Psihologija religija i etnologija • by Dragutin Vučković

5. Psihologija, religija i etnologija

Tekst “Psihologija, religija i etnologija” je peti od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Psihologija, religija i etnologija

Što je religija? Možemo reći ako je religija univerzalni fenomen ljudskog uma, to znači da se u nekom obliku pojavljuje u svim vremenima, civilizacijama i ljudskom rodu uopće. Kao univerzalni psihološki fenomen, može biti predmet proučavanja psihologije. Npr. ako promatramo dogmu o djevici Mariji. Psihologija se ne zanima s time da li postoji djevica Marija, već sa time da takva ideja postoji u ljudskom umu a ideja Bogorodice postoji, ne samo u kršćanstvu već i u grčkoj mitologiji i mnogim drugima. Možemo reći kako predmet psihologije nije da dokaže postojanje religijskih istina u vanjskom svijetu i zapravo ne polaže pravo na ikakav sud na tom planu. Predmet psihologije su ideje i drug psihički sadržaj, kao što su predmet zoologije različite životinjske vrste, pa čak i kada su te ideje dio religijskog sistema kao ideja boga ili bogorodice.

Autonomija nesvjesnog

Možemo reći kako je religija pažljivo i obzirno uzimanje u obzir nečega što Rudolf Otto naziva numinoznim, tj. uzimanje dinamičkog djelovanja ili efekta nečega što nije uzrokovano našom voljom u obzir. To je nešto što obuzme i kontrolira ljudsko biće koje je uvijek njegova žrtva a ne onaj koji to iskustvo stvara. Numinozno je karakteristika vidljivog objekta ili utjecaj nečega nevidljivog koji djeluje na čudan način na našu svijest.
Što je numinozno u povijesti a što danas?

Primjer 1.Spuštanje sv. Duha na apostole je jedan od primjera gdje su apostoli bili nadahnuti od nečega numinoznog, snagom govora i znanjem jezika. Nadalje u nordijskim ratničkim narodima postojala je ideja Berserka. Oni su bili ratnici koji su imali sposobnost da uđu u ratnički trans kojime su dobili izrazitu hrabrost i snagu čime su postali zastrašujući prizor na bojištu. Možemo reći kako ih je obuzelo nešto numinozno i veće od njih. Nadalje u proročištu u Delphima, postojala je svećenica koja se zvala Pythia i ona je imala mogućnost da pod utjecajem para iz rupe u zemlji bude inspirirana i da izgovara proročanstva tj. uspostavi kontakt sa nečim numinoznim. Komedija u ritualima Dioniza je bilo događanje gdje bi sudionici u polu-transu ili opijenosti bili nadahnuti na izrazitu britkost i duhovitost u izražaju, kao da ih je obuzelo nešto numinozno. Još jedan primjer je opsjednutost u srednjem vijeku.

U današnje doba, to numinozno može poprimiti pomalo banalnije oblike ali zadržavši isti obrazac gdje smo nadahnuti (ili opsjednuti) nečim jačim i većim od sebe. Opsjednutost novcem, seksom, opijatima ili alkoholom, želja za kupovinom, uživanje u vožnji, ljutnja i agresija su samo neki od primjera.

Možemo reći kako takva nadahnuća i opsjednutosti, psihološkim jezikom govoreći, predstavljaju djelovanje nesvjesnog na svijest. Možemo razumjeti potrebu, korist ili strah koji proizlazi iz takvih iskustava. U tom kontekstu, postaje razumljivo zašto su ljudi kroz razne obrede i rituale pokušavali izazvati ili ograničiti takvo numinozno iskustvo sa određenom svrhom i prema potrebi. Inkantacije, prizivanja, žrtve, vježbe joge, samoranjavanja, sakramenti i inicijacije su samo neki od njih.

Dakle, možemo reći kako je religija određeni stav svijesti (religio) koji pažljivo uzima u obzir dinamičke faktore kao; duhovi, demoni, bogovi, zakoni, ideje i ideali tj. sve one faktore koje nazivamo moćnima, opasnima ili korisnima dovoljno da ih uzimamo u obzir sa spremnošću da taj isti stav promijenimo ako takve moći to i traže. Ona jednako tako podrazumijeva aktivne korake kako bi se takvi dinamički faktori udobrovoljili ili iskoristili za osobnu ili društvenu korist.

Psihološki gledano, jedino što mi možemo učiniti je djelovati na naš svjesni stav i prema potrebi ga prilagoditi. Ako to ne učinimo, u nesvjesnom se stvara protuteža jednako snažnih tendencija koje su određene arhetipovima i kompleksima kojih se sa pravom bojimo i koje mogu biti bezobzirno okrutne bez razumijevanja za naša svjesna ograničenja. Simptomi, kompleksi i arhetipovi predstavljaju manifestaciju moći koja je često daleko veća od snage naše svijesti i u neku ruku predstavlja nešto numinozno u nama.

U povijesno doba, svijest je bila nepouzdani fenomen i u primitivnim društvima možemo primijetiti kako se lagano svijest izgubi. Takav gubitak svijesti često dovodi do destruktivnog rezultata, kako u društvu tako i u osobnom životu osobe. Najobičnije emocija ako nije pod kontrolom može po tom pitanju učiniti čuda. (otac ubije sina u naletu afekta). Život arhaičnog čovjeka obilježen kontinuiranom brigom za psihičkim opasnostima zajedno sa procedurama koje omogućuju da se one ne ostvare. Tabui (incest) i drugi magični rituali postoje u tu svrhu. U zadnjih 2000 god, crkva je preuzela ulogu posrednika između takovih utjecaja i čovjeka. I svaka se religija temelji na iskustvu numinoznog i vjeri ili samopouzdanju da će određeno iskustvo dovesti, psihološki gledano, do potrebne promjene svijesti. Vjera je dogmatizirani i kodificirani oblik originalnog religioznog iskustva. I to nije nužno beživotno okamenjenje prvobitnog iskustva jer ona može biti kvalitetan oblik religijskog iskustva za milione ljudi i za tisuće godina, što i jest.

