Individuacija • Pitanja i odgovori • by Dragutin Vučković

Individuacija

Što podrazumijevamo pod pojmom individuacija?

Individuacija je process psihološkog razvoja kojim se individualna bića formiraju i diferenciraju. Ona predstavlja stvaranje i razvoj osobe čija psihologija se razlikuje od opće, kolektivne psihologije. Individuacija je proces čiji je cilj razvoj individualne osobnosti. Psihološka individualnost je u početku nešto nesvjesno i svjesna je samo toliko koliko je osoba svjesna svoje različitosti od ostalih. Samo dok smo svjesni različitosti naše osobnosti u odnosu na ljude koji nas okružuju, možemo govoriti o psihološkoj jedinki. Proces osvještavanja te razlike se zove individuacija.

Individuacija je proces koji se polako dešava tijekom cijelog života a slučaju određenog zastoja postoji velika mogućnost razvoja neuroze. Liječenje neuroze se temelji na uklanjanju zastoja i aktivnoj potpori procesu individuacije.

Što možemo učiniti za našu individuaciju?

Problem individuacije možemo razumijeti kroz primjer kompleksa. Individuacija (in-dividuum) znači nepodjeljen, a dokle god posjedujemo komplekse, u neku ruku smo podijeljeni. U jednoj situaciji djelujemo i razmišljamo na jedan način, a u drugoj na drugačiji, ovisno koji kompleks je konsteliran. Asimilacijom kompleksa postajemo sve manje i manje podijeljeni i na kraju individuiraniji. Dakle, jedan od načina da se individuiramo je rad na svojim kompleksima.

Na problem individuacije možemo gledati i kroz teoriju psiholoških tipova. Asimilacijom manje diferencirane funkcije, zapravo se individuiramo.

Tu je i problem arhetipova, posebno sjenke, anime i animusa i Self-a. Kako postajemo svjesniji njihove dinamike, utjecaja i kako mjenjamo svoje vrijednosti, i ideje u skladu s tim , zapravo individuiramo.

Na kraju se sve svodi na smisleni odnos svijesti i nesvjesnog. Jedan od načina da ga postignemo je rad na snovima i aktivna imaginacija koji kao nuspojavu djeluju na komplekse, tipološku dinamiku i odnose s arhetipovima.

Je li individuirana osoba sretnija?

Kažu kako je sreća stanje blagostanja i zapravo ugodno i zadovoljavajuće iskustvo. Kako se osoba individuira, polako uviđa da je to stanje ostvarivo čak i kada se suočavamo s patnjom, pa čak i neugodno iskustvo može biti zadovoljavajuće i nešto od čega ne bježimo.

Ideja sreće se zapravo mijenja kako osoba prolazi kroz proces individuacije. Možemo reći da je stanje sreće zamijenjeno s idejom smisla i ta ideja postaje veća, važnija i sveobuhvatnija nego ideja sreće. Ako osjećamo kako nešto što radimo ili način na koji živimo ima smisla, i patnja i tuga se lakše podnose. Tako da na pitanje “Je li individuirana osoba sretna?” nije moguće odgovoriti jer sreća nije nešto što je smisao i cilj individuacije. Individuirana osoba ima život koji za njega ima više smisla, ali njegov život nije nužno sretniji od osobe koja ne radi na individuaciji. Iako, zapravo, u dubini duše, sjeme određenog zadovoljstva klija i polako prožima cijelo biće osobe koja radi na svojoj individuaciji i čini je sretnijom, čak i kada je nesretna.

Je li individuirana osoba zdrava?

Biti psihološki zdrav značilo bi da nemamo nikakve psihološke rane.  Ali, stanje u kojemu se osjećamo zdravi je relativno kratkotrajno jer život od nas zahtijeva kontinuiranu prilagodbu promjenjivim uvjetima u kojima se nalazimo. Svaka prilagodba zahtijeva promjenu u načinu razmišljanja i življenja koja nikada nije bezbolna i svaka takva promjena ostavlja ranu i zahtijeva ozdravljenje.

Razlika između neurotične i individuirane osobe je u tome što je neurotična osoba zaglavljena u stanju ranjenosti, dok individuirana osoba ima mogućnost da kontinuirano sama sebe liječi. Dakle, individuirana osoba nije ništa zdravija od neurotične osobe, razlika je u tome što individuirana osoba ima bolju prognozu za ozdravljenjem.

Ovisi li individuacija o starosti?

Individuacija, u klasičnom smislu, je proces karakterističan za drugu polovicu života i temelji se na ostvarivanju određenog kontakta s nesvjesnim. Ali, ako radimo s mladim ljudima i njihovim snovima, slikama i drugim produktima nesvjesnog, naglasak rada u psihoterapiji nije na uspostavljanju kontakta s nesvjesnim nego na razvoj dovoljno dobre diferencijacije između osobe i nesvjesnog.  Neuroza mladih često proizlazi iz prebliskog kontakta s nesvjesnim koji ih onemogućuje da „osvoje svijet“. Neuroza starijih proizlazi iz neostvarenog kontakta s nesvjesnim zbog čega imaju osjećaj da trebaju osvojiti svijet čak i kada potreba za unutarnjim razvojem postaje puno važnija. Iz toga proizlazi bitna razlika u individuaciji mladih i starijih. Iako se ta dva aspekta razvoja često preklapaju i kod mladih i kod starijih.

Je li individuirana osoba savršena?

Tu se možemo pitati što znači savršenost. Prema definiciji savršenost je stanje bez mana, a ako postoji mana onda nema savršenosti. U kontekstu individuacije možemo reći da su naši kompleksi naše mane, pa ako je osoba potpuno savršena onda nema kompleksa. Praktički, to je nemoguće ostvariti.

Ono što nas razlikuje od životinja je naš ego i taj organ naše svijesti je ono što nas čini ljudima. Fenomenološki, ego je također kompleks. U tom konteksu, naše mane nas čine ljudima tako da možemo reći da individuacija nije povezana s idejom savršenosti.

Osjeća li se individuirana osoba ispunjenom?

Možda se osjećaj ispunjenosti može najbolje opisati simbolom “vode života” koja se ponekad pronalazi u bajkama i alkemiji. Simbolički, voda života predstavlja psihološko iskustvo i osjećaj kako naš život ima smisla i teče u pravom smjeru. Čak i životne nedaće i udarci sudbine se mogu prihvatiti ako osoba ima kontakt s “vodom života” u sebi.

Taj kontakt možemo ostvariti ako promatramo naše snove, možda ponekad igrom sudbine, ali zapravo taj kontakt možemo ostvariti samo na putu individuacije. Možemo reći kako je individuacija jedini kriterij osjećaja ispunjenosti i smisla.

Related Post

Leave a Reply

Your email address will not be published.