Nesvjesno i empirijske manifestacije

Tekst “Nesvjesno i empirijske manifestacije” je prvi od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”. Temelje se na predavanjima koja su bila dio edukacije Analitička psihologija I, koja je sada samo dio sveobuhvatnije edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Nesvjesno – patološki efekti

Freud je bio prvi koji je ukazao kako postoje fenomeni koji se mogu objasniti samo sa hipotezom nesvjesnog. Do toga zaključka je došao radeći sa osobama koje su imale određene simptome psihičkih poremećaja, koji su izraz najneugodnijih manifestacija nesvjesnog.

Teorija traume

Prva teorija kojom su Freud i Breuer pokušali objasniti neurotske simptome je tzv. teorija traume koja kaže kako neurotski simptom proizlazi iz psihičke traume čiji efekt traje godinama. Ideja je kako svako iskustvo ili emocija koje djelomično podsjeća na originalnu traumu aktivira funkcioniranje psihe kao da se traumatično iskustvo ponovno događa. (PTST, socijalna fobija I sl.)

Predispozicija

Ali Freud nije tu stao jer je primijetio kako svatko tko je bio izložen traumi ne razvije i simptom postavlja se pitanje zašto? Kao odgovor nameće ideja predispozicije. Freud se upitao što čini predispoziciju u slučajevima kada trauma dovede do simptoma. Dakle nije šok ono što dovodi do patološkog efekta već taj šok mora biti u uskoj vezi sa posebnom psihičkom predispozicijom.

Primjer 1. – Djevojka je šetala sa prijateljima ulicom i iza njih je naišla kočija sa konjima. Prijatelju su se izmakli ali djevojka nije već je nastavlja trčati u smjeru u kojemu se kreću i konji. Izmorena nailazi na most i da je prolaznici nisu zaustavili, u nakani da izbjegne konje skočila bi u vodu rijeke. Takva situacija je izraz određenog neurotskog konflikta, tj. simptoma, budući da bi normalna reakcija bila da se izmakne kočiji a opet u njoj postoji nešto što ju u tome sprječava.  Da li je to što ju spriječava šok zbog drastične situacije u kojoj se našla? Ta ista djevojka bila je prisutna u St. Peterburg-u za vrijeme uličnih nasilja 1905. Godine. Sve oko nje su ljudi padali mrtvi i ranjeni ali ona je vrlo smireno i bistre glave uočila vrata koja vode u dvorište gdje je pobjegla u drugu ulicu. Možemo zaključiti kako šok nije to što izaziva takvu patološku reakciju, budući da u St. Peterburgu nije pokazala neurotske simptome.

Djevojka iz priče poznaje mladića s kojim razmišlja da se zaruči I objašnjava kako je nedugo prije incidenta bila na oproštajnoj zabavi njezine najbolje prijateljice. Ta prijateljica je „sretno“ udana i majka djeteta. Nakon što su je prijatelji spasili od utapanja u rijeci odveli su je da se skloni u obližnju kuću te iste prijateljice. U tome trenutku, djevojka je prekinula sa pričanjem priče i postala pomalo smušena, sramežljiva i pokušala je promijeniti temu razgovora. Ispalo je kako joj je jedne večeri, suprug najbolje prijateljice izjavio kako ju voli. Kao i uvijek i ta izjava ima svoju povijest.

Nakon puberteta, kada je problem ljubavi postao akutan, djevojka je odbijala društvene susrete i mogućnost da upozna odgovarajućeg muškarca, što je i uspijevala do svoje 24te godine. Tada je upoznala dvoje muškaraca koji su uspjeli probiti trnovit put do njenog srca. G. A. je bio suprug  njene najbolje prijateljice a g. B. je njegov neoženjen prijatelj. Prije nekog vremena, djevojka je bila na odmoru sa svojom najboljom prijateljicom i g. A. s kojim je imala priliku provoditi dosta vremena nasamo. Za vrijeme vožnje čamcem djevojka je upala u vodu a g. A. ju je jedva spasio i poljubio. Iako ih je taj trenutak jako zbližio, djevojka nije dopustila da njena strast izađe van. Da se iskupi, svjesno se trudila da se ostvare zaruke sa g. B. govoreći si kako zapravo voli g. B.

Izgleda kao da joj je nešto iz nesvjesnog, neki „zli“ duh šapnuo u uho kako je g. A. te večeri sam i kako mora otići u njegovoj kući, što se i dogodilo. Ona nije imala svjesnu namjeru da takav komplicirani scenarij i ostvari, cijela dinamika se odvijala nesvjesno. Ali, i njena anamneza pokazuje kako je dinamika događaja bila nesvjesno određena s takvim ciljem u planu, iako je svjesno težila zarukama sa g. B.

Postavlja se pitanje, odakle dolazi pretjerana i patološka reakcija na traumu? Na osnovu ovoga i sličnih iskustava možemo zaključiti kako osim traume postoji i određeni poremećaj na erotskom planu. Izgleda kako je trauma zapravo prilika da se nešto što je bilo nesvjesno i manifestira. Ono što je nesvjesno je zapravo određeni erotski konflikt. Zbog toga je teorija traume izgubila svoje univerzalno značenje i zamijenjena je dubljom i opširnijom koncepcijom koja patogeni efekt vidi u erotskom konfliktu.

Zašto bi  baš erotski konflikt bio uzrok neuroze? Zapravo ne mora biti tako, ali u puno slučajeva jest. Činjenica je kako je ljubav, njezini problemi i konflikti od temeljne važnosti u životu ljudi a s time i njezin utjecaj na psihologiju kada takav konflikt postoji.

Seks i moć

U neurozi postoje dvije tendencije koje su u direktnoj opoziciji jedna sa drugom, od kojih je jedna nesvjesna. Neurotičar je primjer osobe koja treba težiti da uravnoteži prirodu i kulturu u sebi. Kako stvari stoje čovjekova instinktivna priroda uvijek ulazi u konflikt sa stanjem koje joj je nametnula civilizacija. Neuroza u tom kontekstu predstavlja neuspjeli pokušaj osobe da riješi općeniti problem društva u svom životu. To rješenje sesastoji u tome da svjesni aspekt ličnosti pokušava da služi određenom moralnom idealu dok nesvjesno teži „nemoralnom“ idealu kojega svijest pokušava potisnuti.

Možemo reći kako u nama postoji nešto nesvjesno i životinjsko što teži da bude prihvaćeno u našem svakodnevnom životu, nešto od čega nas je naša kršćanska moralnost pokušala spasiti ali ponekad pod cijenu neuroze koja je uzrokovana potiskivanjem naše životinjske prirode. Ako promatramo osnovne instinkte, koji u nama predstavljaju ono životinjsko i koji nas u određenoj mjeri određuju, možemo prepoznati da osim instinkta koji je usmjeren prema očuvanju vrste, u nama postoji i instinkt koji je usmjeren prema očuvanju jedinke.

Eros

Primjer 2. – Mlada žena je počela imati napade panike i anksioznosti. Po noći bi je budile noćne more i u takvom stanju bi zagrlila supruga tražeći od njega da ju ne ostavi i voli. S vremenom, napadi panike i anksioznosti su se počeli događati i tokom dana.

Freudova metoda pristupa problemu tražeći uzrok bolesti i simptoma. Što su opisivali prvi snovi žene u pitanju? Snažni bikovi, lavovi, tigrovi i zli ljudi koji ju napadaju. Koje su bile njene asocijacije? Pacijentica opisuje događaje u toplicama u kojima je upoznala mladića i između njih razvilo prijateljstvo. Za vrijeme šetnje pogledao ju je na način koji nije mogla zaboraviti. Taj pogled je prati i u njenim snovima u pogledu životinja koje je proganjaju.

Nadalje, pacijentica je izgubila oca u nesreći kada je imala 14. godina. Otac joj je bio svjetski čovjek i u jednoj prilici ju je odveo u Pariz, gdje se dogodio jedan incident. Za vrijeme izlaska iz kazališta, otac je okrznuo jednu ženu i u njegovim očima je primijetila sličan pogled koji ju podsjeća na pogled mladića ili pogled životinja koje ju proganjaju u snovima. Nakon toga njezin odnos sa ocem se promijenio, ponekad je bila nervozna i lošeg raspoloženja a ponekad ga je jako voljela. Zatim bi plakala kada je otac bio kući ili bi patila od problema sa gutanjem i gušenjem. Saznavši kako joj je otac poginuo, osjećala je ogromnu tugu koja se izmjenjivala sa nekontroliranim smijehom. Uskoro se situacija smirila i neurotski simptomi su nestali i sve je bilo u redu do događaja sa mladićem nakon kojega je prekinula sve veze s njim i nakon nekoliko godina se udala. Trenutačna neuroza se prvi puta pojavila kada je primijetila kako njen suprug pokazuje određeni interes za drugu ženu.

Majka pacijentice je također patila od anksioznosti i brak sa njenim ocem je bio dosta hladan. Pacijentica je uvijek imala osjećaj kako puno bolje razumije oca od njene majke.

Kako objasniti trenutačne simptome? Iza njih se kriju fantazije koje ukazuju na odnos sa ocem čiji nesretan brak je dao mogućnost da si osigura mjesto koje je trebala imati majka. Freud kaže kako fantaziju koja se krije iza simptoma, možemo opisati kao želju da bude prikladna žena svome ocu. Prvi napad neuroze dogodio se kada je otkrila kako otac osjeća privlačnost prema drugoj ženi (incident u kazalištu). Simptome možemo objasniti kao izraz razočarenja zbog neuzvraćene ljubavi. Kada je otac umro, pacijentica je svjesno tugovala ali njena nesvjesna osobnost se smijala. S vremenom je cijela situacija pala u zaborav i tek je događaj sa mladićem doveo do ponovne pojave neurotskih simptoma ali sve je brzo riješila prekinuvši kontakt sa njim i osnovavši svoju obitelj.

Freud bi rekao: uzrok neuroze leži u pacijentičinoj nemogućnosti da se oslobodi utjecaja oca na što ju je podsjetio događaj sa mladićem i njenim suprugom i to je razlog zašto prolazi kroz jednako iskustvo kada se susretne sa situacijom u kojoj postoji opasnost da nešto misteriozno u muškarcu dovede to toga da bude ostavljena.

Jedan od najstarijih Freudovih učenika, Alfred Adler, definirao je teoriju neuroza koja je malo drugačija i bazira se instinktu koji teži da uzdigne utjecaj pojedinca tj. na želji za moći.

Želja za moći

Ista situacija, promatrana sa stajališta Adlerove teorije se može razumijete na slijedeći način. Nesretan brak njenih roditelja joj je omogućio savršenu pozornicu da ostvari svoju infantilnu želju za moći. Instinkt za moći želi postaviti ego na vrh bez obzira na okolnosti i sa svim mogućim sredstvima. Ljubav i dobro ponašanje su samo sredstva da se ta moć i ostvari. Kao dijete pacijentica je znala kako ostvariti povlašten položaj u odnosu sa ocem, ne iz ljubavi već zbog toga jer je ljubav dobra metoda da budemo u prednosti. Smijeh nakon smrti oca je jedan od dokaza za to. Možda se čini kao pretjerivanje ali siguran sam kako ste upoznati sa puno primjere u kojima je ljubav trajala samo dok je bilo i interesa. Zapravo ljubav bez interesa je izrazito rijetka.

Prvi izraz neuroze se dogodio kada je otkrila da u ocu postoji nešto što ne može dominirati (incident u kazalištu) I tada je shvatila svrhu majčine neuroze. Kada ne možemo pobijediti racionalnim metodama, tada imamo neurozu kojom možemo ostvariti svoje ciljeve. Samo se sjetite koliku moć imaju neurotske osobe u odnosu na svoju obitelj (pokušaj suicida i sl. mijenjaju cijelu dinamiku moći u obitelji). Od sada je odlučila kopirati majčinu neurozu i zapravo nema boljeg načina za teroriziranje ukućana nego kroz napade panike, gušenja i sl. Nakon smrti oca, više nije bilo potrebe za neurotskim simptomima jer sada je bila glavna. Talijan je bio odbačen kada ju je podsjetio da i on ima određenu moć i ubrzo nakon toga se udala i sve je bilo u redu dokle je ona imala određenu superiornost. Ali čim je suprug pokazao određeni interes za drugu ženu, instinkt za moći se aktivirao i doveo do simptoma.

Možemo reći kako neuroza ne samo da ima uzrok (privlačnost), već ima i cilj (želja za moći). Ono što Junga razlikuje od Freuda i Adlera je da ne zaključuje a priori, koji instinkt je nesvjestan već to pokušava otkriti kroz snove, asocijativni eksperiment i sl. Nadalje, ovisno o situaciji, neurozu možemo promatrati kroz njen uzrok ali i s obzirom na cilj koji ima u planu.

Kako doći do ideje o tome što se događa u nesvjesnom klijenta? Prva metoda koja se koristila u psihoterapiji je bila hipnoza. Kao što smo pokazali u prethodnom primjeru, i snove možemo koristit u istu svrhu. U psihijatrijskoj bolnici u Zürich su prakticirali asocijativnu metodu o kojoj ćemo kasnije reći nešto više.


Nesvjesno – uznemirujući efekti

Prethodni primjeri govore o situacijama kada napetost između tendencija svijesti i nesvjesnog poprime drastične razmjere. Ali, nesvjesno se može manifestirati i u manje izraženom obliku iako često još uvijek više ili manje uznemirujućem. Freud je pisao o takvim manifestacijama u svojoj knjizi „Psihopatologija svakodnevnog života“ i nazvao ih omaškama.

Omaške

1.) Krivo izgovorene riječi

Mnogi od nas su bili u situaciji da greškom kažemo  krivu riječ u rečenici čime je izgovorena rečenica poprimila potpuno drugačiji smisao. Zapravo puno možemo saznati o sebi ili osobi kojoj se takva omaška dogodila ako razmislimo o značenju rečenice u kojoj se pojavljuje krivo izgovorena riječ. Od tuda i latinska poslovica „lingua lapsa verum dicit“ (krivo izgovorena riječ govori istinu).

Primjer 3. – Možda vam se dogodilo ili ste čuli da se nekome dogodilo da je na pogrebu, ožalošćenoj rodbini, umjesto saučešća izrazio čestitku. Ponekad se takav lapsus dogodi ako je osoba koja je preminula bila teškog karaktera i zapravo izražava mišljenje koje nismo spremni iskazati zbog ozbiljnosti situacije ili obzira tj. izražava određenu tendenciju nesvjesnog koja je potisnuta zbog društvenih određenih društvenih normi.

Primjer 4. – Freud navodi primjer mladog akademika koji je naslijedio svoga bivšeg učitelja na određenoj poziciji i imao je zadatak održati govor u njegovu čast. U govoru je izrekao rečenicu „Nemam volje da pokažem divljenje izvanrednim postignućima moga prethodnika“. Umjesto „volje“, trebao je reći „riječi“ ali njegovo nesvjesno se nije slagalo sa tom izjavom te je omaška pokazala njegove iskrene osjećaje.

2) Krivo pročitane ili napisane riječi

Primjer 5. – Žena koja ima veliku želju da dobije djecu, koju sa stajališta svijesti zanemaruje, „čarape“ uvijek pročita kao „rode“ (ger.).

Primjer 6. – Bleuler (poznati psihijatar) je krajičkom oka pročitao svoje ima za vrijeme čitanja jednoga članka. Riječ koju je krivo pročitao je završna riječ rečenice koja govori o lošem stilu pisanja u znanstvenim djelima. Prema njegovom priznanju i sam ima jednak problem kada piše.

Krivo pročitane riječi otkrivaju određenu tendenciju nesvjesnog koja ima veću važnost za nas nego ju svjesno pridajemo. Mudro bi bilo uzeti u obzir takvu tendenciju i u našim svjesnim odlukama.

Primjer 7. – Zaručnik piše pismo zaručnici i govori joj kako se vide nakon njenog puta brodom Lusitanija, što je greška, budući da će zaručnica doći brodom Mauretanija. Lusitanija je brod koji je potonuo.

Ovdje možemo prepoznati nesvjestan otpor prema budućem vjenčanju.

Primjer 8. – Ženska osoba koja puno ulaže u sebe se nalazi u stanju premorenosti. Svjesno teži daljnjem usavršavanju ali nesvjesno osjeća kako joj je zapravo dosta usavršavanja i učenje te jedino treba malo odmora. U SMS poruci javlja kolegici s kojom ide na edukaciju vrijeme kada edukacija počinje slijedećim riječima: „efukacija počinje sutra u 11.00.“

3) Zaboravljanje

Karakteristično za omaške je da se događaju češće u trenucima umora tj. kada se događa snižavanje nivoa svijesti. To posebno vrijedi za zaboravljanje koje možemo razumjeti kao određene nesvjesne otpore prema tendencijama svijesti.