Religija

Religija u tom kontekstu predstavlja alat koji nam omogućuje stav otvoren prema djelovanju arhetipske psihe (numinoznog) i naš kontakt s njom. U tom kontekstu dogma ima sličnu strukturu kao bajke i mitovi. Možemo reći kako, psihološki gledano, vjera ima jednaku svrhu kao i rad na snovima, ali ponekad vjera ne izražava sve bogatstvo psihe i individualnih razlika. S druge strane neke osobe jednostavno nisu vjernici, tada rad na snovima može omogućiti da uspostavimo kontakt sa „religijskim“ tendencijama u nama samima. Psihološki gledano, religiozni stav predstavlja pažljivo uzimanje u obzir nesvjesnih faktora.

Sv. Pavao govori o ljudima čiji je bog u njihovim trbusima. Zapravo, svaka despotska ili neizbježna tendencija u nama u tom smislu djeluje kao „bog“ (npr. kompleks) i postaje apsolutna ako ne uspijemo da joj se odupremo jednako snažnim uvjerenjem. U sebi imamo mogućnost da odaberemo da li će bog biti dobročinitelj ili destruktivna sila. Ta sila, psihološki gledano, predstavlja arhetip.

“Religija je odnos sa najsnažnijom vrijednosti, bila ona pozitivna ili negativna. Takav odnos može biti dobrovoljan ili prisilan tj. tu vrijednost s kojom smo opsjednuti nesvjesno, možemo prihvatiti i svjesno. Ona psihološka činjenica koja ima najveću moć u našem psihološkom sistemu funkcionira kao bog, budući da je uvijek onaj snažan i neodoljiv faktor ono što nazivamo Bogom …“ (C.G. Jung, Psychology and Religion, Princeton University Press, 1958, par.137)

Možemo reći kako je Religija nešto što se tiče našeg odnosa sa Bogom. Psihološkom terminologijom, Religija se tiče odnosa ega i određene više sile koja je veća, jača i mudrija od našeg ega. U analitičkoj psihologiji ta viša sila se naziva Self. Dakle postoji nešto kao odnos ega i Self-a i ako želimo proučavati taj odnos (budući da ga danas najčešće nismo svjesni), tada su svjetske religije i mitologije vrlo edukativne.

“…duše mora u sebi sadržavati mogućnost odnosa sa Bogom … u suprotnom, takva veza ne bi niti postojala. Taj odnos je, u psihološkim terminima, arhetip božje slike … ” (C.G. Jung, Psychology and Alchemy, Princeton University Press, 1953, par.11)

Ako proučavamo slike boga i svjetskim mitologijama i religijama, možemo pronaći paralele u produktima nesvjesnog naših pacijenata. To znači da u njima postoji određena tendencija koja je jednako moćna kao i biće opisano u njima.

“Najjači a time i određujući faktor u individualnoj psihi, tjera nas na vjeru ili strah, podređivanje ili odanost koju bi i bog od nas zahtijevao. Sve tiransko ili neizbježno je u tom kontekstu Bog i postaje apsolutno, osim ako zbog etičke odluke koju smo slobodno odabrali, uspijemo u izgradnji, u suprotnosti sa tom prirodnom pojavom, položaja koji je jednako snažan i nepobjediv. Ako se to psihičko stanje pokaže apsolutno iskoristivo, i ono ima potpuno pravo da se zove Bogom, nadalje to je duhovni Bog, budući da se izrodio iz slobodne etičke odluke tj. iz uma. Čovjek je slobodan da odluči da li će Bog biti duh ili prirodni fenomen kao žudnja ovisnika o heroinu, i zbog toga da li će Bog djelovati kao blagotvorna ili destruktivna sila.” (C.G. Jung, Psychology and Religion, Princeton University Press, 1958, par.142)

Jung je često govorio kako su osnovni ljudski problemi, sami po sebi nerješivi. Jedino što možemo učiniti je određeni problem prerasti. U psihoterapiji zapravo nikad ne riješimo problem napada panike ali što učinimo je orijentiramo se na razvojne tendencije koje su u njemu skrivene i ako osoba uspije ostvariti kontakt s njima i prihvatiti ih kao dio svog života, tada napadi panike sami od sebe prestanu. Kao u primjeru mladića koji je imalo napade panike kada bi se nalazio u situaciji da treba preuzeti odgovornost u svom životu. Kada je tu odgovornost i preuzeo, napadi panike su prestali (i vratili se kada je zapostavio istu odgovornost).

Krist i Self

Što je cjelovitost (wholeness)? Kako se razvijamo, htjeli mi to ili ne, kompleksi se stvaraju u našoj psihi. Ako ne radimo na njihovoj asimilaciji, tada oni postaju žarišta iz kojih, osim našeg ega, djelujemo, razmišljamo i osjećamo. Funkcioniramo kao loša kompanija koja niti nema dovoljno kvalitetnu komunikaciju između svojih odjeljenja niti ima voditelja. U jednom trenutku beskrajno volimo svog partnera ili supružnika, a u drugom želimo rastavu braka, jednom trenutku želimo novi posao a u drugom osjećamo kako nismo dovoljno dobri za njega i sl. Budući da je takva osoba u nepovoljnijoj situaciji od osobe koja ne funkcionira na takav način, naša mogućnost adaptacije je smanjena. Kao što smo rekli, naše nesvjesno se aktivira i kompenzira svaku našu jednostranost, pa tako i našu podijeljenost i to čini stvarajući u nama sliku cjelovitosti, bila ona mandala ili slika Boga.

“Self… je slika Boga, ili se barem ne može razlikovati od nje…” (C.G. Jung, Aion, Princeton University Press, 1959, par.42)

Ako je ta slika boga Krist, što nam to govori o nama samima?

