju u vanjskom svijetu. Zapravo, Self je psihološki organ koji možemo pronaći projiciran u likove božanstava svjetskih religija. Biblija je puna priča koje opisuju takvu interakciju između Boga i čovjeka. Bog starog zavjeta je aktivno pokušavao promijeniti stavove i uvjerenja pojedinih osoba. Na sličan način i psihološki Self pokušava dovesti do promjene kada je naše svjesno uvjerenje neprilagođeno vanjskim ili unutarnjim čimbenicima.

U tom kontekstu psihoterapeut je zvanje sa pomalo zbunjujućim nazivom jer ono što liječi nije osoba koju zovemo psihoterapeut ili psihoanalitičar (gr. psyche – dah, duh, duša; therapeia – liječenje) već tendencija u psihi klijenta koju zovemo Self.  Psihoterapeut (ili bolje psihoanalitičar) zapravo samo pokušava analizirati i u krajnjoj liniji naučiti klijenta jezik njegove psihe. Kada klijent to nauči, tada i sam može razumjeti ono što zdrav i vitalan centar njegove psihe, kojega zovemo Self, od njega traži.

Kada počnemo da razumijemo koju promjenu u svojim životima trebamo ostvariti, tada to trebamo i pokušati.  Ponekad to i nije baš ono što želimo, budući da još uvijek imamo ona stara uvjerenja i stavove koji su i doveli do toga da tražimo pomoć psihoanalitičara.

Uvjerenja su izraz svjesnog stava i određene životne prilagodbe na dosadašnja životna iskustva. Možemo reći kako uvjerenja predstavljaju zbirku stavova koji su se do sada pokazali relativno uspješni i kao takvi imaju veliku važnost za svakodnevni život osobe. Naši stavovi i uvjerenja posjeduju određenu inertnost, tj. kada ih imamo, ne želimo ih tek tako mijenjati. Možemo pretpostaviti da je uzrok tome rad, trud i patnja koju njihova promjena zahtjeva. S druge strane svi mi imamo različita životna iskustva, a samim time i različite stavove koji s jedne strane mogu biti u skladu s našom prirodom ili u suprotnosti s njom. Kada naši stavovi i uvjerenja nisu u skladu s našom prirodom (tj. s tendencijama Self-a) tada dolazi do problema koji ponekad mogu dovesti i do pojave psiholoških simptoma. Self kontinuirano pokušava promijeniti naše stavove i uvjerenja i dovesti do bolje prilagodbe na unutarnje i vanjske okolnosti, a naša stara uvjerenja i stavovi često stoje na putu te promjene. U tom kontekstu i stavovi psihoterapeuta / psihoanalitičara mogu stajati na putu psihološkom razvoju i sazrijevanju klijenta.

Psihoterapija i uvjerenja sudionika

Upravo zbog toga, potrebno je da psihoterapeut (psihoanalitičar) konstantno preispituje svoja uvjerenja, koliko god ona bila korisna u njegovom svakodnevnom životu. Možda je jedno od uvjerenja koje bi trebalo biti relativno stabilno u radu psihoterapeuta (psihoanalitičara), uvjerenje kako bi se život klijenta trebao voditi prema tendencijama Self-a koje se mogu otkriti kroz rad na njegovim snovima, slikama i sl. Ako se tendencije Self-a razlikuju od osobnih uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara), tada njegovo uvjerenje stoji na putu psihološkog razvoja klijenta. Psihoterapeut (psihoanalitičar) se, u tom kontekstu, mora pokoriti uvjerenju koje se razvija u klijentu jer samo mu to novo uvjerenje može pomoći da ozdravi.

Npr. uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara) može biti da se osoba ne treba ljutiti, ali ako je tendencija Self-a da osoba s kojom radi mora aktivirati svoju agresiju i ljutnju u svrhu osobne emancipacije, tada bi se uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara) trebalo prilagoditi razvojnim tendencijama klijenta. Ali, potrebno je napomenuti kako tendencije Self-a često nisu u skladu s onime što klijent želi. Posao psihoterapeuta (psihoanalitičara) u tom slučaju je pokušati pomoći klijentu da pomiri svoja uvjerenja s tendencijama koje dolaze od Self-a. Na primjeru pasivne i neagresivne osobe, zadatak psihoterapeuta (psihoanalitičara) je da joj ukaže i na pozitivne aspekte ljutnje i agresije.

Možemo reći kako je posao psihoterapeuta (psihoanalitičara) da tijekom rada  pomogne klijentu u razvoju uvjerenja koja su u skladu sa njegovom prirodom. U tom kontekstu sposobnost da psihoterapeut (psihoanalitičar) bude dovoljno fleksibilan i prilagodi svoja uvjerenja kada je to nužno je izuzetno važna za uspješnost psihoterapije.

Related Post