Primjer 9. – Kao dijete sam jako volio jedan kolač koji je najbolju pekla moja baka. Zbog toga sam ju često molio da mi ga ispeče što je ponekad bilo pretjerano. Baka je kao prava baka uvijek zadovoljila moje želje vezane uz kolač, ali s vremena na vrijeme bi zaboravila da mi taj kolač nije uopće ukusan ako se na njega stavi pekmez te bi ga ona često stavila, posebno kada joj se kolač baš i nije pekao.

Na ovom primjeru možemo vidjeti kako u nesvjesnom opet postoji određena tendencija (otpor prema pečenju kolača) koja je u suprotnosti sa željama svijesti (ja sam baka koja želi svome unuku ispeći kolač).

4) Zametnute ili izgubljene stvari

Primjer 10. – Osoba je bila na odmoru i trebala je otići kod prijatelja u goste i završiti odmor, tri dana ranije nego planirano. Ali prije odlaska, izgubila je prsten. Budući da je prsten bio vrijedan i financijski i emocionalno, osoba nije mogla prekinuti odmor, dok prsten ne nađe. Tri dana kasnije, prsten je pronašla na ispod tanjura na svom noćnom ormarići.

I u ovom primjeru određena nesvjesna tendencija (otpor prema prekidu godišnjeg odmora) kreirala je situaciju u kojoj je odlazak bio nemoguć unatoč svjesnoj želji.

Primjer 11. – Psiholog Silberer, priča o prijatelju koji je zaručen i nosi zaručnički prsten. Za vrijeme vožnje u tramvaju, neznanac mu prilazi i daje mu prsten koji mu je neprimjetno ispao. Nakon toga prijatelj posjećuje Silberer-a i nakon razgovora psiholog pronalazi prijateljev ponovno zaboravljeni zaručnički prsten na stolu. Najvjerojatnije, prijatelj gaji određene nesvjesne otpore prema vjenčanju.

5) Razbijene stvari

Primjer 12. – Freud opisuje slučajan pokret kojim se riješio staroga spremnika za tintu koji mu se nije sviđao budući da se više nije uklapao u radnu okolinu u kojoj se nalazio. Taj nespretni pokret je zapravo bio izrazito precizan budući da ništa oko spremnika za tintu nije razbijeno osim njega.

6) Simptomatske radnje

Primjer 13. – Silberer priča o osobi koja se nije osjećala dobro jer je ostavila ženu i dijete ali je unatoč tome prišao mladoj djevojci koja je bila puno mlađa od njega i nalazila se s njim i drugim ljudima u društvu. Djevojka se udaljila iz društva i suptilno pozvala i tu osobu sa njom ali ona je u pokušajima da ju prati pokazala nevjerojatnu nespretnost i privukla podsmjeh svih u društvu. Opis osobe u pitanju najbolje opisuje značenje tog događaja. „…bio sam prosjak koji nije ispunio obaveze prema obitelji ali unatoč tome je pokušao ostvariti vezu koja bi na kraju povrijedila mladu i nevinu djevojku. Najjednostavnije rečeno, to je bio zločin i sam sam si na kraju i presudio.“


Nesvjesno – kreativni efekti

Freud i Adler kažu kako postoji određena nesvjesna tendencija s kojom je svijest u sukobu što su navedeni primjeri i pokazali. Freud tu tendenciju poistovjećuje sa seksom a Adler sa moći. Jung je uvidio kako nesvjesno u sebi sadrži i druge tendencije osim seksa i moći, koje se ne manifestiraju u toliko negativnom obliku već zapravo imaju pozitivan, kreativan i razvojni cilj u planu. Sada ćemo reći još nešto o kreativnim efektima nesvjesnog tj. o idejama koje nam „padnu“ na pamet, umjetničkom stvaralaštvu, znanstvenim otkrićima.

Ideje ili ono što nam padne na pamet

Za ideju možemo reći kako se rodila u glavi. U tom kontekstu zanimljiv je i mit o rođenju božice Atene. Ideju možemo zamisliti kao nešto što je došlo od gore, dok za nesvjesno uvijek imamo osjećaj kao da je nešto od dolje, nešto ispod površine ali to je pogrešno, budući da nesvjesno obuhvaća duhovni i materijalni aspekt. U mitologijama i religijama postoje demoni iz pakla ali postoje i anđeli iz raja što je prikladna metafora i za sadržaj nesvjesnog ovisno da li dolazi od dole ili od gore. Stvari iz podzemlja odgovaraju emocionalnim tendencijama, a stvari sa neba duhovnim. Zadnjih 2000 godina svijest je obilježila težnja za duhovnim, što ne znači kako emocionalne i instinktivne tendencije nisu postojale, već kako su takve tendencije često bile potisnute i zbog toga povezane sa nesvjesnim.

Možemo reći kako ideje možemo podijeliti na one koje su povezane sa umjetničkim stvaralaštvom i one koje su povezane sa znanstvenim otkrićima.

Umjetničko stvaralaštvo

Neke ideje možemo opisati kao kreativne. Sada ću vam opisati nekoliko takvih primjera koji dolaze iz života posebno kreativnih osoba. To ne znači da takve ideje ne nastaju i u nama običnim smrtnicima ali životi posebno kreativnih osoba su prikladni za opis u svrhu edukacije zbog toga jer su izrazito ilustrativni i kontrastni.

Primjer 14. – Wolfgang Amadeus Mozart u jednom pismu (koje je pronađeno 1931. Godine) opisuje proces stvaranja simfonije.

„To zapali vatru u mojoj duši – ako me nitko ne smeta – i ta vatra raste i ja ju širim i činim ju sjajnijom; i zapravo cijela stvar je skoro završena u mojoj glavi, čak i kada je to dugačak komad, tako da ju poslije mogu vidjeti u glavi u jednom trenutku, kao da je prekrasna slika privlačne osobe, i slično, kada ju ponavljam u svojoj mašti, to ne radim u slijedu, kako će biti reproducirana kasnije, nego ju čujem sve zajedno, u jednom trenutku. To je kao gozba. Cijeli proces pronalaska i stvaranja glazbe se događa u meni kao da je to prekrasan, živi san; ali možda najbolja stvar u svemu tome je čuvenje svega zajedno kao što sam opisao.“

Interesantno je kako Mozart cijelu simfoniju uspoređuje sa lijepom i privlačnom osobom i zapravo često takvi produkti ili procesi u našim snovima mogu biti antropomorfizirani i prikazani kao osoba.

Primjer 15. – Johann Wolfgang von Goethe

„Niti jedno stvaralaštvo najviše vrste, niti jedno posebno otkriće, niti jedna misao koja stvara plod i daje rezultate nije rezultat osobne moći pojedinca; takve stvari su izvan ljudske kontrole. Čovjek ih mora smatrati kao nenadane darove odozgo, kao čistu djecu božju koju mora prihvatiti i štovati sa radosnom zahvalnosti. One su nešto kao daemon, koji sa nama čini što želi, i kojima se nesvjesno prepuštamo dok vjerujemo kako djelujemo iz osobnog impulsa. U takvim slučajevima, osoba se može smatrati instrumentom veće sile – spremnik koji sadrži božanski utjecaj. To kažem kada smatram kako je često jedna osnovna misao oblikovala cijela stoljeća i kako su individualne osobe utisnule žig u vrijeme u kojemu su živjele, koji je ostao nepromijenjen i djelovao je generacijama.“

Možemo reći kako je stvaralaštvo ili otkriće nešto što dolazi iz nesvjesnog. Nadalje, Goethe govori o ideji kako ponekad osjećamo da djelujemo iz osobnog impulsa ali smo zapravo pod djelovanjem nečega iz nesvjesnog. Djelovanje kompleksa, emocija ili arhetipova ima sličnu dinamiku.

Primjet 16. – Robert Louis Stevenson, Škotski pisac, najpoznatiji po djelima Otok s blagom i Dr. Jeckyll and g. Hyde iz čijih pisama možemo dobiti uvid u njegov kreativni proces. U svojoj knjizi Preko ravnica (1892) govori o kako je dugo vremena patio od kreativne blokade i nemogućnosti da piše i kako je otkrio da njegovi snovi sadrže puno interesantnih motiva. Nakon nekog vremena je uspio da ostvari kontakt sa nesvjesnim što je dovelo do suradnje gdje je uspio da sanja povezane priče koje je uspio pretočiti u književna djela. Zaslugu za svoja djela je na jedan doista skroman način prepustio nesvjesnom.

„Što da kažem o Malim Ljudima – oni su moji vilenjaci, bog ih blagoslovio! Koji čine pola posla za mene, dok spavam, i kako se čini, učine i drugu polovicu kada sam budan i pretpostavim kako to činim sam. Onaj dio koji se događa dok sanjam je zasluga vilenjaka, bez sumnje; ali i onaj dio koji ja radim kada sam budan nije moje 100% jer čini se kako vilenjaci imaju svoju zaslugu i u tome. Ovo je sumnja o kojoj puno razmišljam. Što se mene tiče – ono što ja zovem svjesni ego … čini mi se kako uopće nije onaj koji priča priče, već biće kao bilo koji proizvođač sira … tako da se čini da su sva moja izdana djela, djelo nekog vilenjaka … nevidljivog suradnika kojega držim zaključanog na tavanu, dok ja kupim sve pohvale a on samo dio pudinga (koji ne mogu spriječiti da dobije). Ja sam odličan savjetnik .. ja pišem i brišem, umatam cjelinu u najljepše riječi i rečenice koje mogu pronaći i napisati, držim olovku i sjedim za stolom, što je zapravo najteže od svega; i kada je sve gotovo, uredim rukopis i platim registraciju, tako da sve u svemu i ja imam određenu zaslugu, iako ne toliko koliko izgleda, u našem zajedničkom pothvatu.“

I R. L. Stevenson opisuje kreativni nagon kao nešto što dolazi iz nesvjesnog, ali naglašava kako je i aktivnost svijesti u tom procesu iznimno važna. Riječima Picassa, važno je da nas inspiracija ulovi dok radimo.

Primjer 17. – Friedrich Nietzsche

„Da li je itko na kraju 19og stoljeća imao ideju što su pjesnici jačeg doba razumjeli pod riječju „inspiracija“? Ako nisu, ja ću to opisati. Ako je u nekome ostalo barem malo praznovjerja, teško bi bilo izostaviti ideju da smo samo inkarnacija, glasnogovornik ili medij veće moći. Ideja otkrivenja, u smislu da nešto što nas izrazito trgne ili razbije postaje vidljivo i čuveno sa nevjerojatnom sigurnošću i točnošću, opisuje tu činjenicu. Čujemo – a ne tražimo; uzmemo – i ne pitamo tko daje; misao odjednom zasvijetli kao munja i dolazi sa nužnosti, bez drhtaja – nikada nisam imao izbora u tom smislu.“

Nietzsche u ovom odlomku opisuje proces „prosvjetljenja“, kada u nama nešto novo zaživi u jednom trenutku i to novo u potpunosti određuje naše daljnje postupanje.

Otkrića,  znanstvene ideje i nesvjesno

Osim umjetničkom stvaralaštvu, nesvjesno ima ogromnu važnost i kod znanstvenih otkrića.

Primjer 18. – August Kekule von Stradonitz. Iz njegovih opisa svojega otkrića, možemo zaključiti koliko je važno da svako veliko otkriće u znanosti prati skromnost znanstvenika. Ono što je A. K. von Stradonitz otkrio je zapravo prstenasta struktura benzena, što je prvi puta da se takva ideja koristila u kemiji. Možda najbolji opis takvog procesa možemo pronaći u govoru kemičara na slavlju Njemačkog društva kemičara 1865g.

„Trenutno, ne mogu dovoljno zahvaliti govornicima, ili zapravo dati ikakav odgovor na stvari koje su izrečene o meni. Ali, jedna činjenica je izrazito jasna: moje zasluge su hvaljene više nego sam doista zaslužan. Svi govori su bili jednako pretjerani … organizirali ste ovo prekrasno slavlje bez posebnog razloga i povezali ste ga sa mojim imenom. I tako, unatoč mojem otporu, trebam govoriti o sebi i uzeti u obzir pitanje da li moje zasluge zaslužuju takvu čast, zapravo da li zaslužuju ikakvu čast uopće  …

Dragi kolege, svi mi stojimo na ramenima svojih prethodnika, da li je onda čudno da možemo vidjeti dalje nego oni? Ako putujemo putovima koje su oni prokrčili … dolazimo na poziciju u kojoj su se oni našli tek nakon što su svladali ogromne i brojne teškoće i koje su za njih predstavljale krajnje granice njihovog napretka, u tom slučaju da li je posebno postignuće ako imamo snage da krenemo još dalje u svijet nepoznatog nego su oni otišli.

Određene ideje su u zraku određenih povijesnih perioda; ako nisu izražene od jednog mislioca, drugi će ih izraziti uskoro. Rečeno je kako je teorija benzena otkrivena iznenada, kao munje iz vedra neba – da je potpuno nova i bez presedana. Gospodo! Ljudski um ne djeluje na taj način! Niti jedna potpuno nova ideja nije smišljena od čovjeka – barem ne u kemiji …

Istina je, kao što se često pretpostavlja, da se naš sadašnji način razmišljanja temelji na ruševinama prošlih teorija. Zapravo, niti jedna od tih prošlih teorija nije bila odbačene od budućih generacija kao potpuno pogrešna .. uvijek smo pronašli način da ih ukomponiramo u buduće strukture i sa njima su srasle u harmoničnu cjelinu.

Rečeno je kako je teorija benzena iskočila, potpuno oboružana, kao Pallas Athena iz glave kemijskog Zeusa. Možda je tako i izgledalo izvana. Ali uvjeravam vas da je realnost bila potpuno drugačija. U poziciji sam da vam dam povlaštene informacije na tu temu …

Možda će vam biti interesantno da vam objelodanim neke osobne informacije o načinu rada moga uma, i pokažem vam kako sam došao do određenih ideja.

Za vrijeme mog života u Londonu, živio sam u Clapham Road-u … Ali često sam provodio večeri sa svojim prijateljem Hugo Müller-om u Islingtonu, na drugoj strani velikog grada. Pričali smo o različitim stvarima, ali najviše o našoj voljenoj kemiji. Jedne lijepe ljetne večeri, vraćao sam se zadnjim omnibusom … kroz napuštene ulice metropole, koje su inače pune života. Pao sam u nekakav trans i atomi su mi plesali u vidnom polju. Kada su se, u prošlosti, ta bića pojavila ispred mene, uvijek su bila u kretanju, ali do sada nisam bio u stanju da odredim prirodu toga kretanja. Sada, vidio sam kako, često, manji atomi su se ujedinili u par; i veći je zagrlio dva manja; kako se su veći držali u naručju tri ili čak četiri manja; vidio sam kako veći tvore lanac i vuku manje za sobom  …

… Za vrijeme moga boravka u Ghent-u … moje mentalno oko, postao je osjetljivije zbog čestih vizija ove vrste, moglo je sada razaznati kompliciranije strukture .. dugačke redove koji se kreću kao zmija. Ali pogledaj! Što je to bilo? Jedna od zmija je ugrizla svoj rep i ta forma je treperila rugajući mi se ispred mojih očiju. Kao munjom pogođen, probudio sam se. I tada sam proveo cijelu noć određujući implikacije moje teorije.

Naučimo sanjati, gospodo; tada ćemo, možda, otkriti istinu …

Ali pazimo da ne objavimo, svoje snove prije nego ih pregleda budan intelekt Bezbroj klica mentalnog života ispunjavaju naš svemir, ali samo nekoliko rijetkih, odabranih duša, pronađe plodno tlo koje trebaju za svoj razvoj.“

Ovdje imamo primjer istreniranog znanstvenog uma koji ima mogućnost promatranja nesvjesnih procesa i uzima ih u obzir u svom radu, ali sve to prati ogroman svjesni rad.

Primjer 20. – Dmitri Ivanovich Mendeleev je u 35. godini razmišljao o određenoj sistematizaciji poznatih elemenata.  Cilj mu je bio da pronađe funkcionalni odnos između određenih svojstava elemenata i njihove atomske težine. On je zapisao sve elemente sa njihovim svojstvima na posebnim karticama i grupirao ih je prema sličnim kemijskim svojstvima. Došao je do zaključka kako su svojstva elemenata u periodičkom odnosu sa njihovom atomskom težinom. Mendeleev opisuje kako je nakon jedne večeri koju je proveo grupirajući elemente zaspao, nastavio raditi na problemu i u snu. Odjednom je uhvatio ispravni poredak koji je zapisao čim se probudio. Iscrpno testiranje toga sistema je nešto sa čime se bavio do svoje smrti.