“Simbol Krista je od najveće važnosti za psihologiju budući da je možda najrazvijeniji i najdiferenciraniji simbol Self-a, osim lika Bude. To možemo vidjeti iz svih izreka koje su o njemu bile izrečene: one se slažu sa psihološkom fenomenologijom Self-a u velikoj mjeri, iako ne sadrže sve aspekte arhetipa.” (C.G. Jung, Psychology and Alchemy, Princeton University Press, 1953, par.22)

Proučavajući što religija kaže o Kristu, možemo pronaći informacije koje mogu pomoći u radu sa našim pacijentima. Evo nekoliko primjera:

“Nema sumnje da osnovna kršćanska koncepcija imago Dei, utjelovljena u Kristu, podrazumijeva sveobuhvatnu cjelovitost koja čak uključuje i životinjsku stranu čovjeka.” (C.G. Jung, Aion, Princeton University Press, 1959, par.74)

“Kao što se trebamo prisjetiti bogova antičkog doba kako bi cijenili psihološku vrijednost arhetipa anime i animusa, tako je i Krist naša najbliža analogija Self-a i njegovog značenja. Ne govorimo o kolektivnim vrijednostima koje se umjetno stvaraju i umjetno daju, već o vrijednostima koje postoje same za sebe i imaju djelotvornost koja djeluje bez obzira da li smo toga svjesni ili ne.” (C.G. Jung, Aion, Princeton University Press, 1959, par.79)

Postavlja se pitanje na koji način u našim modernim životima možemo postići psihološki stav koji će nam omogućiti da ostvarimo kvalitetnu vezu sa Self-om u nama jer on određuje naš život bili mi njih svjesni ili ne, vjerovali u Krista ili ne. I zapravo je nevjerojatno koliko Kršćanski živimo a da toga nismo niti svjesni. Pogledajte samo koliko smo se spremni žrtvovati za naše karijere pritom zanemarujući naše instinkte, odnose i osjećaje, spremni smo preuzeti stav svetaca koji su se bičevali, postili i živjeli u pustinji kako bi ostvarili kontakt sa Bogom.

S druge strane manifestacija Selfa ovisi o stavu svijesti. Krist je jako dobro izražavao cjelovitost za prve kršćane. Danas se zapravo vrlo često dogodi da Krist ne izražava cjelovitost psihe na toliko sveobuhvatan način. Za ateiste recimo Krist ne izražava cjelovitost jer u sebi ne sadrži ideju materije i materijalizma tj. ne postoje „materijalni“ dokazi za postojanje boga. S druge strane kako je moguće da bog ljubavi dozvoli toliko zla u svijetu, da dozvoli patnju djece i sl. U takvim slučajevima, u nesvjesnom se stvara pomalo drugačiji simbol koji izražava cjelovitost osobe koju muče takva pitanja., ali više o tome u jednom od slijedećih tekstova.

Mojsije

Mojsije je bio spona između Izraela i Boga i kao takav dovodi do njihovog oslobođenja iz egipatskog ropstva. Analitička psihologija nam omogućuje da tu priču vidimo kao simbolički opis nečega što nazivamo proces individuacije i kao takvu omogućuje nam da pronađemo paralele tog procesa kod određene osobe kroz slične motive u njegovim snovima.

(Knjiga izlaska 1, 8-14) Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa. (9) I reče on svome puku: “Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. (10) Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.” (11) I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove-skladišta: Pitom i Ramses. (12) Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca. (13) I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. (14) Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu.

Kralj je simbol principa koji ujedinjuje određeni narod, psihološki gledano, kralj predstavlja vodeći princip svijesti. Motiv koji se često pojavljuje u bajkama je stari kralj i zbog njegove starosti ili bolesti započinje cijela priča. Priča često završi tako da heroj postane kralj. Psihološki gledano, takve bajke prikazuju proces promjene svjesnog stava iz stava koji stvara simptom u stav koji je u skladu sa unutarnjom predispozicijom osobe. Star i bolestan kralj, često želi ostati kralj unatoč svojoj nesposobnosti da to bude. Takvo stanje, psihološki odgovara stanju neuroze, gdje je neadekvatan psihološki stav ili princip svijesti odgovoran za pritisak iz nesvjesnog koji rezultira simptomom. Na primjeru mladića koji ne želi preuzeti odgovornost i zbog toga ima napade panike, taj psihološki stav možemo izraziti rečenicom „Pa ne moram se zapravo previše truditi kada moj otac ima novaca i jedino što trebam učiniti je tražiti.“ Naša priča prikazuje sličnu psihološku situaciju što dovodi do pobune od strane nesvjesnog i opasnosti za stari stav svijesti koji je kontinuirano sabotiran od strane nesvjesnog (kada ne preuzme odgovornost, što je u skladu sa neprikladnim stavom svijesti, tada dobije simptom).

Mojsije u tom kontekstu predstavlja heroja, princip po kojemu naš mladić treba živjeti kako bi ostvario kontakt sa tendencijama Self-a, što kao posljedicu ima prestanak simptoma. Priča rođenja Mojsija zapravo je iznimno bogata motivima koji prate rođenje heroja. Psihološki gledano takve opasnosti su povezane sa problemima koji prate početak individuacije.

1) Rođenje se dešava pod iznimno opasnim okolnostima. U realnosti uvijek postoji velika opasnost kako ćemo proces individuacije prekinuti tako da nastavimo sa starim načinom života. Ako se to i učini, tada je heroj mrtav.

2) Kralj teži da ga ubije. Autoritet u obliku roditelja ili prijatelja ili osobnih svjesnih vrijednosti su protiv početka individuacije i svim snagama ga žele prekinuti. Primjer majke jedne klijentice koja je u svakoj prilici komentirala besmislenost terapije.

3) Novorođene je često napušteno. Početak individuacije sa sobom nosi iskustvo otuđenja od sebe i drugih. Klijentica bi se osjećala usamljeno da cijeli proces nije dijelila sa majkom ali to je upravo ono što je trebala učiniti.

