Tekst “Nesvjesno i empirijske manifestacije” je prvi od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija, praksa i individuacija“.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Nesvjesno – patološki efekti

Freud je bio prvi koji je ukazao kako postoje fenomeni koji se mogu objasniti samo sa hipotezom nesvjesnog. Do toga zaključka je došao radeći sa osobama koje su imale određene simptome psihičkih poremećaja, koji su izraz najneugodnijih manifestacija nesvjesnog.

Teorija traume

Prva teorija kojom su Freud i Breuer pokušali objasniti neurotske simptome je tzv. teorija traume koja kaže kako neurotski simptom proizlazi iz psihičke traume čiji efekt traje godinama. Ideja je kako svako iskustvo ili emocija koje djelomično podsjeća na originalnu traumu aktivira funkcioniranje psihe kao da se traumatično iskustvo ponovno događa. (PTST, socijalna fobija I sl.)

Predispozicija

Ali Freud nije tu stao jer je primijetio kako svatko tko je bio izložen traumi ne razvije i simptom postavlja se pitanje zašto? Kao odgovor nameće ideja predispozicije. Freud se upitao što čini predispoziciju u slučajevima kada trauma dovede do simptoma. Dakle nije šok ono što dovodi do patološkog efekta već taj šok mora biti u uskoj vezi sa posebnom psihičkom predispozicijom.

Primjer 1. – Djevojka je šetala sa prijateljima ulicom i iza njih je naišla kočija sa konjima. Prijatelju su se izmakli ali djevojka nije već je nastavlja trčati u smjeru u kojemu se kreću i konji. Izmorena nailazi na most i da je prolaznici nisu zaustavili, u nakani da izbjegne konje skočila bi u vodu rijeke. Takva situacija je izraz određenog neurotskog konflikta, tj. simptoma, budući da bi normalna reakcija bila da se izmakne kočiji a opet u njoj postoji nešto što ju u tome sprječava. Da li je to što ju spriječava šok zbog drastične situacije u kojoj se našla? Ta ista djevojka bila je prisutna u St. Peterburg-u za vrijeme uličnih nasilja 1905. Godine. Sve oko nje su ljudi padali mrtvi i ranjeni ali ona je vrlo smireno i bistre glave uočila vrata koja vode u dvorište gdje je pobjegla u drugu ulicu. Možemo zaključiti kako šok nije to što izaziva takvu patološku reakciju, budući da u St. Peterburgu nije pokazala neurotske simptome.

Djevojka iz priče poznaje mladića s kojim razmišlja da se zaruči I objašnjava kako je nedugo prije incidenta bila na oproštajnoj zabavi njezine najbolje prijateljice. Ta prijateljica je „sretno“ udana i majka djeteta. Nakon što su je prijatelji spasili od utapanja u rijeci odveli su je da se skloni u obližnju kuću te iste prijateljice. U tome trenutku, djevojka je prekinula sa pričanjem priče i postala pomalo smušena, sramežljiva i pokušala je promijeniti temu razgovora. Ispalo je kako joj je jedne večeri, suprug najbolje prijateljice izjavio kako ju voli. Kao i uvijek i ta izjava ima svoju povijest.

Nakon puberteta, kada je problem ljubavi postao akutan, djevojka je odbijala društvene susrete i mogućnost da upozna odgovarajućeg muškarca, što je i uspijevala do svoje 24te godine. Tada je upoznala dvoje muškaraca koji su uspjeli probiti trnovit put do njenog srca. G. A. je bio suprug njene najbolje prijateljice a g. B. je njegov neoženjen prijatelj. Prije nekog vremena, djevojka je bila na odmoru sa svojom najboljom prijateljicom i g. A. s kojim je imala priliku provoditi dosta vremena nasamo. Za vrijeme vožnje čamcem djevojka je upala u vodu a g. A. ju je jedva spasio i poljubio. Iako ih je taj trenutak jako zbližio, djevojka nije dopustila da njena strast izađe van. Da se iskupi, svjesno se trudila da se ostvare zaruke sa g. B. govoreći si kako zapravo voli g. B.

Izgleda kao da joj je nešto iz nesvjesnog, neki „zli“ duh šapnuo u uho kako je g. A. te večeri sam i kako mora otići u njegovoj kući, što se i dogodilo. Ona nije imala svjesnu namjeru da takav komplicirani scenarij i ostvari, cijela dinamika se odvijala nesvjesno. Ali, i njena anamneza pokazuje kako je dinamika događaja bila nesvjesno određena s takvim ciljem u planu, iako je svjesno težila zarukama sa g. B.