Bibliografija
Jacobi, J. – The Psychology of C. G. Jung
Jung, C. G. – Man and His Symbols
Jung, C. G. – Two Essays on Analytical Psychology
Meier, C. A. – The Psychology of C. G. Jung, Volume One, The Unconscious and its Empirical Manifestations

Related Post

Shadow of therapeutic relationship

Seminar in Ljubljana (9-11 March 2018.)

Seminar program

Friday, 9 March
09:00 – 10:30 – First meeting
10:30 – 11:00 – Coffee break
11:00 – 16:00 – Seminar Tine Papic, with coffee break
16:00 – 17:00 – Lunch
17:30 – 20:00 – Supervision, 2 groups

Saturday, 10 March
09:00 – 10:00 – Sharing impressions from first day, dreams
10:00 – 10:30 – Coffee break
11:00 – 16:00 – Seminar by Natalia Reteyum, with coffee break
16:00 – 17:00 – Lunch
17:00 – 22:00 – Seminar by Olga Kondratova, with coffee break

Sunday, 11 March
09:00 – 10:00 – Sharing impressions from previous day, dreams
10:00 – 10:30 – Coffee break
11:00 – 16:00 – Seminar by Dragutin Vuckovic, with coffee break
16:00 – 17:00 – Lunch
17:00 – 19:30 – Supervision in two groups
20:00 – 22:00 – Dinner / final sharing, conclusions and farewells

Seminar leaders


Tine – biography

Tine Papic -Jungian analyst, member of IAAP, with practice in Open Institute for Psychotherapy in Ljubljana, Slovenia. Tine teaches analytical psychology in several schools, including Zigmund Freud University Ljubljana, Slovenia and IPAL. Tine studied psychotherapy in Zigmund Freud University Vienna, and later became Jungian analyst by completing router’s program of IAAP. From 2014 Tine is President of Slovene Society for studying analytical psychology. Tine also has MA in philosophy and a diploma in Computer Technologies from the University of Ljubljana.

Tine’s seminar

Marie Luis von Franz said that inferior function is the windows through which not only angels but also the daemons come to us.
In this workshop, we will explore why it is good to know our typology, inferior function and our shadow and how can it manifest in the countertransference. We will look at the theory of typology, typology, and theory of transference and how these two fields interfere.

We will look at the true examples of how acting out can occur or it’s opposite how it can manifest in not acting when needed. We will discuss in a group setting our typology, how it connects to our shadow, share our experience if wished and do practical exercises connected to the topic that will make us familiar with the material.


Drago’s biography

Jungian analyst, member of IAAP, graduate of CG Jung Institut Zurich in Switzerland (2014). Drago also studied physics and economics in Zagreb. Drago is an accredited training analyst with CG Jung Institut Zurich and member of Dallas society for analytical psychology and President of Croatian Society for analytical psychology. Drago is in private practice in Zagreb, Croatia.

Drago’s seminar – Money Shadow in Analysis (4h)

The goal of the seminar is to help participants think and deal with money issues in analysis. We will start with classical definition of shadow in Jungian Psychology. This will lead us to complexes that constitute the shadow with special accent on money complex. As every complex, money complex has its collective aspect. We will try to understand collective aspects of money complex through history and economy of money and comparative material from fairy tales, mythology, religion.

The second part of the seminar will start with specific themes from practice that will be discussed in the group. The participants are asked to contribute with prepared examples/questions from their own practice/life connected with money.


Natalia Reteyum biography

Jungian analyst, member of IAAP, Accredited analyst at CG Jung Institute Zurich, in private practice in Open Institute for Psychtherapy, Ljubljana, Slovenia. Natalia has a higher degree in Psychology from Moscow State University named after Mikhail Lomonosov (2007) and she continued her education in CG Jung Institut Zurich in Switzerland (2008-2013). Besides working in private practice, Natalia also teaches analytical psychology in Zigmund Freud University Ljubljana, Slovenia.

Natalia’s seminar

Working on shadow issues is one of the main parts of any analysis. We know the classic approaches to such work. Yet we all also know that sometimes things don’t go by the book or that the classic recipes don’t help. And in such cases we are not very effective in working with shadow complex. In this seminar I propose to look at how and why we therapists may be failing in helping our clients to recognize and integrate the shadow and how our own shadow may be a reason for such failures. I intend to use examples from my own practice and encourage participants to bring cases where they feel they may need some fresh insight into working with shadow.


Olga Kondratova’s biography

Olga Kondratova is a Jungian analyst, member of IAAP, teacher of Moscow Association of Analitical psychology, both it’s basic and regional programmes. Olga is a supervisor of MAAP, member of Russian Association for analitical psychology (RSAP). She has private practice in Moscow, Russia. Olga is author of such programmes as «Jungian therapy with fairytales», «Shamanic circle of myths» (jointly with Elena Ratnichkina), and several publications in «Jungian analysis» magazine (Russian Jungian quarterly publication).

Olga’s seminar

In this seminar we will take a close look at such habitual obligations of analytical profession as solitude, isolation, being silent. Each of these has a shadow side — being seduced by relationships, publicity, expressing oneself as well as listening to other, nventing the meanings of other. How to endure the anxiety and tension, which are necessary prerequisits of the alchemycal reaction of analysis? We will be doing a couple of exercises, discussing few vignettes from practice, will phantasise about acting out and freedom of analyst.


General information

Seminar will take place on 9-11 March in Ljubljana, Slovenia, in the premices of OIP at Reber 11.

We aim at deep work with a group of 8 to 12 practicing colleagues.

The attendance fee will be 300-350 Euros, depending on number of participants, prepayment 100 Euros is required to secure the place.

You can register or ask for additional information by e-mail reteyum@hotmail.com or on mobile +38651220108 (Natalia Reteyum).

Related Post

Politika i individuacija

Politika i individuacija je tema o kojoj ću pokušati nešto reći kroz pitanja, na temu trenutačne političke situacije u Hrvatskoj, i odgovore, koji govore kako rad na nama samima mijenja društveno okruženje u kojemu živimo. Tekst je inspiriran intervjuom koji sam imao nedavno i koji je objavljen na Tportal.hr. Tekst koji se ovdje pojavljuje je promijenjen i proširen. Zahvalio bih se novinaru Josipu Antiću na zanimljivim i inspirativnim pitanjima. Pitanja u ovom tekstu nisu potpuno ista kao pitanja koje mi je g. Antić postavio, ali vjerujem kako su zadržala isti duh. Nadam se kako će zainteresirani čitatelj pronaći neke odgovore i na pitanja koja ovdje nisu postavljena.

1. Što je to analitička psihologija?

Analitička psihologija je znanstvena disciplina koja uzima u obzir nesvjesno i utjecaj nesvjesnog na našu svijest, razvoj, odnose, društvo i sl. Iako se može primijeniti u raznim područjima, možda najvažnija primjena je u psihoterapiji. Dinamiku nesvjesnog proučava na osnovi njegove manifestacije kroz: snove, aktivnu imaginaciju, umjetnost, religiju, mitologiju, etnologiju, bajke, alkemiju, astrologiju, filozofiju i na kraju samu znanost. Poznati fizičar, Wolfgang Pauli je pisao o važnosti arhetipova za znanstvenu spoznaju, na primjeru Keplera i njegovih zakona. Esej je objavljen u knjizi “Tumačenje prirode i psihe” koja je izdana i na hrvatskom.

Ne treba nas čuditi da su astrologija, alkemija i bajke objekt proučavanja analitičke psihologije, budući da je astrologija bila jako važna, zapravo esencijalna, za prve velike civilizacije, njihovu poljoprivredu i religiju. S druge strane, kao što su za biologa objekt proučavanja životinje, tako su za psihologa objekt proučavanja produkti ljudske psihe, pa bili oni alkemija, bajke ili neka druga disciplina koja nam ne izgleda toliko važna za svakodnevni život. Iako je za osobu koja radi sa ljudima, njihovim problemima, nesvjesnim i snovima iznmno važna jer olakšava razumijevanje simboličkog jezika nesvjesnog.

U bajkama, alkemiji i etnologiji možemo pronaći određene obrasce, koji se u drugom ruhu pronalaze i u svakodnevnom životu (pa i u politici), ali i u produktima nesvjesnog modernog čovjeka. Psihološkim jezikom te obrasce zovemo arhetipovima i bez paralela koje pronalazimo u tim disciplinama ih ne bi mogli prepoznati i razumijeti. Npr. Mladić koji se bori sa ovisnošću o kompjuterskim igricama sanja kako se bori protiv zmaja. Borba protiv zmaja predstavlja arhetipsku sliku koja opisuje njegovo stanje, tj. borbu sa nečim što je od njega jače i veće. U njegovom slučaju to je ovisnost. Ali, kao što je ponekad u bajkama moguće pobijediti zmaja, tako je moguće pobijediti i ovisnost. Obrasci koje pronalazimo u bajkama odgovaraju obrascima koj pronalazimo u snovima modernog čovjeka i mogu pomoći da ih razumijemo, zajedno sa receptom po kojem pobjedu nad ovisnošću možemo i ostvariti.

2. Kako analitička psihologija gleda na fenomen politike?

Kako bi razumjeli važnost politike za psihologiju modernog čovjeka, moramo pogledati malo u prošlost.  Prva društvena uređenja su bila plemena i kraljevine. Najvažnija osoba u tako uređenim društvima je poglavica ili kralj, čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena. Kao takav on ima mogućnost da ujedini konfliktne tendencije u plemenu i usmjeri energiju cijele grupe u jednom smjeru. Jednaku važnost u našoj psihologiji ima naša svijest. Možemo reći kako je, na primitivnom stupnju razvoja, važnost kralja da bude nositelj projekcije vodećeg principa svijesti i da podsjeća članove plemena i podanike da nešto kao vodeći princip svijesti postoji i što on je.

Vidite, i u ovom slučaju možemo potražiti povijesne, etnološke ili paralele iz jedne od disciplina koje sam spomenuo, npr. bajki. U bajkama ima puno kraljeva i proučavajući dinamiku koja određuje motiv kralja u bajkama, možemo dobiti ideju dinamici koji prolazi vodeći princip svijesti kada postane neadekvatan za okolnosti u kojima se pojedinac nalazi. Jednako tako, bajke nam mogu pomoći da razumijemo kada taj princip određuje naše ponašanje u društvu, ponašanje političara u istom društvu, ali jednako tako i same politike.

Moderan čovjek ima mogućnost da bude svjesniji od primitivnog čovjeka i ukoliko to on i jest, važnost politike se smanjuje, a političar postaje samo državni službenik. Ukoliko moderan čovjek toga nije svjestan, tada politika postaje mit, a političar, zajedno s građanima, postaje glumac u tom mitu i nesvjesno prati određeni obrazac, bez mogućnosti da ga promijeni. A znamo koliko brutalni mitovi mogu biti.

3. Recite nam nešto o sebi?

Ime mi je Dragutin Vučković, završio sam studij analitičke psihologija na C. G. Jung Institut u Zürichu i radim u Hrvatskom društvu za analitičku psihologiju, kao psihoanalitičar.  Oduvijek su me zanimale prirodne znanosti i religija. Sam nisam pronašao način da ta dva svijeta pomirim. Odnosi s obitelji i prijateljima, Jung-ove knjige, drugi psihoanalitičari i moji klijenti, su mi pomogli da ga pronađem. Ali, s rješenjem sam dobio puno više od intelektualnog zadovoljstva, budući sam u svom životu pronašao smisao, koji često nije ono što bih očekivao, ali je u isto vrijeme puno važniji od mojih egoističnih želja i nadanja.

Prije nekoliko godina sam počeo aktivno raditi u Hrvatskoj. U to vrijeme smo započeli sa edukacijama na temu analitičke psihologije koje se sastoje od teoretskog dijela i praktičnog. Više o njima možete pročitati na našim stranicama.

Osim toga, od jeseni započinjemo sa sudjelovanjem na programu Analitičke psihologije na Sigmund Freud Sveučilištu u Ljubljani.

4. Kako vi vidite angažman psihijatra u politici i mogu li se tehnike iz psihoanalize koristiti u politici?

Nisam siguran da se može puno zaključiti o čovjeku na osnovu njegovog zanimanja, bez da ga se kroz život bolje upozna. Osobno, nisam siguran koliko se tehnike iz ordinacije mogu koristiti u politici, kao što nisam siguran koliko se tehnike iz nekog drugog zanimanja mogu koristi u ordinaciji. Iako nam svaki posao može omogućiti da sakupimo određena iskustva koja možemo koristiti u daljnjem radu.

Ukoliko poziv da pratimo određeni životni put, pa bio on i politika, dolazi iz dubine naše psihe, tada osoba nema drugog izbora, osim neuroze, nego da ga pratimo. Ono što može dati cijelom pothvatu negativan predznak su osobni kompleksi. Koji nas ostavljaju ranjivim na utjecaj dinamike iz kolektivnog nesvjesnog, na način da toga nismo svjesni. Ukoliko političkim radom, političar nesvjesno proživljava određene traume, tj. na njega na nesvjestan način djeluju osobni kompleksi, tada i on sam postaje traumatičan, bez obzira na njegovo prijašnje zanimanje. Ukoliko smo u većoj ili manjoj mjeri uspjeli razumjeti osobne komplekse i traume, imamo mogućnost prepoznati kada preuzimamo obrazac uvjetovan njima ili arhetipovima i možemo svjesno odlučiti drugačije. Tada političar ima mogućnost da bude državni službenik, kao što je jedna osoba novinar, a druga psihoanalitičar. Biti političar ne bi trebalo biti ništa više nego jedno obično zanimanje, u glavama političara, ali i u glavama građana.

5. Kako možemo usporediti trenutačnu političku situaciju sa određenim arhetipskim motivima iz bajki? Možemo li ju razumijete kao simboličku smrt vodećeg principom svijesti i kakvu psiho-dinamiku analitička psihologija može prepoznati u tim događajima?

Zapravo ne. Motiv onemoćalog kralja u bajkama odgovara gubitku vitalnosti vodećeg principa svijesti. Možda mogu objasniti na primjeru. Za osobu koja puno radi, taj princip bi bio: „Rad je najvažniji.“ Ako taj princip ode predaleko, on ugrožava njeno zdravlje i ona može u jednom trenutku doživjeti tzv. „burnout“. Tada je vodeći princip svijesti osobe u pitanju izgubio na vitalnosti. Ukoliko ona uspije pronaći novi način gledanja na život koji će uzeti u obzir kako postoji još nešto osim rada, tada možemo reći kako je zaživio novi princip svijesti.

Raspuštanjem Sabora se ništa nije promijenilo ukoliko i većina građana, koji su ga izglasali, nije doživjela određenu psihološku promjenu. Novi izbori ne predstavljaju traženje novog vodećeg principa svijesti. Novi vodeći princip svijesti se stvara u nesvjesnom pojedinaca i u određenom trenutku probije do svijesti određene osobe. Ukoliko ga ona svjesno uzme u obzir, tek tada možemo reći kako se rodio novi vodeći princip svijesti. Ukoliko se to dogodi kod puno građana, tada se mijenja cijela društvena situacija, bez potrebe da se pobjedi druga strana na političkoj sceni. To djeluje i na političare, ne nužno na svjesnoj razini, i zapravo se sve mijenja.

6. Kakvu ulogu u političkim događanjima ima projekcija? I da li ideja “imamo vlast kakvu zaslužujemo“ oslobađa političare od njihove odgovornosti?

Projekcija je proces kojim u okolini prepoznajemo određene psihološke karakteristike nas samih, kojih nismo svjesni. Npr. Kristova izreka iz Evanđelja po Mateju „Zašto onda vidiš trun u oku brata svojega, a ne obazireš se na gredu u svojem oku?“ govori o dinamici projekcije. To bi značilo da lako vidimo mane političara, a u isto vrijeme ne vidimo svoje mane. Ukoliko je taj proces nesvjestan, tada zanemarujemo svoju moralnost. A građana je puno više nego političara.

Postoji nešto što u analitičkoj psihologiji zovemo sjenka. Sjenka se može prepoznati kao unutarnji aspekt ličnosti u snovima ili u našoj okolini kroz projekciju. Ona sadrži kvalitete koje zapravo pokušavamo prikriti, ljutnja, licemjerje, škrtost, zavist, lijenost ( npr. 7 glavnih grijeha). Cijeli sakrament ispovijesti u katoličkoj crkvi se temelji na psihološkoj činjenici kako je izrazito važno da smo svjesni svoje sjenke.

Svi imam sjenku i što smo je manje svjesni, to je ona tamnija. Sjenka nije sama po sebi uvijek zla, već samo ne-diferencirana, primitivna i neprilagođena. Ako smo svjesni svojih inferiornosti, tada imamo mogućnost da ih i ispravimo.