4) Dva para roditelja (kraljevski i obični). Heroj je dijete kraljevskog para (nagon za individuacijom koji dolazi od Self-a) i zemaljskog (prihvaćanje patnje koju individuacija pretpostavlja od strane ega i aktivan pristup ostvarivanju toga cilja).

Biblija nastavlja kada je Mojsije već odrastao (40god). Priča počinje njegovim ubojstvom goniča robova. Iako je bio egipatski plemić, pripadao je robovima Izraela i njegovo pripadanje se manifestira u tom impulzivnom događaju. To je manifestacija nagona za individuacijom i zapravo dolazi od Self-a. Osobe u kojima je nagon za individuacijom posebno jak, u mladosti često imaju problema sa impulzivnošću. Self nije moguće ukrotiti i ako tu energiju na neki način ne kanaliziramo, moguće je da završi kriminalom kojega možemo s određenog stajališta promatrati kao izopačenu individuaciju. Taj aspekt možemo prepoznati i u Mojsiju za kojega se kaže da je bio izobličen sa svim mogućim ružnim karakternim crtama koje je uspio transformirati sa snagom volje i velikom disciplinom (npr. analiza).

Nakon puno godina u egzilu, susreo je Boga u obliku vatrenog grma. Česti simbol susreta sa Self-om je vatra. Povezana je sa alkemijskim simbolom kalcinacije, žudnjom i intenzivnom manifestacijom instinktivne energije koja nije integrirana sa egom. Isus je rekao, tko je blizu mene, blizu je vatre. Vatra koja ne konzumira naglašava njenu trans-personalnu karakteristiku. Npr. žudnju ili požudu osjećam ali ne djelujem.

Pošasti

Kada je Self konsteliran, tada stvari postaju ozbiljne. Ako ego odbija suradnju proces može uzeti vrlo negativan smjer i dovesti do nesreće ili bolesti. Govorili smo o primjerima simptoma koji se manifestiraju kada odbijemo asimilaciju naših nesvjesnih funkcija. U ovom slučaju, moguće je da imamo nesreću automobilom ili pad za vrijeme planinarenja i sl. Slična situacija je opisana u našoj priči, gdje kralj (vodeći princip svijesti) odbija da pusti Izrael (svijest odbija da prihvati tendencije nesvjesnog tj. mladić odbija da prihvati nužnost osamostaljenja). Kada je individuacija pokrenuta a ego ostane krut u otporima prema daljnjem razvoju, tada se na ego obrušavaju različite nepogode.

1) Voda Egipta je pretvorena u krv.
Takva slika predstavlja opasnost od nasilnih afekata. U jednom od zadnjih poglavlja Otkrivenja, more je pretvoreno u krv (Otkrivenje 16:3). U alkemiji, krv je često sinonim za Prima Materiju (objašnjenje) . Prije samog prvog sv. rata, Jung je imao viziju o moru krvi koje se prelijeva preko Europe. Opasna aktivacija nesvjesnog je indicirana, zajedno sa krvarenjem, tj. gubitkom životne energije.

2) Pošast žaba.
U svom negativnom obliku, žabe predstavljaju primitivan, ljigav i hladnokrvan sadržaj koji vrši invaziju na svijest ili ju preuzima u određenim situacijama. Nešto primitivno i životinjsko što se manifestira kao skoro ljudsko (žaba ima oblik čovjeka) U Otkrivenju, žabe predstavljaju duhove koji izlaze iz usta zmaja ili iz usta zvijeri tako da takve žabe mogu biti određeni način komuniciranja sa okolinom koji je izrazito uznemirujući za druge.

3/4) Pošast komaraca i muha.
Aktivirano nesvjesno kao stanje iritacije i nemira sa mislima koje grizu i svrbe. (npr. kompleks manje vrijednosti ili autodestruktivne misli).

5) Smrt stoke.
Osnovni instinktivni temelje je izgubljen što u realnosti može dovesti do fizičke bolesti ili ozlijede.

6) Pošast čireva.
Psihološki odgovara nabreklim kompleksima koji traže da ih se iscijedi (npr. razgovor).

7) Tuča.
Led i hladnoća su često povezani sa stanjem „ledenih osjećaja“. To je stanje u kojemu su topli osjećaji i životni impulsi podložni kompleksu moći. Sotona u Danteovom paklu je u ledenoj pećini.

8) Pošast skakavaca.
Invazija insekata psihološki predstavlja stanje kada smo obuzeti beskonačnim brojem psiholoških stanja (kompleksa). Indicira fragmentaciju psihe ne elementarnom nivou i često predstavlja poremećaj koji je duboko ukorijenjen u biologiji tijela. Hormonalni poremećaj, gastritis, , dermatitis, visoki tlak i sl.

9) Pošast tame.
Svijetlo svijesti je potpuno zatomljeno. Snovi o sljepoći.

10) Smrt prvorođenaca.
Jedino što može spasiti prvorođenca je žrtvovanje jaganjca.

a) Žrtva kao plaća.
Arhaičan čovjek je svjestan trans-personalnih faktora koji na njega utječu. Moderan čovjek nije svjestan takvih utjecaja u svom susretu sa nesvjesnim kada se aktiviraju dublji nivoi psihe (anima, animus i self). Kada postajemo svjesni takvih faktora, možemo vidjeti da druga strana treba konstantnu pažnju i kako ju je potrebno kontinuirano uzimati u obzir. Naše blagostanje direktno ovisi o tome. Takva pažnja koju dajemo nesvjesnom je paralelna arhaičnoj ideji žrtve kao plaće ili zahvale bogu.

b) Žrtva kao kajanje i pomirenje.
Kada ego prekorači granice koje su bitne za cjelovitost osobe u pitanju, na sebe preuzima „tendencije“ Self-a što je psihološkim jezikom inflacija. Psihološki takvo stanje predstavlja grijeh i sa sobom povlači posljedice po ego. Dakle, ako prekršimo zakon naše psihe, rezultat je određena „kazna“ u obliku simptoma ili neuroze. U takvim slučajevima potrebno je da učinimo nešto da ponovno uspostavimo ravnotežu, to nešto, sa stajališta ega, izgleda kao žrtva tj. svojevoljno odricanje određene psihološke tendencije.

c) Žrtva kao hrana za Boga. Self traži kontinuiranu pažnju ega kako bi postali svjesni njegovog djelovanja. Moramo ga hraniti „religioznim“ stavom (pažljivo uzimanje u obzir – nesvjesnih faktora).

d) Žrtva kao hrana a čovjeka
Nije samo Self osvježen žrtvom i pažljivim uzimanjem u obzir od strane ega, već se i ego pomlađuje i obnavlja takvom vezom sa Self-om. Kao što smo već rekli, svaka naša radnja, misao i riječ ima (ili nema) potporu u nesvjesnom i treba njegovu suradnju. Ako smo toga svjesni, tada je naš stav više religiozan.

Žrtva životinje predstavlja određeni postupak sa instinktivnim libidom, tj. žudnjom koju osjećamo. Da bi ju mogli žrtvovati ona mora biti u određenom svjesnom odnosu sa egom. U tom smislu, žrtvovanje je dokaz posjedovanja, možemo žrtvovati samo ono što i posjedujemo a ne ono što posjeduje nas. U neku ruku, moramo postići stanje u kojemu možemo da se odreknemo onoga za čime žudimo, sve ostalo je inflacija tj. identifikacija sa nesvjesnim tendencijama. Kako se ego razvija, počinje osjećati instinktivne tendencije i žudnje kao svoju odgovornost. Kada ego ima mogućnost da žrtvuje svoju životinjsku prirodu, u isto vrijeme, pomaže transformaciji Boga u nama samima. Od tuda tolika važnost žrtve u Kršćanstvu i njezine važnosti za transformaciju okrutnog Boga starog zavjeta u Krista, boga ljubavi. Što, psihološki gledano, predstavlja određenu transformaciju i naše osobnosti.

10. zapovjedi

Što znače 10 zapovjedi sa psihološkog stajališta. Zapovijedi su zakoni i kao što postoje zakoni kojima se pokorava naše tijelo (3min bez zraka, 7 dana bez vode, 30 dana bez hrane) tako postoje i psihološki zakoni koje ako ne poštujemo, ulazimo u stanje neuroze.

1) Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Psihološki gledano, monoteizam ima nevjerojatno važno mjesto u razvoju civilizacije. Monoteizam kao da govori kako je Self jedinstven i ne sastoji se od razdvojenih jedinica. Jedinstveni Self je baza za integritet i odgovornost pojedinca. Jer kada se Self sastoji od razdvojenih jedinica i naša psiha se sastoji od razjedinjenih kompleksa. U jednom trenutku sam jedna osoba u drugom se sve mijenja i potpuno sam drugačiji. Odgovornost je karakteristika cjelovite osobnosti. Psihopatologija nam ukazuje na mnoge poremećaje u kojima ne postoji centar osobnosti iz kojega sve djeluje, o fenomenologiji smo govorili kada smo govorili o odnosu svijesti i kompleksa.

2) Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi.

Idolopoklonstvo psihološki predstavlja obožavanje određene arhetipske tendencije na račun psihološke cjelokupnosti. Ova zapovijed je usko povezana sa psihološkim značenjem prve. Kao i u povijesti razvoj čovječanstva, tako i razvoj pojedinačnog ljudskog biće prolazi fazu idolopoklonstva što se može usporediti sa razvojem psiholoških funkcija. Jednoj funkciji je dana prednost i vrijednost cjelokupne ličnosti je predana toj funkciji. Ova zapovijed zabranjuje idolopoklonstvo tj. davanje prednosti jednom psihičkom aspektu umjesto cjelovitosti ličnosti. Isto se dešava kada smo identificirani određenim kompleksom čija je baza uvijek arhetip.

Izrada slika ili nekih drugih reprezentacija živog arhetipa nas dovodi u opasnost da identificiramo arhetip sa slikom. Budući da je naša svijest jednostrana, tako je i naša interpretacija jednostrana što ograničava djelovanje živog arhetipa. Umjetnici stare Kine nikada nisu radili vaze bez greške već bi uvijek ostavili jednu, namjernu grešku. Ideja iz toga je kako je samo bog savršen i pokušaj da čovjek bude savršen je grijeh. Osobno se ne osjećam dobro kada na televiziji čujem osobe koje govore kako Bog želi ovo ili ono. U takvim izjavama je uvijek sakriven đavao, da se poslužim kršćanskom terminologijom, jer mi ne možemo znati što „Bog“ želi, već samo možemo pokušati živjeti u skladu što mislimo da želi, pomno pazeći na našu sjenku. U tom kontekstu, paralelu možemo pronaći u zabrani prikazivanja Alaha ili proroka Muhameda kroz sliku.

3) Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svoga, jer Gospod ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

Psihološki možemo razumjeti zazivanje božjeg imena kao tvrdnju da smo u skladu sa Self-om, kao pretpostavka da su naše radnje i misli u skladu sa našom cjelovitosti. To je zapravo ne uzimanje u obzir realnosti sjenke i nesvjesnog uopće i predstavlja inflaciju.
Matej (5:33-37) Zakletva 33 “Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. 34 A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. 35 Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! 36 Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom.
Recept kako izbjeći inflaciju. Ako se ne kunemo, ostavljamo mogućnost da smo u krivu tj. uzimamo u obzir kako imamo sjenku.

4) Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.
Da li znate kako su dani u tjednu dobili ime? Sedam dana u tjednu, sedam planetarnih sfera ili sedam metala imaju istu arhetipsku bazu. Time već polako ulazimo u alkemijsku simboliku o kojoj ćemo više govoriti sljedeći puta.

hemera Heliou (dies Solis) – Nedjelja (Sunday – Sun’s day) – zlato
hemera Selenes (dies Lunae) – Ponedjeljak (Monday – Moon’s day) – srebro
hemera Areos (dies Martis) – Utorak (Thuesday – Tyr’s day) – željezo
hemera Hermou (dies Mercurii) – Srijeda (Wotan’s day) – živa
hemera Dios (dies Iovis) – Četvrtak (Thursday – Thor’s day) – kositar
hemera Aphrodites (dies Veneris) – Petak (Friday – Frigg’s day) – bakar
hemera Kronou (dies Saturni) – Subota (Saturday – Saturn’s day) – olovo

Kako dani predstaljaju bogove a oni pak karakterne crte ličnosti i kao takve predstavljaju nešto što možemo razvijati i koristiti u svakidašnjem radu i životu. Možemo reći da te karakterne crte predstavljaju određenu tipologiju i povezane su sa svijesti. Dan kada ništa ne radimo zapravo je dan kada sva energija koja se manifestirala u identifikaciji sa određenom arhetipskom tendencijom prestane koristiti i usmjeri se u nesvjesno. Dan odmora je dan introspekcije i žrtvovanja težnje da budemo identificirani sa određenom arhetipskom tendencijom. 4. zapovijed nam govori o važnosti pauze u nastojanju da zadovoljimo naše želje i težnje.

5) Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.
Ova zapovijed nas upozorava na važnost arhetipskih slika majke i oca. Povezuje nas sa našim korijenima i upozorava nas da smo manifestacija svega onoga što se dešavalo prije našeg rođenja. Kakvi god da jesu, moramo se prilagoditi na njih i prepoznati ih u svojoj psihologiji. Kada uspijemo asimilirati naše komplekse oca i majke, tada i tek tada je moguće krenuti svojim putem i razviti svoju osobnost u skladu sa našom prirodom. Začudo i naši odnosi sa roditeljima tada postaju kvalitetniji.

6) Ne ubij!
Ubojstvo u snovima je često povezano sa represijom a šesta zapovjed je povezana sa priznavanjem prava određenom psihičkom sadržaju da bude prisutan u svijesti. Iako je represija ponekad potrebna na početnim stupnjevima psihološkog razvoja, kasnije postaje jedan od glavnih prijestupa.

7) Ne učini preljuba!
Ovu zapovjed možemo promatrati na subjektivnoj i objektivnoj razini.

Objektivna razina pretpostavlja žrtvu seksualnog instinkta. Žrtvovanjem sva energija koja je bila ukopana u instinkt postaje vlasništvo ega i moguće ju je koristiti za kulturne ciljeve. Subjektivna razina predstavlja miješanje nečega vrijednog sa nečistim (adulterare od ad+alter, dodati nešto drugo). Conjunctio je važan simbol jer predstavlja plodni odnos svijesti i nesvjesnog. Preljub u tom smislu je identifikacija sa kompleksom a samim time i regresija.

8) Ne ukradi!
Povezana je sa idejom vlasništva, tj. što pripada jednom a što drugom. Psihološki, što pripada egu a što nesvjesnom ili Self-u. Krađa, u tom kontekstu, predstavlja preuzimanje na sebe nečega što zapravo nije naše već pripada Self-u. To se može manifestirati kroz inflaciju. Ali s druge strane, ideja krađe je povezana i sa mitom o Prometeju. Razvoj ega u tom kontekstu je isto tako krađa, potreban grijeh. Vidite, ponekad je potrebno da se držimo zapovjedi a ponekad je to baš ono što nesmijemo.

9) Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
Susjed predstavlja sjenku. Lažno svjedočenje predstavlja ne prihvaćanje njezinog postojanja kroz projekciju. Onaj koji krši ovu zapovijed kaže „Ja sam dobro a susjed je zlo“.

10) Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!

Ne samo da zabranjuje da uzmemo što nije naše već i zabranjuje da to želimo. Ova zapovjed radikalno mijenja funkcioniranje čovjeka i njegove žudnje. Efekt takve psihologije je da se priroda čovjeka podjeli na dva pola, prirodnog čovjeka koji samo teži onome što želi te je pod utjecajem afekta i na duhovne tendencije. Taj razvoj promatramo kroz razvoj kršćanstva gdje je prirodan čovjek potisnut od strane svijesti ali u isto vrijeme postaje rob svojih žudnji i težnji. Ova zapovijed s druge strane stvara protutežu prirodnom čovjeku. Čovjek je dobio zadatak da kroz razvoj svijesti transformira prirodnu energiju u sebi. Bog si dozvoljava ljubomoru, žudnju, nasilje i ubijanje ali za ljude to su grijesi. Deset zapovjedi su zbog toga postali instrument transformacije boga koji je utjelovljen u čovjeku gdje je cijeli proces kulminirao u žrtvovanju Krista tj. transformaciji boga koji je vrlo instinktivan u boga ljubavi koji je spreman na žrtvu za veće dobro. I zapravo žrtva je postala centralni simbol, kako naše civilizacije, tako i psihoterapijskog ozdravljenja.

Etnologija

Inicijacija

Zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju i psihoterapiju? Etnologija je znanost koja koristi komparativne metode za proučavanje porijekla, razvoja, načina života i organizacije društva ljudi kroz povijest.

Kada pokušavamo razumjeti svoje suvremenike, psihološki gledano, uhvaćeni smo u istim predrasudama kao i oni koje pokušavamo razumjeti. U slučaju arhaičnog čovjeka, imamo određenu perspektivu i udaljeniji smo od njegovog vremena. Naš mentalni sklop, budući da je daleko više diferenciran, je superiorniji od njegovog i s tog stajališta je moguće, djelomično, razumjeti njegov svijet i smisao koji je taj svijet imao za njega.
Arhaični čovjek nije više ili manje logičan od nas, samo su njegove pretpostavke drugačije i to je ono u čemu se razlikujemo. U neku ruku, ako razumijemo život arhaičnog čovjeka i ako razumijemo pretpostavke prema kojima on živi, tada možemo prepoznati određene obrasce u njegovom životu i njihove paralele u našim životima. Ono što prepoznajemo su arhetipovi i proučavajući što je inicijacija u primitivnim društvima pokušati ćemo pronaći paralele u psihičkom životu modernog čovjeka.