Uzimanje u obzir sjenke znači da preuzmemo beskompromisan kritički stav prema samom sebi što je teško jer kao i sav ostali nesvjestan sadržaj, tako i sjenku najčešće percipiramo kroz projekciju. Uvijek je netko drugi kriv, ali samo dok nismo svjesni svoje sjenke. Ako netko uspije da povuče sve te projekcije, to nije kraj jer umjesto ljudi oko njega, taj čovjek je postao sam sebi problem. Svjestan je da sve što nije u redu u svijetu, zapravo nije u redu i sa njim samim i ako uspije učiniti nešto sa svojom sjenkom, uspio je učiniti nešto sa svijetom. Uspio je na svoja leđa staviti barem dio društvenog problema.

Ukoliko svaki građanin preuzme odgovornost za svoju moralnost, to nikoga ne oslobađa odgovornosti nego svakoga građanina drži odgovornim za svoj život i svoje odluke. I ukoliko je duh vremena nemoralan, tada ga moralan građanin neće pratiti, bio on političar, novinar ili psihoanalitičar.

7. Kako analitička psihologija gleda na ideju kolektivne svijesti u Hrvatskoj i kako je moguće promijeniti obrasce na političkoj sceni Hrvatske, u kojoj se puno energije troši na unutarnje konflikte?

Kada razmišljamo o konceptu kolektivne svijesti, vrlo je lako zanemariti činjenicu da to nije svijest kolektiva ili nacije. Kolektiv, grupa ili nacija nemaju svijesti, svijest je karakteristika pojedinca. Kolektivna svijest su ideje i vrijednosti s kojima se pojedinačni građanin može ili ne mora slagati i uzeti ih zdravo za gotovo. Ukoliko se većina s njima slaže i većina uzima ih zdravo za gotovo, dobije se dojam kako je to poseban entitet koji prožima cijelu naciju, što je netočno.

Kolektivna svijest predstavlja statističku sredinu vrijednosti i ideja koje su misao vodilja većini građana nekog društva. Ali, kao što prosjek visine osoba u sobi može biti različit od visine bilo koje osobe u istoj sobi, tako i vrijednosti kolektivne svijesti ne moraju biti u skladu s vrijednostima pojedinačne osobe. Ukoliko one nisu u skladu s njegovom prirodom, tada njegovo nesvjesno reagira i stvara tendencije koje pokušavaju ispraviti uvjerenja nametnuta iz okoline koja ne odgovaraju njegovoj osobnosti.

Te tendencije su na početku nesvjesne, a jedna od najvažnijih psiholoških činjenica je kako sadržaj kojega nismo svjesni u našoj psihologiji, pronalazimo u okolini kroz projekciju. Ta dinamika je posebno izražena kod konflikta, gdje istu onu nesvjesnu tendenciju koja nije u skladu s našim svjesnim stavom i teži da ga ispravi, pronalazimo u oponentu. Ali, to što vidimo u osobi koja nam je najomraženija je upravo ono što nam treba da bi se promijenili. Iz osobnog iskustva mogu reći kako su najkreativniji konflikti u mom životu bili oni kod kojih sam pokušao razumjeti osobu s kojom sam bio u konfliktu. Ali to nije recept za rješenje društvenih problema, već samo za rješenje osobnih.

8. Da li je moguće naciju podvrgnuti psihoanalitičkom tretmanu i kako se odgovorna osoba može snaći u poplavi raznih vijesti koje isplivaju na površinu tijekom političke kampanje?

Odgovor na vaše pitanje ću vam dati kroz priču, koju je Jung bezbroj puta ponovio svojim učenicima. Priču mu je ispričao Richard Wilhelm, njegov prijatelji i poznati sinolog koji je proveo više od 25. godina u Kini i preveo I Ching. Jedna od priča koju je doživio se dogodila u siromašnom selu gdje je zavladala velika suša. Nakon nekog vremena seoski starješine su odlučili pozvati mudraca iz udaljenog sela koji je znao kako se nositi s takvim situacijama. Kada je mudrac došao, tražio je malu kolibu gdje može biti sam i nakon tri dana dogodila se ogromna oluja sa snijegom i kišom. Wilhelm, zapadnjak, je naravno bio impresioniran mogućnosti da jedna osoba utječe na vrijeme, te ga je upitao kako je to postigao. Mudrac je odgovorio kako on nije ništa učinio, ali kada je došao u selo primijetio je kako situacija nije u skladu s Tao-m. I nakon nekog vremena i on je osjećao kako nije u skladu s Tao-m, te je tražio mjesto gdje može biti sam. Kada je ostao sam, pokušao se vratiti u Tao i kada je uspio, naravno da je pala i kiša.

Ukoliko se uspijemo dovesti u „Tao“, kao i kineski mudrac, tada da nam se događaju smislene stvari umjesto besmislenih. Psihološkim jezikom to znači da uzimamo u obzir nesvjesno i pokušamo ga aktivno uklopiti u svoj život. Kada se i ja kao građanin dovedem u „Tao“, kada uzmem u obzir tendencije nesvjesnog u meni, tada se mijenja i situacija društva u kojem živim. Ne puno, ali to je jedino što pojedinac može učiniti, sve ostalo je inflacija tj. nesvjesno postajemo dio mita.

Psihoterapija postoji jer smo izgubili kontakt s nesvjesnim a Jung i analitička psihologija nemaju rješenje za Hrvatske i svjetske društvene probleme. Ali, mogu pomoći pojedincu da pronađe rješenje u samom sebi. To rješenje nećemo pronaći svi, samo neki, ali često je samo to i dovoljno.

9. Kako prepoznati neurotičnu osobu u mnoštvu osoba koje se pojavljuju u javnom životu Hrvatske?

Kada prepoznamo neurozu u sebi, jako ju je lako prepoznati u drugome.

Možda mogu objasniti na primjeru. Osobe koje nisu u sebi prepoznale zloću su često vrlo ranjive u odnosu na zloću drugih. Vrlo ih je lako prevariti i previše vjeruju drugima. Ukoliko ste svjesni da i sami niste med i mlijeko, tada imate određeno iskustvo, razvili ste debelu kožu i kada vas netko pokuša prevariti, možete to prepoznati jer ste i sami to činili. A nemojmo se zavaravati, svatko od nas ima zloću u sebi, samo je pitanje koliko smo je svjesni. Zapravo i potrebno je da ju imamo, i nema zdrave psihologije bez određene doze zloće. Da li ona djeluje kada se najmanje nadamo i dovodi li do nesvjesnih posljedica, ili ju koristimo u trenucima kada je to nužno i svjesni smo posljedica do kojih dovodi, određuje njezino pozitivno ili negativno djelovanje.

Naravno, malo pretjerujem, ali to je dinamika koja stoji iza mogućnosti da sami budemo prevareni ili da prevaru prepoznamo. Pretpostavljam kako je zbog toga važno znati da li je osoba koju slušamo na televiziji neurotična ili ne.

10. Da li na medije možemo gledati kao na neku vrstu kolektivne svijesti i koliko oni mogu utjecati na stanje neuroze u društvu?

Mislim da mediji nisu neka vrsta svijesti za društvo. Svijest je karakteristika pojedinca, a ne organizacije. Oni mogu potencirati i smanjiti stanje neurotičnosti samo kod neurotične osobe. Na osobu koja je neurozu prepoznala u sebi u učinila nešto po tom pitanju, mediji nemaju veliki utjecaj.

11. Mogu li mediji pomoći da se pojedinci u društvu dovedu u sklad sa Tao-om?

Mediji su po svojoj prirodi usmjereni na veliki broj osoba, a rad sa nesvjesnim jako individualan rad i tu nema recepta. Svaka osoba je drugačija i potreban joj je specifičan „lijek“ koji možemo pronaći samo u njenim snovima ili slikama. Mediji u tom kontekstu mogu samo pomoći da osoba postane svjesna kako postoji rješenje njegovih problema, ali ne mogu puno pomoći da ona to rješenje i pronađe, budući da je ono individualno.

12. Da li na političku situaciju u Hrvatskoj možemo gledati kao na noćnu moru i ako su snovi ulaz u nesvjesno, možemo li reći kako imamo vlast iz snova?

Ukoliko pitate bilo kojeg građana EU-a o tome, vjerujem kako bi se puno od njih s time složilo. Ali opet i ovdje imamo posla sa projekcijom.

S druge strane ako promatrate psihološki razvoj, tada su najveći skokovi mogući u najtežim trenutcima. Možda tako možemo promatrati i stanje u Hrvatskoj. Istina je da je situacija teška ali, baš u tim trenutcima imamo mogućnost da uvedemo promjenu. Uvijek se sjetim filma (Up in the Air) u kojemu George Clooney glumi osobu koju velike tvrtke unajme da zaposlenicima podijeli otkaze. Ali, on to radi na drugačiji, način. Prvo prouči osobu kojoj daje otkaz i ukaže joj na njezine pozitivne strane. Jednoj od njih je ukazao kako je uvijek voljela kuhati i kako tu strast može iskoristiti da si sama osigura posao. Znate, Hrvati su jako traumatizirana nacija, ne samo u zadnjih 20 godina, već zadnjih 1000 godina. I dio naših instinkata je potisnut već stoljećima. Npr. većina nas ne osjeća kako je dovoljno dobra da započnemo mali posao, ne vjerujemo kako ideje koje nam s vremena na vrijeme dođu imaju vrijednost i kako  ih možemo razviti. Nemamo ideju kako se neke stvari mogu naučiti i kako možemo sami sebi osigurati egzistenciju. Zapravo nemamo vjeru u sebe. Sve je to manifestacija kompleksa manje vrijednosti koji smo stvarali stoljećima. Ali opet, sada je na nama da stvari promijenimo, ne na političarima, ne na organizacijama već na pojedincima. I ukoliko se dovoljan broj takvih pojedinaca sakupi, stvari će se promijeniti.

Tu nam snovi mogu pomoći, pa tako i noćne more, ukoliko ih imamo. Znate, nesvjesno je relativno. Ono što je nekome nesvjesno drugoj osobi može biti potpuno svjesno. Npr. Jedna osoba je lijena, ali sebe vidi kao jako vrijednu osobu. Toj osobi je lijenost nesvjesna, iako je svatko tko ju pozna svjestan da to nije tako. Nesvjesno je samo stanje uma i nemogućnost da vidimo stvari kakve jesu. Snovi nam omogućuju da ih vidimo, baš onakve kakve jesu. Možda možemo reći kako su snovi ulaz u veću svjesnost. A noćne more su možda najvažniji snovi koje možemo imati i daju nam priliku koju je iznimno važno da iskoristimo.

Related Post

Analitička psihologija (II)

Hrvatsko društvo za analitičku psihologiju vas poziva na ciklus radionica i seminara Analitička psihologija (II).

Edukacije Analitička psihologija (I) i Analitička psihologija (II) su zamišljene kao dva dijela jedne cjeline koji se međusobno nadopunjuju: Analitička psihologija (I) kao teorijski uvod i Analitička psihologija (II) kao praktični rad. U tom kontekstu, nije važno koji dio edukacije ćete započeti prvi.

O edukaciji

Edukacija Analitička psihologija (II) je namijenjena svima koji su zainteresirani za produbljivanje znanja o sebi, svojim snovima i onima koji žele saznati, na osobnom iskustvu, koju ulogu ima nesvjesno u njihovom osobnom i profesionalnom životu. Edukacija vam može pomoći da učinite prve korake u radu s produktima nesvjesnog i nesvjesno koristite kao izvor informacija, nadahnuća i kao alat za razumijevanje samog sebe, svoje okoline i svojih klijenata. Postavljene ciljeve ćemo pokušati ostvariti kroz grupni rad osoba sa interesom za analitičku psihologiju, koje osjećaju poriv prema individuaciji i međusobno se u tome podupiru, uz stručno vodstvo analitičkog psihologa.

Svi polaznici će dobiti potvrdu o sudjelovanju zajedno sa ovjerenim programom edukacije (uvjet: sudjelovanje na 14 ili više sati, edukacija plaćena u cijelosti).

Napomena za osobe koje su već sudjelovale na edukaciji: Za razliku od edukacije Analitička psihologija (I), iskustvo edukacije Analitička psihologija (II) je svaki puta drugačije. Razlog za to je što sudionici tijekom edukacije stvaraju djela čije značenje i smisao pokušavamo otkriti i povezati sa njihovim svakodnevnim životima. Zbog toga, zainteresirane osobe mogu sudjelovati na edukaciji tijekom više ciklusa jer osim znanja kako pristupiti produktima nesvjesnog, sastavni dio edukacije je i upoznavanje samog sebe kroz snove, slike i aktivnu imaginaciju.

Trajanje, mjesto i vrijeme

Edukacija je zamišljena kao serija od 10 seminara / predavanja (2 sata trajanja svaki) tijekom kojih će sudionici imati mogućnost aktivnog sudjelovanja.

Edukacija se održava u sjedištu HDAP-a, Klinča Sela, Zagrebačka 30.  Iako se ne nalazimo u centru Zagreba, do nas je lako doći, a prometna povezanost sa Zagrebom je odlična. Nalazimo se u mirnom mjestu, u neposrednoj blizini autobusne stanice, kolodvora i restorana. Okruženi smo prirodom, a izdvojenost iz grada omogućuje visoki stupanj privatnosti za naše korisnike.

Ukoliko koristite Google karte, za detaljne upute možete pratiti slijedeći link google.hr ili pročitajte opis puta ako pratite slijedeću poveznicu.

Proljetni ciklus 2018. godine održati će se prema slijedećem rasporedu:

četvrtak, 24. svibanja, 2018. 17.00 – 21.00 (seminar br. 1 i 2.),
petak, 25. svibnja, 2018. 17.00 – 21.00 (seminar br. 3 i 4.,
subota, 26. svibnja, 2018. 10.00 – 17.00 (seminar br. 5, 6 i 7.),

nedjelja, 27. svibnja, 2018. 10.00 – 17.00 (seminar br. 8, 9 i 10.).

Osim u Zagrebu,  ciklus seminara i predavanja – Analitička psihologija (I), moguće je održati u drugim gradovima u Hrvatskoj (Osijek, Rijeka, Zadar, Split i dr.) i izvan nje. Kontaktirajte nas i odgovoriti ćemo vam sa mogućnostima koje vam stoje na raspolaganju.

Teme


1. Etnologija, bajke, mitologija i religija (4 sata)

Tijekom rada sa produktima nesvjesnog kao snovi i slike, često možemo naići na motive koje možemo prepoznati kao univerzalne i kao takvi se pojavljuju u svim civilizacijama i vremenskim razdobljima ljudskog postojanja. Tijekom prvog susreta, naučiti ćemo kako razumjeti takve motive kroz rad na primjerima iz etnologije, bajki, mitologije, religije, alkemije i sl. Iskustvo rada s takvim motivima će nam olakšati razumijevanje manifestacija nesvjesnog, temom slijedećih nekoliko susreta.


2. Snovi (4 sata)

Zadatak za sudionike • Svaki član na susret dolazi sa kratkim snom (svojim, od člana obitelji, prijatelja ili klijenta), ispisanim na papiru s kopijom za voditelja i ostale članove grupe.

Kolektivno nesvjesno, amplifikacije i snovi • Tijekom susreta ćemo na primjeru arhetipskog sna, naučiti kako koristiti amplifikacije (paralele iz mitologije, religije, etnologije i sl.) za olakšavanje razumijevanja određenog motiva iz priloženog sna. Kroz vježbu ćemo uz pomoć literature napraviti kratku prezentaciju određenog simbola iz sna i uz pomoć voditelja razgovarati o mogućem značenju prezentiranih motiva.

Dramska struktura sna • Za vrijeme susreta ćemo, kroz vježbu, naučiti što je potrebno kako bi iz sna izvukli osnovnu misao koja nam služi kao vodilja u daljnjem razumijevanju sna.

Kontekst sna, asocijacije i emocije • Tijekom susreta ćemo, kroz vježbu,  naučiti povezati san sa svakodnevnim životom osobe koja je san sanjala, odrediti glavne motive sna, asocirati na njih te odrediti njegov emocionalni ton i povezati ga sa svakodnevnim životom.

Interpretacija snova • Razgovor o sva tri aspekta prezentiranih snova omogućuje nam da se upustimo u posljednji korak rada sa snovima, njihovu interpretaciju. Možemo reći kako je interpretacija snova zapravo prevođenje njegovog smisla u razumljiv jezik, sa svrhom bolje adaptacije na vanjske i unutarnje čimbenike.


3. Slike (4 sata)

Zadatak za sudionike • Svaki član na susret dolazi sa novim kratkim snom, ispisanim na papiru s kopijom za voditelja i ostale članove grupe. Potrebno je da je san podijeljen na dramsku strukturu, određen kontekst sna, glavni motivi i asocijacije na njih te identificirane glavne emocije, kao što tijekom prošlog susreta naučili.

Snovi i slike • Tijekom susreta ćemo odabrati jedan motiv iz sna i pokušati ga prenijeti na papir uz pomoć likovne tehnike po izboru. Nakon toga, razgovarati ćemo o slici i pokušati ju razumjeti u svrhu razjašnjenja značenja odabranog motiva iz sna, ali i razumijevanje samog sna.