U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “Inicijacija u najopćenitijem smislu izražava grupu obreda i oralnih učenja čiji je smisao da dovede do odlučujućih promjena u religioznom i društvenom položaju osobe koja treba biti inicirana.” Isto tako “…inicijacija je ekvivalentna osnovnoj promjeni u egzistencijalnom stanju; onaj koji prolazi inicijaciju, izranja iz obreda obdaren s potpuno drugačijim bićem od onoga s kakvim je započeo inicijaciju…”. U psihološkoj terminologiji, možemo reći da inicijacija dovodi do ogromne promjene u psihološkom stavu onoga tko kroz nju prolazi.

Porijeklo obreda i rituala

Uvijek promjenjiva okolina zahtijeva kontinuiranu promjenu psihološkog stava. S druge strane svijest ima tendenciju da postane jednostrana i s time prestaje njena mogućnost prilagodbe. Prilagodba na situacije na koje nismo bili prije prilagođeni se dešava stalno. Možda najjednostavniji primjer je razvoj djeteta.

Osnova obreda i rituala je invazija arhetipskog svijeta u kolektivnu svijest plemena, društva ili osobe. Najčešće, kada postoji potreba za promjenom kolektivne svijesti društva ili plemena, intuitivni pojedinci mogu percipirati određene promjene u nesvjesnom koje teže promjeni tog stava i percipirati ih kroz snove ili vizije (proroci starog zavjeta). Psihološki gledano, te vizije imaju kompenzacijski karakter prema svijesti. U tom kontekstu možemo gledati i nastanak obreda inicijacije. Važnost obreda inicijacije za zdravlje pojedinca i društva, možemo razumjeti ako razmotrimo strukturu obreda inicijacije.

1) Smrt
Većina obreda i rituala inicijacije pretpostavlja ritualnu smrt osobe u inicijaciji. Psihološki gledano, stanje ili psihološki stav osobe se ne može promijeniti dok stari stav ne prođe kroz simboličku smrt, tako da se novi može roditi. Jednaka tendencija je prisutna i kod želje za suicidom, samo što se ona često ne razumije simbolički već banalno. U obredima inicijacije smrt je simbolizirana privremenim povratkom u stanje prije stvaranja svijeta tj. kaos. U psihološkim jezikom kaos predstavlja nesvjesno i njegove afekte, emocije i sl.

2) Ponovno rođenje
Nakon “smrti” osobe, stvaranje nove osobnosti je moguće. Simboli koji označavaju rekonstrukciju osobnosti su sadržani u mitovima stvaranja. Kao što je svijet stvoren u mitovima, tako je i osobnost stvorena u inicijaciji. Važan aspekt inicijacije je i edukacija onoga tko se inicira u tajna znanja plemena. Ovdje možemo napraviti usporedbu s psihoterapijom čiji je važan aspekt i edukacija.

Tri vrste inicijacija

Obredi puberteta

Takozvani obredi puberteta imaju svrhu da pomognu prijelaz osobe iz djetinjstva u odraslu dob. Najčešće su obavezni za sve članove određenog društva. U katoličkim zemljama obrede inicijacije možemo prepoznati u sakramentima. Sveta potvrda je primjer obreda puberteta, gdje danas, biskup lagano pogladi krizmanika po licu. Pretpostavljam kako je u prošlosti to bio udarac što je aluzija na simboličku smrt..

Npr. u plemenu Kurnai – kaže Eliade – majke sjede iza mladića; muškarci dolaze između njih i razdvajaju ih… Koji je smisao takvog rituala? Kada promišljamo o takvim ritualima, ponekad pomaže da se pitamo što bi značilo kada bi sanjali takav san. Takav san bi izražavao činjenicu da se osoba odvaja od majke i svega što majka predstavlja (ovisnost, djetinjstvo, neodgovornost …). Dakle, mladić se odvaja od majke silom odraslih muškaraca (snaga, samostalnost i sl.). Takav obred simbolički predstavlja proces odrastanja. Paralelni obredi postoje i za mlade djevojke kojima se podržava njihov proces odrastanja.

U isto vrijeme kada prolazi kroz te kušnje, osoba koja je u inicijaciji uči religiozne istine plemena čija je svrha uspostavljanje kontakta s arhetipskom pozadinom života koja je neizmjerno važna za osjećaj smisla i svrhovitosti života. Psihološki gledano, obredi inicijacije imaju svrhu da učine osobu koja im pristupa svjesnijom i bolje prilagođenom da se nosi s životnim teškoćama.

Psihoterapija i analitička psihologija pronalaze veliku važnost u slikama koje se javljaju u obredima inicijacije. Pomoću njih psihoterapeut može objasniti određene slike koje se javljaju u snovima i upućuju na određene razvojne probleme i tendencije kod osoba koje se nalaze u psihoterapiji.

Inicijacije u tajna društva

Postoji određena sličnost između obreda puberteta i obreda inicijacije u tajna društva. U Oceaniji se i inicijacije dječaka i inicijacije koje su potrebne za članstvo u tajnim društvima sastoje od simbolične smrti koju prati ponovno rođenje.

Razlika između obreda puberteta i inicijacije u tajna društva je i u znanju koje onaj koji je u inicijaciji stječe. Znanje stečeno u obredima puberteta je opće znanje odraslih ljudi u plemenu, znanje koje se stekne u inicijaciji u tajna društva je tajno i strogo čuvano od ljudi koji nisu dio društva.