Emocije, afekti i slike • Naučiti ćemo koristiti slike u svrhu objektivizacije određene nesvjesne tendencije ili emocije i razgovor o njenom smislu i značenju za sudionike.

Slike i aktivna imaginacija • Kada je svijesti toliko jaka da ne možemo doprijeti do fantazije, ponekad se preporuča indirektan pristup. Često su jedino ruke u mogućnosti da nam pomognu i one mogu fantaziju modelirati u glini, u slici, riječi ili pokretu. Takav pristup treba nastaviti dok osoba nije spremna dopustiti da se stvari dogode i započeti sa aktivnom imaginacijom u klasičnom obliku.

Interpretacija • Tijekom susreta ćemo koristiti likovne tehnike kao prvi korak prema aktivnoj imaginaciji u njenom klasičnom obliku. Nakon toga ćemo razgovarati o kreiranim slikama, njihovom kontekstu, svrsi i smislu.


4. Aktivna imaginacija (4 sata)

Zadatak za sudionike • Svaki član na susret dolazi sa novim kratkim snom, ispisanim na papiru s kopijom za voditelja i ostale članove grupe. Potrebno je da je san podijeljen na dramsku strukturu, određen kontekst sna, glavni motivi i asocijacije na njih, kao što tijekom prošlog susreta naučili.

Pisanje i aktivna imaginacija • Tijekom susreta ćemo pokušati napisati kratku priču o određenom motivu iz sna ili razraditi određeni događaj iz života.

Interpretacija i razumijevanje • Nakon vježbe slijedi prezentacija, razgovor i pokušaj razumijevanje značenja, smisla i svrhe kratke priče napisane od strane sudionika.

Aktivna imaginacija, klasični oblik • Kada je Jung radio na upoznavanju nesvjesnog u sebi, otkrio je tehniku aktivne imaginacije, iako je tu „tehniku“ čovjek otkrivao i koristio u svim vremenskim razdobljima svoga postojanja. Tijekom susreta ćemo pokušati naučiti neke od oblika aktivne imaginacije i njihovu primjenu u ostvarivanju smislenog kontakta s nesvjesnim.

Aktivna imaginacija, snovi i afekti • Za vrijeme prvog dijela susreta ćemo koristiti aktivnu imaginaciju u svrhu razjašnjenja određenog motiva iz sna. Osim toga, naučiti ćemo kako koristiti aktivnu imaginaciju u situacijama kada osjećamo kako nas obuzima snažna emocija. Aktivna imaginacija nam može pomoći da pronađemo smisao te emocije i iskoristimo je kao poticaj da uvedemo kreativne promjene u naš život i naš svjesni stav, umjesto da destruktivno djeluje na nas, naš život ili našu okolinu.


5. Grupni rad na snovima (4 sata)

Zadatak za sudionike • Svaki član na susret dolazi sa snom (nedavni, iz djetinjstva, san koji se ponavlja, noćna mora i sl.), ispisanim na papiru s kopijom za voditelja i ostale članove grupe.

Snovi su važni, ne samo za onoga tko ih sanja, već i za cijelu zajednicu. Danas, većina nas nije dio zajednice koja uzima u obzir nesvjesno i nemamo mogućnost da  poštujemo i istražujemo naše snove. Nemamo mjesto gdje možemo razumjeti i asimilirati bogati sadržaj nesvjesnog, svakodnevno otkrivati njegovo značenje i smisao te biti vođeni njime. Takva potreba postoji u našoj psihi i našoj duši. Grupni rad na snovima je odgovor na takve potrebe modernog čovjeka.

Područja na kojima ćemo raditi obuhvaćaju:

Asocijacije • kako asocirati i klasifikacija motiva (vježba),

Rad u grupi • pravila rada, vježbe i praktičan rad na snovima u grupi,

Slike • kreativno izražavanje i grupni rad na snovima,

Aktivna imaginacija grupnom radu na snovima • zajednički motivi u snovima sudionika i aktivna imaginacija.


Cijena

Kako se edukacija održava u našem sjedištu, cijena edukacije je osjetno niža nego prije i iznosi 1200kn, za kompletan ciklus edukacije (ukupno 20 sati). Edukaciju je moguće platiti i u tri mjesečna obroka.

Prijave za edukaciju Analitička psihologija (II) su obavezne, a mjesta će se popunjavati prema redoslijedu uplata prve rate.

Važno je napomenuti kako je veći dio sredstava prikupljenih kroz edukaciju Analitička psihologija (II), namijenjen projektu Cijenom dostupna psihoterapija. Vaše sudjelovanje izravno utječe na našu mogućnost da osiguramo sredstva kojima ćemo subvencionirati razliku između povoljnije i pune cijene psihoterapije osobama kojima je cijena glavna prepreka da s njom i krenu.

Voditelj

Voditelj edukacije je Dragutin Vučković, analitički psiholog i psihoanalitičar. Diplomu je stekao na poslijediplomskom  studiju analitičke psihologije i psihoterapije na C. G. Jung Institutu Zürich u Švicarskoj. Analitičku psihologiju istražuje još od studentskih dana. Osim analitičke psihologije, studirao je fiziku na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i ekonomiju poduzetništva na Veleučilištu VERN u Zagrebu.

Analitičar je C. G. Jung Instituta u Dallas-u (Texas, USA) i akreditirani analitičar C. G. Jung Instituta u Zürichu. Član je međunarodnog udruženja za analitičku psihologiju (IAAP), Alumni Association of C. G. Jung Institute Zürich i predsjednik Hrvatskog društva za analitičku psihologiju (HDAP).

Kontakt

Ukoliko ste zainteresirani za takvu vrstu edukacije, želite se prijaviti ili su vam potrebne dodatne informacije, možete nas kontaktirati na info@hdap.hr ili na tel: +385 95 8293 446.

Related Post

Tugovanje i smrt

Ovdje izneseni stavovi predstavljaju samo jedno od stajališta sa kojih možemo promatrati tugovanje kada traje predugo i ne teče prirodnim tokom, smrt i psihološke probleme koji ih prate (na portalu novilist.hr, možete pročitati kratak članak, koji je napisala novinarka Tatjana Gromača Vadanjel, u kojem odgovaram na nekoliko pitanja sa sličnom tematikom).

Tugovanje

Možda najteži trenuci u našim životima su kada izgubimo voljenu osobu. Neki od nas se lakše nose s gubitkom, neki teže. Kako nastaviti živjeti i prihvatiti smrt i tugovanje kao dio života? Što se događa s našom osobnosti tijekom procesa tugovanja? Koji su razlozi predugog trajanja procesa tugovanja i što može ometati prirodan proces tugovanja?

Kako bi razumjeli proces tugovanja, važno je da razumijemo utjecaj važnih osoba na naš psihološki razvoj i odrastanje. Poznati su slučajevi kada je dijete odraslo s vukovima ili nekim drugim životinjama. U tome slučaju, nakon određenog vremena, kao da dijete izgubi mogućnost ponovno postati čovjekom, u psihološkom smislu. Možemo zaključiti kako, osim našeg mozga koji u sebi sadrži potencijal da postanemo čovjekom, potreban je i utjecaj bliskih osoba kako bi se taj potencijal i ostvario. Zapravo veliki broj psiholoških poremećaja proizlazi iz činjenice kako taj utjecaj nije bio adekvatan. Kada smo djeca cijeli potencijal naše osobnosti je zapravo nesvjestan i kao takav je projiciran u važne osobe u našem okruženju. Otac je nositelj naše psihološke muškosti i kao takav odgovoran je za našu inicijativu, odrješitost, odnos sa društvom i zakonima te našu sposobnost uspjeha u vanjskom svijetu. S druge strane, majka je nositelj naše psihološke ženstvenosti i kao takva je usko povezana s našim odnosom s instinktima, nesvjesnim, emocionalnim životom i osobnim odnosima (iako su ponekad te uloge izmijenjene ili zamijenjene s više ili manje pozitivnim rezultatom). Tijekom našeg psihološkog razvoja projicirane karakteristike postepeno postaju dio naše osobnosti, iako zbog vanjskih ili unutarnjih utjecaja taj proces asimilacije može u određenom trenutku naići na prepreku. Rezultat takvog razvoja je dijete ili odrasla osoba koja je ovisna o osobama iz uže obitelji. Jednako tako, takav razvoj, kod odrasle osobe, može rezultirati psihološkim poremećajima koji se mogu manifestirati kao depresija, anksioznost, fobije, napadi panike ili somatskih tegoba.

Ponekad se dogodi da važnu osobu u našem životu izgubimo prije nego se proces asimilacije projiciranog sadržaja završio, tj. prije nego smo postali svjesni činjenice kako bliska osoba predstavlja i dio naše osobnosti koje nismo svjesni. Kada se to dogodi, zapravo nismo izgubili samo važnu osobu već i dio naše osobnosti. Ta činjenica jako komplicira proces tugovanja i zapravo sve dok nismo sami u sebi pronašli aspekt osobnosti koju je bliska osoba predstavljala, proces žalovanja nije moguće završiti. Tada imamo osjećaj kako naš život nema smisla zbog gubitka bliske osobe i osjećamo se kako ne možemo i ne znamo dalje. Takva dinamika se često događa ako je osoba koja je preminula, za vrijeme svoga života nesvjesno sabotirala proces odrastanja osobe koja je još uvijek živa. Ili, ako osoba koja treba odrasti sama sabotira svoj proces odrastanja i na umjetan je način održavala osobu koja je preminula odgovornom za određeni aspekt svoga života. Zapravo, kada god se nađemo u situaciji da smo izgubili objekt projekcije određenog nesvjesnog sadržaja, bilo to kroz gubitak bliske osobe zbog smrti, razvoda ili prekida prijateljstva, prolazimo kroz proces sličan tugovanju. Projicirani aspekt osobnosti može biti odgovornost, asertivnost, osjećajnost i sl. Za primjer mogu navesti bračni par u kojemu je društvene obaveze preuzela supruga. U slučaju da suprug ostane udovac, proces tugovanja će biti otežan činjenicom da osim tugovanja za osobom koju je izgubio, suprug ima obavezu razviti socijalne vještine koje su do sada bile u domeni supruge. Iz toga proizlazi, kako bi „preživjeli“ smrt bliske osobe, nužno je na tom odnosu raditi paralelno s radom na sebi, što je i jedini način da se projekcije povuku. Praktičan psihoterapeutski rad u svim tim slučajevima se temelji na pokušaju da klijent pronađe i asimilira aspekt osobnosti koju je bliska osoba u njegovom životu predstavljala, dok je bila prisutna u životu osobe koja tuguje.

Smrt bliske osobe, u opisanom obliku, je izrazito traumatičan događaj za odrasle osobe. Olakšavajuća okolnost je činjenica kako zbog životnog iskustva ima veću mogućnost psihološki razumjeti situaciju u kojoj se nalazi. Takav traumatični događaj, koliko god to strašno zvučalo, je često poticaj da osoba u takvoj situaciji radi na svom psihološkom razvoju koji je zbog odnosa s osobom koja je preminula bio na čekanju. Ako to ne učini, proces tugovanja nije moguće nastaviti prirodnim putem i osoba koja tuguje često pati više nego je doista potrebno. Kod djeteta koje je izgubilo blisku osobu, psihološka situacija je iznimno teška, posebno zbog toga jer je dijete često premlado i nije u mogućnosti preuzeti odgovornost i asimilirati aspekt osobnosti koji je do sada bila projicirana na osobu koja je preminula. Dijete je zapravo izgubilo osobu koja joj omogućuje da odraste i postane osoba koja treba postati. U tom slučaju, iznimno je važno da dijete ima drugu osobu od povjerenja od koje može naučiti tko je zapravo i koja joj može omogućiti da se proces odrastanja nastavi do trenutka kada će biti dovoljno zrelo preuzeti odgovornosti odrasle osobe.

U slučaju smrti bliske osobe, duboko religiozne osobe u takvim imaju puno manje psihičkih problema, zbog vjerovanja kako smrt nije kraj odnosa. U slučaju ako nismo religiozne osobe, tada nam ne ostaje nikakva mogućnost popraviti ono što nismo uspjeli za života bliske osobe. U takvim situacijama, snovi i aktivna imaginacija je nešto što može biti od izrazite pomoći.

Smrt

Postavlja se pitanje, kako se nositi sa smrću bližnjega u modernom društvu gdje religija ne igra preveliku ulogu? Zapravo, veliku većinu svojega postojanja, ljudski rod je imao ideje i vjerovanja koje su mu omogućavale da se može smisleno nositi sa činjenicom kako će bliske osobe iz njegovog života umrijeti.

Zamislite dvije situacije. U jednoj je religiozna osoba, koja vjeruje u zagrobni život, izgubila bližnju osobu, a u drugoj je osoba, koja nije religiozna, izgubila bližnju osobu. Uvijek kada razmišljam o tome, sjetim se priče iz života Vikinga. Stari Viking koji je preživio mnoge bitke pitao je kralja može li s njim u novi ratni pohod. Svi su se nasmijali, budući da je taj Viking bio prestar da ide u rat. Ali, rekao je kako ne želi umrijeti od starosti, već želi umrijeti na bojnom polju, kako bi mogao biti nagrađen odlaskom u Valhalu gdje odlaze duše hrabrih Vikinških ratnika. Kralj je dozvolio da stari Viking krene s njima. U prvoj bitci Vikinzi su pobijedili i stari Viking je preživio. Svi su slavili, ali ne i stari Viking koji je bio tužan jer je preživio. Slijedeća bitka je završila također pobjedom i stari Viking je bio smrtno ranjen. Nitko ga nije žalio, a on sam je umro s osmjehom na licu. Iz ovog primjera možemo razumjeti koliko veliku razliku u našem odnosu prema smrti čine naša vjerovanja. Smrt starog Vikinga nije bila tragična nego smislena. Koliko je to neshvatljivo za modernog i racionalnog Europljana?

Danas je smrt nešto o čemu se ne razgovara i nikako smisleno uklopljena u naš moderan život. O njoj se ne misli, o njoj se ne govori i nemamo vjerovanja koja bi nam pomogla da se s njom nosimo. Osoba, koja je baš izgubila blisku osobu, mi je jednom rekla kako je dok je plakala na pogrebu bliske osobe, u jednom trenutku čula glas: „Što plačeš kada on sjedi pored Boga i trebaš se radovati.“. Ako slušamo govor svećenika na katoličkom pogrebu i ako doista vjerujemo, kako da budemo tužni. Kršćanstvo i druge religije imaju u sebi sve što je potrebno kako bi se sa svojom ili sa smrću bliskih osoba nosili, ako vjerujemo. Problem je što nas jako malo doista i vjeruje. Ali, činjenica je kako su ljudi evoluirali uz takvu ideju, budući da je velikim dijelom svoga postojanja vjerovala u zagrobni život. Postoje tragovi ritualnih pokapanja koji su stari 75000 godina, a doista religiozni smo prestali biti možda prije par stotina godina.

Kako se onda nositi sa činjenicom da nismo vjernici ili vjera nema toliku ulogu u našem životu omogućiti nam smisleno tugovanje. Ponekad se možemo naći u situaciji da ne znamo kako dalje i nalazimo se na kraju naših mogućnosti. Ako sami ne znamo kako dalje, odgovor možemo potražiti u nesvjesnom, koje je često mudrije od nas samih i kroz snove, koji nam na simboličan način daju odgovor. Kada pogledamo kako snovi reagiraju na neminovnu smrt, vidimo da su oni daleko smireniji i smisleniji od naših svjesnih stavova. Osoba koja umire sanja kako je dobila novo odijelo. Osoba kojoj je umrla bližnja osoba sanja kako je umrla osoba još uvijek tu, ali ju samo ne možemo vidjeti i dr. Zapravo snovi ne rade veliki problem od smrti i tretiraju je kao svaku veliku prekretnicu u životu; odrastanje, vjenčanje, rođenje djeteta, novi posao i sl.

U svom životu sam često otkrio kako je moje gledanje na određenu životnu situaciju doista ograničeno, iako sam na prvu ruku mislio kako to nije tako. Jednako tako sam se uvjerio kako su snovi daleko mudriji od nas samih i imaju odgovore na pitanja na koja sami nemamo odgovor. Kako se onda čovjek može postaviti prema smrti? Sa strahom, ili sa iščekivanjem i vjerom kako to nije kraj. Što je istina ne znamo, ali izgleda da naši snovi govore kako je to druga mogućnost.

Simbolična smrt

Smrt, osim realnog i materijalnog aspekta, u sebi sadrži i simboličko i psihološko značenje. Ako promatramo vrste, pokušavajući otkriti koja se najlakše prilagodi na promjenjive uvjete u okolini, možemo zaključiti kako su to vrste čije jedinke imaju vrlo kratak životni vijek. Bez obzira na vrstu, smrt starijih jedinki je nužna kako bi mlade mogle živjeti. Psihološki gledano, smrt je simbol koji predstavlja ideju kako je potrebno da ono što je staro umre, kako bi se nešto novo moglo roditi. S vremena na vrijeme se nalazimo u situaciji u kojoj naš stari način razmišljanja ili funkcioniranja nije više prikladan. S 55 godina ne možemo razmišljati i živjeti kao da imamo 20 godina. U takvim situacijama potrebno je da naš staro uvjerenje ili stav „umre“ kako bi novi stav ili uvjerenje mogao zaživjeti. Npr. intelektualna osoba zanemaruje svoje osjećaje i osjećaje drugih. To je jednostavno u njegovoj prirodi i do sada je davalo rezultate, ali takav način funkcioniranja je često vrlo težak za bliske osobe iz okruženja. S vremenom, odnosi s tim osobama pate i ona postaje sve nesretnija, iako možda još uvijek uspješna. Kako bi nešto toliko nekompatibilno s njegovim intelektualnim stavom zaživjelo, kao osjećaji, potrebno je da proživi simboličnu smrt. Zapravo često u situacijama, kada je naš svjesni stav izrazito negativan prema određenim nesvjesnim tendencijama koje u nama nastaju, događa se da sanjamo smrt. Simbolički, ta smrt izražava potrebu za korjenitom promjenom. Npr. osoba koja je trebala odrasti i odvojiti se od utjecaja majke i to nije učinila, sanjala je kako joj majka umire, što ju je izrazito uznemirilo. San nije govorio o realnoj smrti majke, hvala Bogu, majka je još uvijek živa, već o ideji odrastanja tj. smanjenja utjecaja majke na život te osobe.

Zbog važnosti smrti, psihološke i biološke, jako me uznemiruje tendencija naše vrste za pronalaskom načina koji će nam omogućiti dugotrajan život. Takva težnja je zapravo izrazito arhetipska. To znači kako se ona uvijek pojavljivala u umovima ljudi, u svim epohama čovječanstva. Vječni život je jedna od glavnih ideja na kojima se temelji kršćanstvo. Alkemičari su imali isti cilj kada su tragali za kamenom mudraca ili eliksirom života i dr. Psihološki gledano, ideja vječne mladosti podrazumijeva sposobnost čovjeka da uvijek bude vitalan i prilagodljiv na različite životne situacije, a ne djetinjastu želju modernog čovjeka da živi 150 godina. Ako zamislimo društvo u kojem se ta fantazija i ostvarila, možemo se pitati kakvo bi to društvo bilo? Između ostaloga, moguće je kako bi se takvo društvo vodilo idejama koje su trebale nestati prije 100 godina. Nema napretka, nema promjene. Jednako vrijedi i za psihologiju pojedinca koja se ne mijenja od mladosti do starosti. Sa 55 godina smo već duboko zakoračili u drugu polovicu života i javlja se izrazito velika psihološka potreba kako se na određeni način nositi s idejom naše smrtnosti. Samo je pitanje kako da se jedinke te vrste nose sa njenom neminovnošću. Ne postoji recept za svakoga, ali možemo reći kako je puno lakše pomiriti se s idejom smrtnosti ako smo živjeli život na način da smo uzimali u obzir tendencije nesvjesnog, radili na sebi sa ciljem kontinuiranog sazrijevanja osobnosti tj. individuacije ili vjerovali kako smo dio nečega što je veće od nas.

Suicid

Još jedna tema vezana uz psihologiju i smrt je suicid. Što natjera osobu da učini nešto tako drastično? Simbolički gledano, smrt je dio transformacije i često, kada je potrebna duboka transformacija psihološkog shvaćanja i razumijevanja sebe i svijeta oko nas, možemo sanjati smrt. Osoba koja učini ili pokuša suicid, simboličku tendenciju živi na banalnom nivou. Kada nismo u mogućnosti promijeniti način razmišljanja ili življenja zbog određene tendencije svijesti koja onemogućuje da prihvatimo razvojne tendencije koje dolaze iz nesvjesnog, tada je jedino rješenje da taj stav svijesti bude „usmrćen“. Tek tada će nova, razvojna tendencija moći zaživjeti. Npr. mlada osoba koja je pod prevelikim utjecajem roditelja, kojima je prepustila da upravljaju njenim životom i nije spremna prihvatiti patnju koju osamostaljivanje podrazumijeva. Preuzimanje odgovornosti u tom slučaju predstavlja razvojnu tendenciju. S jedne strane imamo stav svijesti koji vrši represiju na tendencijama koje teže osamostaljivanju, a s druge imamo nesvjesno koje sve nasilnije pokušava uspostaviti kontakt sa svijesti i omogućiti asimilaciju razvojnih tendencija. Sa stajališta nesvjesnog, jedino rješenje je da neprilagođeni stav svijesti doživi smrt. Nesvjesno ne mari ako tim postupkom i osoba koja je identificirana s tim neprilagođenim stavom svijesti umre. Dakle, ako našom odlukom ne omogućimo promjenu stava svijesti, nesvjesno čini sve što je moguće kako bi taj stav svijesti prestao „živjeti“. Nesvjesno je čista priroda i kao takvoj joj ne preostaje ništa drugo nego da osobu u pitanju natjera na suicid. Kada se to dogodi, neprilagođeni svjesni stav više neće imati mogućnost da vrši represiju na razvojnim tendencijama. Pogreška osobe sa suicidalnim tendencijama je da simboličku ideju transformacije osobnosti, čemu nesvjesno teži, interpretira kao želju za suicidom, tj. razumije ju konkretno umjesto simbolički. U psihoterapiji, izrazito je važno pronaći potisnutu razvojnu tendenciju i asimilirati ju u svijest. Ako se to dogodi, život pronalazi druge tokove kojim može teći, pritisak nesvjesnog se smanjuje i kao posljedica fantazije i tendencije povezane sa suicidom prestaju.

Smrt kao simbol psihološke transformacije

Simbolički gledano (tj. kada razmišljamo o značenju simbola smrti u našim snovima i fantazijama), smrt predstavlja transformaciju. Sve svjetske religije na smrt gledaju, više ili manje jednako. Naš život i svijest nije sve što imamo, postoji nešto što možemo nazvati kolektivno nesvjesno i ako s tim nesvjesnim uspostavimo svjesni kontakt i dopustimo mu da nas djeluje i djelomično oblikuje naše svjesne stavove, tada smrt nije nešto što nema smisla već je ona i važan aspekt života. Kada psihološki razvoj napreduje svojim prirodnim tokom, tada se ideja smrti često javlja u drugom dijelu života kao tema prema kojoj moramo imati određeni stav. Zapravo drugi dio života bi trebao biti obilježen pokušajem nošenja s idejom smrtnosti. Psihološki gledano, drugi dio života ne bi trebao biti obilježen egoističnim željama, već bi se potrebe ega trebale od njih odmaknuti i dopustiti nečemu što u analitičkoj psihologiji zovemo Self da zaživi i postane dio našeg svakidašnjega života. Tada, kada smrt i dođe, na ono što nas čeka ćemo biti spremni.

Dakle, možemo reći kako je proces tugovanja u prvom dijelu života otežan poteškoćama u osobnom psihološkom razvoju. Ako uspijemo u sebi pronaći karakteristike koje je za nas do sada nosila osoba koja je preminula, tada se proces tugovanja može nastaviti i smisleno završiti. Ako to ne učinimo, proces tugovanja može potrajati predugo.

U drugom dijelu života javlja se potreba da ideju smrtnosti uklopimo u naš svjetonazor. Strah od smrti, svjestan ili nesvjestan može onemogućiti da doista i živimo i možda možemo reći kako je doista teško živjeti punim plućima ako smrt, kako simboličku tako i biološku, ne prihvatimo kao dio tog života.

Related Post

Dioniz

Dioniz, psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode

Arhetip kao takav[1] se može manifestirati na dva načina: kao instinkt i kao arhetipska slika. Instinkt je nasljedna reakcija na određeni podražaj koji, kako bi bio percipiran i prepoznat od individualnog organizma, treba sliku s kojom će biti uspoređen tako da se specifična reakcija dogodi samo za određeni podražaj. Ta slika je temelj arhetipskih slika koje možemo percipirati u našim snovima i fantazijama i koje možemo prepoznati u mitovima i religijama. Npr. instinkt je kada osoba u našoj blizini dovede do toga da i mi agresivno nastupimo. U tom slučaju, agresivno ponašanje je instinkt, a arhetipska slika, povezana s tim instinktom, može biti tigar kojeg smo iste noći sanjali.

Kod nižih oblika života instinkt nije diferenciran od arhetipskih slika jer ne postoji svijest koja bi mogla uočiti razliku. Kod ljudi su te dvije manifestacije života razdvojene i ovisno o stavu svijesti jedna od njih je u opasnosti da bude potisnuta ili zanemarena. Dok ju svijest obrađuje, instinktivna reakcija je odgođena i arhetip se dijeli na instinkt koji želi da odmah bude zadovoljen i arhetipsku sliku koja služi kao protuteža trenutačnom zadovoljenju instinkta. Ovisno o tipologiji, svijest se obično prikloni jednoj od te dvije tendencije. Kod tigra se agresivna reakcija i slika koja ju je proizvela događa u isto vrijeme.

Ljudi, s druge strane, mogu reagirati na dva načina: mogu se orijentirati na agresiju koju u danom trenutku osjećaju i pokušaju se nositi s njom (i u isto vrijeme ne reagirati, tj. potisnuti instinkt), ili mogu samo reagirati agresivno i obraniti se bez puno razmišljanja (tj. potisnuti arhetipsku sliku i njen smisao). Dakle, postoje osobe koje su „intuitivne“ i u bliskoj vezi (ne nužno svjesnoj) s arhetipskim slikama, dok u isto vrijeme njihov odnos s instinktom pati[2]. S druge strane, postoje osobe koje su vrlo instinktivne, ali u isto vrijeme nemaju ideje što su arhetipske slike.

U tom kontekstu, možemo primijetiti kako se manifestacija Self-a mijenja, ovisno o osobi i njenom stavu svijesti koji u isto vrijeme kompenzira. Dok za jedne, manifestacija Self-a sadrži emocionalne tendencije koje su usko vezane uz arhetipske slike, za druge ona sadrži instinktivne nagone i popratne emocije kojima treba dopustiti da ostvare kontakt sa sviješću i da djeluju na život osobe u pitanju. Nietzsche je govorio o tom problemu u svojoj knjizi „Rođenje tragedije“[3] i na osnovnom nivou, možemo reći kako je Apolonsko iskustvo prva, a Dionizijsko iskustvo druga od te dvije mogućnosti.

Dionizijsko iskustvo je potrebno kada je svijest jednostrano povezana s arhetipom kao takvim kroz arhetipske slike i zapostavlja važnost odnosa preko instinkta. Kako ta podijeljenost ne postoji u drugim živim bićima osim čovjeka, možemo pretpostaviti kako je ona nastala kada je i svijest rođena. Ta podijeljenost između svijesti i instinkta postala je doista problematična s rođenjem kulture i gradskog života. Razlog za to je što kultura i gradski život ne bi bili mogući bez određenog ograničenja instinkta.

Npr. u Švicarskoj, na željezničkoj postaji postoje trake, kao u zračnoj luci, koje određuju put do blagajne. To je potrebno kako ljudska životinjska priroda ne bi bila u napasti manifestirati se dok čekamo red. Često sam se sjetio redova u Hrvatskoj, gdje ljudska instinktivna priroda ima puno više slobode manifestirati se kroz reakcije ljudi u redu kada se netko pokuša progurati. Što je civilizacija na “višem stupnju” razvoja, to je instinkt potisnutiji i teže se manifestira na svjesnoj razini. Zbog toga se javlja opasnost da se on dogodi bez utjecaja svijesti u destruktivnijem obliku. To je veliki problem. U tom kontekstu, nije čudo kako je Dioniz štovan na Kreti, prvoj Europskoj civilizaciji, i u gradu Ateni, gdje je on bio jedan od glavnih bogova. Na tim primjerima možemo vidjeti direktnu reakciju psihe na ograničenje instinkta, a kroz primjere obreda i ritutala povezanim s Dionizom možemo naučiti kako pristupiti tom problemu.

Rješenje problema potiskivanja instinkta bi bilo jednostavno da ne postoji činjenica kako su u nekim kulturama neke emocije prihvatljivije i kako se one lakše izraze i žive, dok se druge ne mogu tako lako izraziti i živjeti. Npr. naša civilizacija je obilježena kršćanskom kulturom i odnos prema agresiji se pokušava izbjeći. Uz takav odnos prema agresiji, nije čudo da su europski narodi možda najagresivniji u povijesti. Ili, da ne govorimo o našem odnosu prema seksualnosti koja, ako se ne uzima u obzir, ne stvara dobrog kršćana, već lošeg poganina. Ne prihvaćajući određene emocije i instinkte odvajamo se od korijena psihološkog iskustva i na taj način uzrokujemo da te emocije slobodno lutaju, u našem psihološkom krajoliku, kao duhovi i vatreni demoni koji mogu preuzeti kontrolu nad našom svijesti u trenutku kada to najmanje očekujemo. U tom kontekstu možemo razumjeti potrebu da pronađemo određeni sigurnosni ventil za blokirane emocije i da pronađemo nove putove i omogućimo im da ponovno poteku. Jedini način da se nosimo s takvim potisnutim i blokiranim emocijama je da ih iskusimo, uspostavimo odnos s njima i asimiliramo njih i asocirani sadržaj prije nego se dogodi erupcija. To je moguće jedino ako promijenimo stav svijesti koji je i doveo do njihovog potiskivanja.

Dionizijsko iskustvo starih Grka, Dionizijev kult i slični produkti nesvjesnog modernih muškaraca i žena je pokušaj asimilacije tih emocija i afekata stvaranjem smislene veze između instinkta i svijesti. Cilj Dionizijskog iskustva je zaustaviti opasno nagomilavanje emocionalnih i afektivnih tendencija koje su u asocijaciji s potisnutim instinktom u nesvjesnom i s namjerom sprječavanje njihovog destruktivnog djelovanja i inflacije.

Bogovi u svjetskim religijama, psihološki gledano, predstavljaju aspekt Self-a čije manifestacija je takva da kompenzira jednostranu svijest za određenog vjernika. U tom kontekstu, bog Dioniz predstavlja cjelovitost psihe koja sadrži svijest, instinkt i popratne emocije u smislenoj svjesnoj vezi. Svrha te cjelovitosti je kompenzirati podijeljenost koja je nastala potiskivanjem i represijom instinkta i asociranih emocija.

Iako je jednostrani pristup dualnosti Dioniza i Apolona bio dovoljan za antičkog i srednjovjekovnog čovjeka, za odnos svijesti modernog muškarca ili žene prema instinktu, arhetipskoj slici i popratnim emocijama potrebna su oba aspekta. U mitu o Dionizu, rješenje toga problema je natuknuto motivom apoteoze Arijadne i Semele. Dok je Apolon bio bog koji pobjeđuje zmaja, majku, instinkt, tijelo i u krajnjoj liniji, nesvjesno, Dioniz je onaj koji ih podiže na razinu božanstva. Psihološki to znači da ženstvenost postaje psihološki faktor s kojim možemo ostvariti svjestan odnos, a ne nešto što moramo pobijediti ili potisnuti.

Ovaj članak je objavljen u 2015 Summer Newsletter, Alumni Asociacije C. G.  Jung Instituta Zürich  i uvod je u knjigu na kojoj trenutačno radim s nazivom „Dioniz, psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode“.

Nadam se kako ćete u budućnosti biti u mogućnosti pročitati ju u cijelosti.

[1] Za objašnjenje veze između arhetipa kao takvog i arhetipskih slika, vidi Jolande Jacoby – Complex, Archetype, Symbol, pg.31-46.

[2] Za objašnjenje odnosa između instinkta i intuicije vidi C. G. Jung – Instinct and the Unconscious, CW 8, pg. 129-138.

[3] Za detaljan opis termina Dionizijsko i Apolonsko vidi, Friedrich Nietzsche – The Birth of Tragedy

Related Post

Sjenka, analitička psihologija i politika

Analitička psihologija i politika

U ovom članku ću pokušati objasniti vezu između osobne psihologije građana i dugoročne političke situacije zemlje u kojoj žive. Naravno, problem odnosa osobne psihologije i politike možemo promatrati s više stajališta, ovo je samo jedno od njih i nikako ne predstavlja jedino moguće.