U psihoterapijskoj praksi, znanja i teme o kojima se u psihoterapiji razgovara se ne smije dijeliti s drugima. Utjecaj okoline na promjene koje se dešavaju za vrijeme psihoterapije ponekad može biti negativan, pogotovo ako je okolina dio problema. S druge strane, tajna koja je podijeljena s grupom osoba često daje osjećaj pripadnosti i sigurnosti (npr. grupni rad na snovima).

Za muška tajna društva možemo reći da su u neku ruku nastavak obreda puberteta. Inicijacija u muška tajna društva bi bio obred koji, psihološki gledano, za cilj ima emancipaciju svijesti u odnosu na nesvjesno tj. negativna raspoloženja, afekte i slična emocionalna stanja koja imaju negativan utjecaj na sposobnost muškarca da se nosi sa životnim izazovima. Ženska tajna društva su više orijentirana na zaštitu ženstvenosti koja je jednostranim razvojem svijesti u nepovoljnom položaju.

Mistična inicijacija šamana i vračeva

Mistična inicijacija predstavljaju iskušenja koje osoba treba proživjeti da bi postala vrač ili šaman. Karakterizira ih činjenica da su takve inicijacije osobne i često karakteristične za samu osobu koja ih prolazi. Tu možemo povući paralelu s psihoterapijom gdje je svaki problem više ili manje individualan i ne postoji isti recept za sve.

Budući šaman, za vrijeme inicijacije, uči o dva moguća pristupa rješavanju problema. Prvi je kroz snove i vizije, a drugi je povezan s tradicionalnim tehnikama koje uči od drugog vrača ili šamana. Osobe koje su pozvane da budu šamani, prije nego postanu šamani, privlače pažnju čudnim ponašanjem, traže osamu ili su odsutni duhom. Imaju napade bijesa i lagano izgube svijest. Skrivaju se u šumi ili samoranjavanju noževima, imaju vizije ili nesvakidašnje nezgode (udar groma i sl.). Svi ti događaji, psihološki gledano, ukazuju na to da šaman doživljava erupciju nesvjesnog sadržaja u svijest. Šamanski poziv, dakle, pretpostavlja duboku krizu i dok se ta kriza ne riješi na neki način, osoba ne može postati šaman. Slična situacija se događa sa osobama sa neurozom ili psihoterapeuta (Hiron).

Inicijacija šamana u psihološkom smislu predstavlja proces samo-izlječenja nakon kojega šaman ima mogućnost da liječi druge. U psihoterapijskoj praksi, poboljšanje psihološkog zdravlja osobe u psihoterapiji, osim na nju, djeluje pozitivno i na ljude koji se nalaze u okružju te osobe. U tom pogledu, psihološki proces izlječenja osobe u psihoterapiji je sličan procesu inicijacije šamana. Nadalje svaki psihoanalitičar mora proći i iskustvo osobne psihoanalize bez toga ostajemo ranjivi i zapravo ne možemo pomoći ljudima sa problemima koje i sami imamo. Primjer Ghandija i dječaka koji voli kolače.

Proučavajući inicijacije u primitivnim društvima i etnologiju uopće, možemo dobiti ideju koliko su općeniti i sveprisutni procesi psihološkog izlječenja i razvoja. Kao što smo rekli, čovjek se nije psihološki puno promijenio u odnosu na arhaičnog čovjeka, što daje naglasak na važnost inicijacije u modernom životu. Roditelj, učitelj, voditelj na poslu, pa i psihoterapeut, u tom kontekstu, imaju veliku važnost za psihološki razvoj osoba s kojima žive i rade.

U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “…često se kaže da je karakteristika modernog svijeta nestanak smislenih obreda inicijacije”. Moderan čovjek je, u tom kontekstu, često osuđen na samo-edukaciju i teškoće koje s njom proizlaze. Inicijacija je proces u kojemu nerazvijeni dio osobnosti prestaje postojati, a rađa se novi dio osobnosti koji je bolje prilagođen potrebama života. Inicijacija je neophodna za razvoj. Nema razvoja bez inicijacije. Kada krene u školu, dijete bez obaveza se transformira u dijete s odgovornostima. Kada završi školovanje i počne raditi, ovisno biće postaje neovisna osoba. Promjena radnog mjesta također podrazumijeva određenu inicijaciju i sl.

Zapravo za svaku veliku životnu promjenu potrebna je određena inicijacija. Ako za nju, kao i arhaični čovjek, imamo vodiča (bio on roditelj, učitelj ili psihoterapeut), ta promjena može proći puno bezbolnije i s manje problema. Psihološki gledano, inicijacija je proces koji omogućuje promjenu psihološkog stava i sama psihoterapija je u neku ruku inicijacija koja dovodi do njegove promjene.

Za kraj, možemo zaključiti da inicijacija može bit uspješna i neuspješna. Eliade u svojoj knjizi priča o mitu Mandja i Banda plemena. Mit kaže da je Ngakola živio na zemlji prije mnogo godina i ponudio je ljudima da ih proguta i povrati preporođene. Prihvatili su, ali je povratio samo polovicu ljudi. Dakle, neki prežive inicijaciju, a neki ne. Psihološki gledano, ako inicijacija nije uspjela, ostajemo u nesvjesnom stanju neuroze, a ako je uspješna, nastavljamo život malo više individuirani nego prije.

Bibliografija

C. G. Jung – Psychology and religion
C. G. Jung – Aion
C. G. Jung: Civilization in Transition, Princeton Univercity Press, 1964.
C. G. Jung: The Structure and Dynamics of the Psyche, Princeton University Press, 1969.
C. G. Jung: The Archetypes of the Collective Unconscious, Princeton University Press, 1969.
C. G. Jung: The Development of Personality, Princeton University Press, 1954.
Mircea Eliade: Rites and Symbols of Initiation, Spring Publications, 2005.
M. L. von Franz: The Interpretation of Fairy Tales, Shambala Publications, 1970.
Edward Erdinger – Ego and the Self: The Old Testament Prophets.
Edward Erdinger – The Bible and the Psyche.

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”
6.
7.
8.
9.
10.