Možemo reći kako se početak civilizacije i kulturnog života poklapa sa idejom stvaranja kraljevstva i likom kralja. Zašto je to tako? Grupa ljudi se sastoji od više članova čiji se stavovi prema životu mogu nalaziti u direktnom konfliktu. Jedan član plemena želi promijeniti mjesto boravka zbog nestašice hrane, dok drugi želi ostati na istom mjestu zbog opasnosti koju seoba sa sobom nosi. Takov stanje samo po sebi je neodrživo jer ne postoji ništa što bi dvije grupe osoba u plemenu s dva različita stajališta održalo zajedno. Jedna grupa želi jedno, a druga drugo, što predstavlja početak podijeljenosti plemena i početak borbe za dominacijom. Takav konflikt direktno utječe na mogućnost prilagodbe plemena na opasnosti i nove situacije. Ako zamislimo kako ta grupa ima kralja čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena, tada on ima mogućnost da ujedini konfliktne tendencije u plemenu i usmjeri energiju cijele grupe u jednom smjeru. Energija plemena se ne troši na međusobne konflikte, već postoji određeni višak psihološke energije koji se može utrošiti na izgradnju grada, obrađivanje zemlje ili kulturne aktivnosti.

Nadalje, ako promatramo običaje u primitivnijim društvima povezane s institucijom kralja, možemo primijetiti i kako je dobrobit kralja usko povezano s dobrobiti društva kojim on vlada. Ako društvo ne prosperira, kralja je potrebno zamijeniti. Jednostavnije ne može biti. Ponekad takvi običaju idu u krajnost, te ako npr. žetva ne rodi kako je trebala ili je rat izgubljen, kralja zamjene novim na manje ili više brutalan način. Dakle, kralj je izravno odgovoran za stanje u društvu i njegov prosperitet. Izbori su moderan, demokratski oblik arhaičnog običaja.

Kralj se često pojavljuje i u bajkama u kojima se cijela radnja temelji na zapletu koji otkriva kako je kralj bolestan, impotentan ili pohlepan, a zemlja kojom vlada je nesretna, gladna i sl. Cijela radnja bajke teži k tome da heroj zamjeni kralja i postane novi, bolji i mudriji kralj. Simbol kralja se često pojavljuje i u našim snovima i usko je vezan uz našu osobnu psihologiju. Psihološki gledano kralj predstavlja vodeći princip svijesti (npr. svaka važna ideja ili osjećaj koji određuje našu psihologiju u najvećoj mogućoj mjeri; materijalizam, kršćanski duh i sl.). Vodeći princip svijesti može biti slab, bolestan, potrebna mu je obnova (te može dovesti do psiholoških simptoma kao depresija, anksioznost i sl.) ili ga je potrebno zamijeniti novim. S druge strane, kralj može biti snažan, uspješan, mudar i sl. U tom slučaju, simbol kralja predstavlja vodeći princip svijesti osobe zbog kojega je ona sretna, zadovoljna i ima osjećaj kako njen život ima smisla.

Možda na primjeru mogu bolje pojasniti kako vodeći princip svijesti može utjecati na naš život u pozitivnom ili negativnom obliku. Vodeći princip svijesti može biti ideja kako je potrebno da smo uvijek u dobrim odnosima s ljudima koji nas okružuju. Ako takav način razmišljanja zapravo nije prilagođen situaciji u kojoj se određena osoba nalazi, to sa sobom može povući puno patnje i poniženja. Npr. ako smo okruženi ljudima koji se prema nama ne odnose na pozitivan način i ako smo u takvoj situaciji spremni zanemariti ono što mi želimo, samo da odnos s drugim osobama bude skladan, tada se u našim snovima može pojaviti ideja bolesnog kralja, predsjednika ili vođe kojemu je potrebno ozdravljenje. Ako se osoba, koja se nalazi u takvoj situaciji, može izboriti za sebe, čak i kada to ugrozi odnos s drugom osobom, tada je „kralj“ ozdravio ili je pronađen novi. Psihološki gledano, dogodila se promjena vodećeg principa svijesti ili je pronađen novi. Novi stav u ovom primjeru bi bio slijedeći: „Da, pokušati ću se slagati s drugima, ali ako oni nisu spremni mene poštovati, tada ću se izboriti za sebe i prekinuti odnos s njima, čak i ako to znači kako me oni više neće poštivati i voljeti.“

U povijesti se izbor kralja temeljio na ideji kako je osobnost kralja takva da odgovara većini pojedinaca u određenom plemenu ili grupi. Vikinzi nisu birali kralja koji se nije znao boriti. Kineski kralj je trebao biti oličenje mudrosti i sl. Dakle, kralj plemena nije samo realna osoba, već i psihološki gledano, simbolički izražaj vodećeg principa svijesti svakog pojedinca njegovog kraljevstva ili zemlje. Možemo reći kako kraljevstvo prosperira sve dok je većina pojedinaca društva određena uvjerenjem ili vodećim principom svijesti koji odgovara tj. prilagođen je vremenu u kojem društvo živi. Kralj je utjelovljenje tog uvjerenja ili vodećeg principa svijesti velikog broja članova određenog društva.

Sjenka, psihologija i politika

Danas nemamo kraljeva, ali to ne znači kako se ne događa ista psihodinamika. Biramo premijerku ili predsjednika i oni predstavljaju onaj princip ili stav svijesti prema kojemu većina nas živi. Problem se javlja ako je taj princip nesvjestan, tada ga pronalazimo, kroz projekciju, kao karakteristiku predsjednika, premijerke ili određene društvene skupine, jer kao što je iskustvo pokazalo, projiciramo samo ono čega nismo svjesni u samom sebi.  Ako je jedna od karakteristika tog principa nemoral, a svi se možemo složiti kako je on prisutan u našem društvu, tada dobijamo sliku kako su predsjednik, premijer ili određena društvena skupina nemoralni.

Kada smo nesvjesni, tada smo i podijeljeni jer u jednom trenutku reagiramo i razmišljamo svjesno, na jedna način, a u drugom nesvjesno i na potpuno drugačiji način. Propovjedamo moral a sami smo nemoralni. Ako nismo svijesni svoje moralnosti ili nemoralnosti, tada je podijeljenost našeg društva izraz podijeljenosti pojedinca koji toga nije svjestan, a predsjednik, premijerka ili određena društvena skupina postaju nositelji unutrašnje slike moralnosti ili nemorala.

Dakle, analitička psihologija promatra društvene događaje kao zbirni izraz psihologije svakog pojedinca, a moral državnih službenika i skupina nije izraz samo njih samih, već i psihologije svakog građana s pravom glasa. Kako bi to bolje razumjeli, važno je da razumijemo psihodinamiku koja je određena moralnom i nemoralnom stranom naše osobnosti. Svi smo mi moralna i nemoralna bića i ne postoji osoba koja je samo moralna. Kršćanstvo je izrazito svjesno te psihološke činjenice i ispovijed je jedan od instrumenata kako se prosječan kršćanin nosi s tim problemom. Ali ista psihologija vrijedi, bez obzira je li osoba kršćanin ili ne. Biti moralna osoba znači biti svjestan svoje moralne i nemoralne strane, biti razapet između te dvije suprotnosti i s cijelim svojim bićem pokušati živjeti moralniju stranu. Naravno, to uspijevamo samo u manjoj mjeri, ali taj pokušaj je baš ono što nas čini moralnom ili nemoralnom osobom.

Moralna osoba je obilježena kontinuiranom, više ili manje uspješnom, brigom da nemoralna strana ne preuzme inicijativu i postane aktivna. Moralna osoba je jednako tako svjesna kako to neće uvijek uspjeti (tako i treba biti jer smo samo ljudi), ali u isto vrijeme svjesno na sebe preuzima težinu toga problema, u svom osobnom životu, a ne kroz razgovor o moralu drugih. Možda su najnemoralnije osobe baš one koje nisu svjesne da su nemoralne. U analitičkoj psihologiji, nesvjesni dio ličnosti koji je u suprotnosti s moralnim viđenjem samoga sebe naziva se sjenka, iako ona nije ograničena tom definicijom.

Ako nismo svjesni svoje sjenke i svoje nemoralnosti, tada su ta sjenka i nemoralnost projicirane, tj. osobama koje nas okružuju počinjemo pridodavati naše nemoralne karakteristike. Projekcija s jedne strane ima svrhu da postanemo svjesni određenih karakteristika kroz kontakt s našom okolinom. Ali, ako traje predugo, zapravo prebacuje odgovornost s nas samih na objekt naše projekcije. Tada predsjednik, vlada, premijer, načelnik, direktor ili određena društvena skupina postaju odgovorni kako bi naša država i mi s njom prosperirali, a mi sami to prestajemo biti.

Zamislite što bi se dogodilo kada bi svatko od nas prestao voziti brže nego što je dozvoljeno, kada bi svatko od nas razvrstavao smeće ili kada bi svatko od nas prestao davati i uzimati mito ili ga prijavio. Zamislite kada bi svaki policajac, inspektor ili sudac razmišljao jednako tako. Zamislite što bi se dogodilo kada bi se svatko od nas držao visokih moralnih standarda, plaćao porez, radio svoj posao kako je za njega i plaćen i ne zapostavljao svoje obaveze prema obitelji.

Koje je onda rješenje da naše društvo prosperira. Rješenje je da svatko od nas preuzme dio odgovornosti na sebe; da se informiramo, educiramo, upoznamo sebe i nosimo teret naše moralne podijeljenosti. Naravno, nije moguće da baš svatko preuzme takvu odgovornost, ali ja vjerujem kako ako barem određeni dio građana to uspije, tada utjecaj i život takvih ljudi može djelovati i na živote svih koji ih okružuju.

Kada smo preuzeli odgovornost za našu nemoralnu stranu, tada više nema potrebe da ju pronalazimo u okolini kroz projekciju. Nemojmo se zavaravati, to nije lagano i sa sobom povlači izrazito veliku patnju. Ali, u tom procesu nismo postali svjesni samo psiholoških karakteristika koje su do sada bila nesvjesne, tj. naše osobne nemoralnosti, već smo postali svjesni činjenice kako nisu samo političari nepošteni, već i mi sami. Psihološki gledano, kada prepoznamo određenu nesvjesnu karakteristiku u nama samima (npr. našu nemoralnost), možemo ju vrlo lako prepoznati i u drugima. Kada smo svjesni kako je svatko od nas sposoban da bude nepošten, lijen ili nemaran, tada tu karakteristiku lako prepoznamo u drugima. Kada bismo to doista i učinili, političari koji ne bi imali iznimno visoke moralne standarde ne bi mogli biti izabrani na izborima za određenu funkciju jer ih mi ne bi izabrali. A što se tiče onih koje bi izabrali, oni su sluge duha vremena u kojemu žive i instinktivno slijede taj duh. Ako svaki građanin da svoj obol da se taj duh vremena promjeni, tada i svaka osoba koja živi u tom vremenu nema izbora nego da ga prati. Ako vam je teško shvatiti o čemu pričam, samo se sjetite kako strani vozači voze prebrzo u Hrvatskoj, iako se u svojoj državi pridržavaju pravila i kako Hrvati voze po pravilima u stranoj državi, premda se u Hrvatskoj tih istih pravila ne pridržavaju. Kao da postoji nevidljivi duh države u kojoj se nalazimo i nesvjesno ga pratimo i poštujemo. Što to govori o duhu naše domovine kojega smo svi mi dio?

Predsjednici i premijeri su simboli vodećeg principa svijesti koji određuje svjesnu psihologiju većine građana određene države. Ako je taj vodeći princip svijesti usko povezan s moralom i radom, tada to znači da odgovornost ne leži na predsjednicima i premijerima, već na građanima koji su ih izabrali. Političari su, željeli to mi vjerovati ili ne, samo glasnogovornik i predstavnik prosječnog građana. Sve dok taj građanin živi u uvjerenju kako je izrazito vrijedan i pošten, a nije svjestan kako je u isto vrijeme i potpuna suprotnost, sve dok sam u svom osobnom životu i u svojim osobnim životnim situacijama ne počne raditi na tom problemu, političari će biti samo izraz podijeljenosti u nama samima. Politika nije nešto što se događa neovisno o nama.

Naša individuacija direktno utječe na sve osobe kojima smo okruženi, s posebnim naglaskom na izborima, kada nesvjesno omogućujemo da budu izabrani i biramo upravo onakve ljude kakvi smo i mi sami. Zapravo, izbori ne mijenjaju stanje naše države, oni su samo izraz prosječnog psihološkog stupnja razvoja svih njenih građana. Izbori i pobjednici izbora su samo prikaz statističke sredine moralnosti svih pojedinca određenog društva.

Related Post

Grupni rad na snovima – besplatno predavanje

Pozivamo vas na besplatno predavanje na temu Grupni rad na snovima.

Snovi su važni, ne samo za onoga tko ih sanja i vidi, već i za cijelu zajednicu. Oni sadrže važne konkretne informacije o događajima, odnosima i  oslikavaju dinamiku osobnog i kolektivnog nesvjesnog. Čovjek prošlosti je vjerovao kako je opasno tajiti važan san ili viziju i prema tom vjerovanju osoba koja to čini je u opasnosti da oboli budući da su neke vizije ili snovi dar za cijelu zajednicu.

Većina nas nije dio zajednice koja uzima u obzir nesvjesno. Nemamo mogućnost da  poštujemo i istražujemo naše vizije, fantazije i snove. Nemamo mjesto gdje možemo razumjeti i asimilirati bogati sadržaj nesvjesnog, svakodnevno otkrivati njegovo značenje i smisao te biti vođeni njime. Takva potreba još uvijek postoji u našoj psihi i našoj duši. Grupni rad na snovima je odgovor na takve potrebe modernog čovjeka.

Neke od tema o kojima ćemo za vrijeme seminara govoriti su:

  • Teorijska osnova grupnog rada na snovima.
  • Grupni rad na snovima i etnološke paralele
  • Pravila grupnog rada na snovima.
  • Utjecaj rada na snovima na psihološko zdravlje sudionika.
  • Primjeri iz prakse i praktične vježbe.

Voditelj seminara je Dragutin Vučković, psihoanalitičar (C. G. Jung).

Organizacija predavanja

Osim u našoj organizaciji, seminar i besplatno predavanje na temu Grupni rad na snovima možete i vi organizirati.  Jedino što je potrebno je  dovoljan broj zainteresiranih osoba (4 ili više). Predavanje je moguće održati u uredu HDAP-a ili u vašem prostoru. Kontaktirajte nas radi dogovora na info@hdap.hr.

Grupni rad na snovim – raspored besplatnih predavanja

25.5.2015, 18.00-20.00, Veslačka 17, Zagreb – U organizaciji udruge Trenutak39. Prijave na e-mail trenutak.39@gmail.com.

Related Post

Aktivna imaginacija

Aktivna imaginacija – uvod

Jung opisuje svoj susret sa nesvjesnim kao nešto opasno i postavlja se pitanje zašto je susret sa nesvjesnim nešto opasno. Zamislite da ostavite ovaj svoj sadašnji život i otputujete u Afriku i nastavite svoj život u nekoj savani ili džungli. Otprilike slično iskustvo je zaputiti se u potpuno nesvjesni unutrašnji svijet. Kako je Jung krenuo istraživati taj unutarnji svijet kroz vizije i fantazije, otkrio je koliko su one zapravo slične fantazijama ljudi sa teškim psihičkim poremećajima s kojima je radio tijekom svoje karijere kao psihijatar i zapravo je bio u velikom strahu da i njega ne čeka slična sudbina. Jedna od vizija koju je često percipirao je more krvi koja prekriva Europu. To je bilo 1913. godine.

Kada je rat izbio, mogao je razumjeti svoju viziju i sa stajališta društva u kojemu je živio a time se i smanjio strah od potencijalne psihoze za koju je mislio da mu prijeti. Kroz iskustvo svojih fantazija i vizija, razumio je kako postoji nešto što se djelomično razlikuje od osobnog nesvjesnog i što stoji iza njega kao nepoznato koje dijelimo sa cijelim ljudskim rodom, tj. kolektivno nesvjesno. Shvatio je kako je unutarnji svijet jednako tako postojan i realan kao i vanjski, možda i više budući da se ne mijenja i ne umire kao i vanjski svijet.

Jung je znao reći kako nesvjesno samo po sebi nije opasno iako zapravo postoji samo jedna opasnost i to vrlo velika; panika. Povezana je sa strahom koji osjećamo kada naiđemo na nešto što je vrlo neočekivano ili sa mogućnošću  da izgubimo tlo pod nogama što nas može toliko uznemiriti da nije niti čudno što ljudi izbjegavaju susret sa nepoznatim. Protiv takve panike, jedina obrana je stvarni život i životne obaveze koje u takvim trenucima moramo uzeti kao nešto najvažnije što djeluje kao sidro koje nas drži u kontaktu sa realnošću. Jung je u vrijeme kada se susretao sa nesvjesnim bio oženjen, imao je djecu i uspješnu privatnu praksu tj. životne obaveze koje su bile protuteža promjenjivom svijetu nesvjesnog u kojega je uronio. Strah zbog kojega se bojimo započeti takvo putovanje je strah da nas nesvjesno odnese što samo po sebi nije ništa opasnije od opasnosti vanjskog svijeta.

Ako se ispravno koristi, aktivna imaginacija nam može neizmjerno pomoć da održimo ravnotežu kada istražujemo to nepoznato u nama. Ali ako ju krivo razumijemo ili zamijenimo za nešto ugodno, umjesto za težak i iscrpljujući znanstveni rad, može osloboditi nesvjesno u obliku koje nas može preplaviti i dovesti do aktivacije teške neuroze ili čak psihoze.

Aktivna imaginacija je težak rad, možda i najteži koji možemo raditi. Započinjemo ju kako bi otvorili pregovore sa svime onime što je nepoznato u našoj psihi. Bez obzira da li smo toga svjesni, ali sve ovisi o tim pregovorima jer nešto u nama će uvijek biti na drugoj strani od nas samih.

Aktivna imaginacija i nesvjesno

„Lice koje nam nesvjesno prikazuje nije kruto. Ono reflektira lice koje mi pokažemo njemu. Neprijateljstvo konstelira prijeteće lice a prijateljstvo omekšava njegove crte.“

Prva figura koju često susretnemo kada nađemo oči u oči sa nesvjesnim je osobna sjenka. Budući da često sadrži upravo one karakteristike koje nam se ne sviđaju, često jako podsjeća na ženu iz primjera. Ako smo negativni prema njoj, ona će postajati nepodnošljiva ali ako joj pokažemo prijateljsko lice nesvjesno će pokazati svoju prijateljsku stranu. B. Hannah priča kako joj je Jung rekao koliko je veliki dobitak da kao izrazito poštena žena bude svjesna da je jednako tako spremna da bude i nepoštena. Zbog čega se čovjek osjeća loše ali je jednako tako predstavlja veliki korak ka cjelovitosti. Svaki problem koji imamo sa nesvjesnim je zapravo rezultat preuskog svjetonazora koji nam onemogućava da mu se približimo. Najbolji način da takve probleme riješimo je zapravo aktivna imaginacija.

Bez upoznavanja svoje sjenke aktivna imaginacija je gotovo nemoguća. Ako uživamo u iluzijama o nama samima, tada nemamo mogućnosti da uistinu vidimo i slike iz nesvjesnog i da čujemo njihov glas….

Tako da aktivna imaginacija u svom izvornom obliku nije nešto što treba raditi prije nego se upoznamo sa određenim aspektima nesvjesne psihologije nas samih. Iako postoje određeni ljudi gdje je aktivna imaginacija moguća i na početku.

Kada god čovjek pokušava doći na čistac sa takvim nesvjesnim tendencijama, na jedan ili drugi način, otkriva nešto kao aktivna imaginacija. Religije su pune takvih primjera gdje bog savjetuje ili govori kako bi trebali živjeti svoj život (npr. Čovjek i njegova Ba duša prije 4000 god.). Koliko od nas upita boga kako dalje kada se nađemo u velikim teškoćama? Još manje nas bez predrasuda posluša što nam on ima za reći. U vrijeme koje opisuje stari zavjet, ljudi su još uvijek imali mogućnost da zapitaju boga kako dalje i da dobiju odgovor. Izgleda da smo danas zaboravili kako se to radi. Aktivna imaginacija nam omogućuje upravo nešto slično.

U svojem susretu sa nesvjesnim, Jung je zapravo pokušavao pronaći način kako da razumije sebe, svoje snove i svoje pacijente. Bilo mu je potrebno nekoliko godina da doista shvati kako je potrebno pristupiti fantazijama i imaginaciji koje je radio. Tek kada je uspio učiniti najvažniji korak a to je da pokuša pronaći smisao i svrhu tih fantazija u svom svakidašnjem životu, osjetio je određeno olakšanje.

„Slike nesvjesnog ostavljaju čovjeku veliku odgovornost. Ako ih ne uspijemo razumjeti ili ako nismo spremni preuzeti etičku odgovornost, ostavljaju nas bez naše cjelovitosti i u stanju bolne podijeljenosti“

Aktivna imaginacija i opasnosti

Aktivna imaginacija je proces u kojemu  nikad ne smijemo razgovarati sa živim osobama. Ako imamo želju da to učinimo, trebamo stati i ozbiljno se upitati za razloge zašto to želimo. Vrlo je lako moguće da motivacija dolazi zbog regresije na primitivan način razmišljanja tj. sa nadom u magično djelovanje na osobu u pitanju. Glavno pitanje je zašto radimo aktivnu imaginaciju? Da li ju radimo da bi otkrili svoju cjelovitost ili zbog određene egoističke želje. Ako ju radimo zbog egoističke želje (makar bila ona i nesvjesna), nakon početnog uspjeha takav pristup uvijek vodi prema katastrofi.

Aktivna imaginacija je izrazito moćna ali i opasna. Stvara puno sinkronističkih događaja koji se lagano krivo razumiju i možemo dobiti osjećaj da smo mi odgovorni za njih te ih počnemo zlorabiti. Uzbuđenje zbog sinkronističkih događaja zamuti nam sud i dovesti do ideje kako smo mi odgovorni za njih tj. do inflacije.

Tehnika aktivne imaginacije

Sastoji se od toga da svojoj fantaziji damo određeni izražaj. Zapisujući, slikanjem, kiparenjem, zapisivanjem glazbe koju smo čuli ili čak plesanjem. Plesanjem uvodimo i tijelo u igru što je često potrebno pogotovo ako su emocije i inferiorna funkcija toliko potisnute da su „zakopane u tijelu“….

Edukacija – Analitička psihologija (I)

Ovdje je prikazan samo manji dio cjelokupnog predavanja. Ako želite saznati više o temi, predlažemo vam da se prijavite na ciklus predavanja i seminara Hrvatskog društva za analitičku psihologiju koji se periodički održavaju u Zagrebu i drugim gradovima. Edukaciji možete prisustvovati u cijelosti ili se možete prijaviti samo na predavanja i seminare koji vas zanimaju. Više o edukaciji, temama koje ćemo pokriti, njenoj svrsi i cilju možete saznati ako pratite ovaj link – Analitička psihologija (I).

Nadamo se susretu na jednoj od slijedećih edukacija Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.

Related Post

Psihološka interpretacija slika

Interpretacija slika

Interpretacija slika je slična interpretaciji bajki budući da naša tipologija u velikoj mjeri određuje kako joj pristupamo. Introvert prvo postaje svjestan svojih unutrašnjih reakcija na sliku, ekstrovert same slike. Kada pokušavamo razumjeti sliku, važno je da pokušamo koristiti svaku funkciju. Na taj način izbjegavamo jednostranost. Osjetilna (taktilna) funkcija može dovesti do toga da ostanemo zarobljeni u detaljima i beživotnim činjenicama bez određenog zaključka. Osjećajna funkcija može dovesti do toga da ostanemo pri vrijednosnim izjavama koje nemaju međusobnih poveznica. Misaona funkcija može dovesti do toga da se izgubimo u beživotnoj analizi u kojoj nema osjećaja. Intuicija može dovesti do pretpostavki koje nemaju uporišta u jednostavnim činjenicama.

Ako ih koristimo zajedno svaka funkcija može dati doprinos našem razumijevanju slike. Osjetilna funkcija nam omogućuje da promatramo medij na kojemu i s kojim je slika naslikana, okvir slike, format, boje i elemente slike. Osjećanjem možemo odrediti koji elementi su više a koji manje važni za autora. Mišljenjem možemo odrediti odnose između elemenata slike i autora (proporcije, organizacija, pokreti te prostor i boje). Intuicija nam govori konstelaciji iz koje je slika proizašla i smjeru budućeg razvoja.

Svaka interpretacija slika uzima u obzir višeznačnost određenog simboličkog izražaja. Ovisno o kontekstu životne situacije osobe koja je sliku naslikala, uzimamo više u obzir jednu ili drugu stranu interpretacije. Nadalje, kao i kod snova asocijacije i amplifikacije imaju veliku važnost kod određivanja smisla slike.

Papir

Kvaliteta lista na kojoj je slika naslikana govori o vrijednosti slike koja dolazi iz unutrašnjosti. Kod interpretacije slike, uvijek moramo uzeti u obzir dvije suprotnosti koje opisuju određenu kvalitetu. Npr. stare novine kao papir za sliku govore o maloj vrijednosti onoga što je naslikano ili mogućnosti da od nečega bezvrijednog stvorimo nešto vrijedno.

Medij

Olovka – može se brisati. Autor nije previše emocionalno posvećen onome što je prikazano na slici i želi imati stvari pod kontrolom ali jednako tako olovka može biti izraz potrebe da se autor koncentrira na glavne ideje koje želi potpuno precizno izraziti kako bi odgovarala unutarnjoj slici.

Tinta – nije ju lako izbrisati ili promijeniti. Kontrast sa pozadinom omogućuje da se lakše izraze emocionalne nijanse. Slikar ne izražava boje (emocije) ali jednako tako, tinta pokazuje spremnost da dopustimo stvarima da teku.

Drvene bojice – vide se boje ali jednako tako slika može biti „suha“ a bojice krhke. S jedne strane emocije postaju vidljive i prisutne ali kao da ih autor u isto vrijeme pokušava na određeni način kontrolirati.

Slikanje prstom – omiljen način crtanja djece, pokazuje određenu spontanost ali i nemogućnost diferenciranja. Takvo slikanje je povezano sa spontanim izražavanjem emocija ali jednako tako može pokazivati i određenu nediferenciranost emocija.

Miješanje i kombiniranje više vrsta medija možemo razumjeti na način da amplificiramo oba. Npr. kombinacija olovke i vodenih bojica može ukazati na nesigurnost između kontrole i kada dopustimo da stvari teku ali jednako tako, takva kombinacija može izražavati harmoniju između ta dva načina funkcioniranje.

Okvir

Okvir je element reda koji može ukazivati na bojažljiv ili ograničavajući stav prema sadržaju psihe koje slika prikazuje ali jednako tako može ukazivati na vrijednost koja je sadržana unutar tog okvira ili nečega što je potrebno zaštititi.

Format

Slika velikog formata može ukazivati na vrijednost i važnost motiva koji je naslikan ali jednako tako može pokazivati težnju grandioznosti, pretjerivanju i inflaciju. Mala slika može ukazivati na odbojnost, prezir, strah ili skromnost prema onome što je naslikano ali jednako tako može ukazivati na intenzitet i vrijednost onoga što je naslikano.

U seriji slika, promjena veličine može ukazivati na nemirnu i nesigurnu osobu npr. kada se nalazimo između osjećaja velike i male vrijednosti ili može ukazivati na potrebu za fokusiranjem i proširenjem određenih aspekta ličnosti u nadi da ćemo dobiti, razumjeti i ne izgubiti perspektivu šireg konteksta.

Boje

Crvena

Neizražajni primjer crvene je krv i vatra. Psihološki gledano, krv je povezana sa životom, nagonima, emocijama, osjećajima ljubavi i mržnje, strasti, senzualnosti i seksom. Nadalje crvena boja vatre povezana je sa toplinom ali i sa destruktivnom vrućinom.

U životinjskom svijetu, crvena signalizira i privlači pažnju, posebno kod sisavaca gdje crveni dijelovi tijela pozivaju na parenje. I za ljude, crvena boja  povlači za sobom emocije ljubavi ali jednako tako i agresije.

Sa crvenom bojom je povezan i vrag kao gospodar vatre, strasti i žudnje koja nas odvaja od boga, ali u isto vrijeme crvena je boja ljubavi, sile koja nas tjera da pomirimo suprotnosti u nama. I Venera i Mars su povezani sa crvenom bojom.

Psihološki gledano, crveno možemo razumjeti kao vitalizirajući boju koja donosi život ili uništenje.

Plava

Najjednostavnije iskustvo plave u prirodi dolazi od boje neba. Daje osjećaj kontinuiranosti (svakim danom ju možemo nanovo iskusiti), smirenosti, dubine i širine. Marijin plašt je često plave boje što plavo povezuje sa zaštitom. Ali, jednako tako sa plavom su povezani zrak, duh, led i hladnoća. Nadalje, plavo je more i jezera, ocean i rijeka što je povezuju sa dubinom i težnjom da se vratimo odakle smo došli.

U engleskom blue je povezano sa depresijom (blues) a „plava čarapa“ je izraz kojim opisujemo ženu koja je previše intelektualna. U alkemiji i bajkama se spominje plavi cvijet ili plava svijetlost koju treba pronaći a povezana je sa duhovnim.

Za plavu možemo reći kako psihološki predstavlja smisleni red, duhovnosti i otvorenost ali s druge strane predstavlja gubitak stvarnosti, hladnoći, kruti i nefleksibilni red, opsjednutost duhom i posesivnost.

Simbolizam brojeva

Brojevi kao uređujući faktor

Jedan od načina da uvedemo red u sliku i bolje je razumijemo je da prebrojimo broj određenih motiva na njoj.  Npr.  pet životinja, četiri muškarca, tri cvijeta, 10 zvijezda ili 7 kamenčića.Brojevi unose red. Npr. u fizici, pomoću brojeva, od svih mogućih načina na koji se određeni sustav može razviti, možemo odrediti na koji točno će se i razviti. Pomoću brojeva možemo prebrojati dijelove nečega i dati im ime. U tom kontekstu, broj je prvotna manifestacija duha.

1

Jedan predstavlja stanje stvari prije njihove diferencijacije ali, s druge strane, jedan dolazi kada se mnogo diferenciranih jedinica i ujedini. Npr. jedan je povezano sa stanjem bez svijesti (djetinjstvo) ali jednako tako i sa stanjem kada se psiha razdijeljena među kompleksima ujedini u jednu cjelinu (individuacija).

S druge strane jedan povezuje jer dodavanjem broja jedan dobivamo sve ostale brojeve koji teže u beskonačnost. Jedan je početak ali i krajnji cilj.

Ako broj jedan dominira slikom, tada je broj jedan može ukazivati ili na cjelokupnost koja je nesvjesna ili na cjelokupnost na višem nivou. Kada fantazija, depresija ili neki drugi problem dolaze do izražaja u nečijem životu, često tada taj „jedinstven problem“ je prvi i nacrtan.

Broj dva postaje aktualan kada se pojavi određena podjela.

2

Sa brojem dva, javlja se ideja simetrije, polarnosti i diskriminacije.

Dva se javlja u kontekstu procesa osvještavanja. Kada postanemo svjesni sebe, tada uvidimo da postoji i nešto što nismo mi. Ja i svijet ili ja i emocija postaju odvojeni. Isti proces se dešava pri osviještenju kontraseksualnog aspekta psihe. Kada postanemo svjesni jednog, odmah za njim dolazi i suprotni spol. Nadalje broj dva je povezan sa sumnjama, suprotnostima, napetostima  i svađama.

Psihološki gledano, kada se pojavi u slici, može biti povezana sa stanjem kada nismo jedno sami sa sobom ali jednako tako i sa stanjem postajanja svjesnim, ovisno o kontekstu.

Motivi

Za razumijevanje motiva, osim konteksta osobe koja je sliku naslikala, potrebno je i znanje i poznavanje paralele iz mitologije, religije, etnologije i sl. Svaki element slike pridonosi razumijevanju slike kao cjeline. Odnosi motiva prema formalnim aspektima slika, prostoru, boji i brojevnom simbolizmu će često razjasniti smisao samih motiva.

Kako bi razumjeli motive koji se pojavljuju u slikama potrebno je da smo upoznati i sa njihovim arhetipskim značenjem. Više o arhetipskom simbolizmu možete pročitati ovdje.

Slike kao dijagnostički alat

Kod interpretacije, važno je uzeti u obzir slijedeće kriterije koji mogu ukazivati na slabi ili nestabilni ego ali jednako tako i na situacije u kojima se dešavaju velike promjene u strukturi osobnosti gdje je potrebno da ego bude pod utjecajem tendencija nesvjesnog u svrhu adaptacije. Da li slika govori o prvom ili drugom slučaju ovisi o kontekstu, kako motiva u slici tako i životnoj situaciji osobe koja ju je naslikala.

Edukacija – Analitička psihologija (I)

Ovdje je prikazan samo manji dio cjelokupnog predavanja. Ako želite saznati više o temi, predlažemo vam da se prijavite na ciklus predavanja i seminara Hrvatskog društva za analitičku psihologiju koji se periodički održavaju u Zagrebu i drugim gradovima. Edukaciji možete prisustvovati u cijelosti ili se možete prijaviti samo na predavanja i seminare koji vas zanimaju. Više o edukaciji, temama koje ćemo pokriti, njenoj svrsi i cilju možete saznati ako pratite ovaj link – Analitička psihologija (I).

Nadamo se susretu na jednoj od slijedećih edukacija Hrvatskog društva za analitičku psihologiju.

Related Post