Postavlja se pitanje, odakle dolazi pretjerana i patološka reakcija na traumu? Na osnovu ovoga i sličnih iskustava možemo zaključiti kako osim traume postoji i određeni poremećaj na erotskom planu. Izgleda kako je trauma zapravo prilika da se nešto što je bilo nesvjesno i manifestira. Ono što je nesvjesno je zapravo određeni erotski konflikt. Zbog toga je teorija traume izgubila svoje univerzalno značenje i zamijenjena je dubljom i opširnijom koncepcijom koja patogeni efekt vidi u erotskom konfliktu.

Zašto bi baš erotski konflikt bio uzrok neuroze? Zapravo ne mora biti tako, ali u puno slučajeva jest. Činjenica je kako je ljubav, njezini problemi i konflikti od temeljne važnosti u životu ljudi a s time i njezin utjecaj na psihologiju kada takav konflikt postoji.

Seks i moć

U neurozi postoje dvije tendencije koje su u direktnoj opoziciji jedna sa drugom, od kojih je jedna nesvjesna. Neurotičar je primjer osobe koja treba težiti da uravnoteži prirodu i kulturu u sebi. Kako stvari stoje čovjekova instinktivna priroda uvijek ulazi u konflikt sa stanjem koje joj je nametnula civilizacija. Neuroza u tom kontekstu predstavlja neuspjeli pokušaj osobe da riješi općeniti problem društva u svom životu. To rješenje sesastoji u tome da svjesni aspekt ličnosti pokušava da služi određenom moralnom idealu dok nesvjesno teži „nemoralnom“ idealu kojega svijest pokušava potisnuti.

Možemo reći kako u nama postoji nešto nesvjesno i životinjsko što teži da bude prihvaćeno u našem svakodnevnom životu, nešto od čega nas je naša kršćanska moralnost pokušala spasiti ali ponekad pod cijenu neuroze koja je uzrokovana potiskivanjem naše životinjske prirode. Ako promatramo osnovne instinkte, koji u nama predstavljaju ono životinjsko i koji nas u određenoj mjeri određuju, možemo prepoznati da osim instinkta koji je usmjeren prema očuvanju vrste, u nama postoji i instinkt koji je usmjeren prema očuvanju jedinke.

Eros

Primjer 2. – Mlada žena je počela imati napade panike i anksioznosti. Po noći bi je budile noćne more i u takvom stanju bi zagrlila supruga tražeći od njega da ju ne ostavi i voli. S vremenom, napadi panike i anksioznosti su se počeli događati i tokom dana.

Freudova metoda pristupa problemu tražeći uzrok bolesti i simptoma. Što su opisivali prvi snovi žene u pitanju? Snažni bikovi, lavovi, tigrovi i zli ljudi koji ju napadaju. Koje su bile njene asocijacije? Pacijentica opisuje događaje u toplicama u kojima je upoznala mladića i između njih razvilo prijateljstvo. Za vrijeme šetnje pogledao ju je na način koji nije mogla zaboraviti. Taj pogled je prati i u njenim snovima u pogledu životinja koje je proganjaju.

Nadalje, pacijentica je izgubila oca u nesreći kada je imala 14. godina. Otac joj je bio svjetski čovjek i u jednoj prilici ju je odveo u Pariz, gdje se dogodio jedan incident. Za vrijeme izlaska iz kazališta, otac je okrznuo jednu ženu i u njegovim očima je primijetila sličan pogled koji ju podsjeća na pogled mladića ili pogled životinja koje ju proganjaju u snovima. Nakon toga njezin odnos sa ocem se promijenio, ponekad je bila nervozna i lošeg raspoloženja a ponekad ga je jako voljela. Zatim bi plakala kada je otac bio kući ili bi patila od problema sa gutanjem i gušenjem. Saznavši kako joj je otac poginuo, osjećala je ogromnu tugu koja se izmjenjivala sa nekontroliranim smijehom. Uskoro se situacija smirila i neurotski simptomi su nestali i sve je bilo u redu do događaja sa mladićem nakon kojega je prekinula sve veze s njim i nakon nekoliko godina se udala. Trenutačna neuroza se prvi puta pojavila kada je primijetila kako njen suprug pokazuje određeni interes za drugu ženu.

Majka pacijentice je također patila od anksioznosti i brak sa njenim ocem je bio dosta hladan. Pacijentica je uvijek imala osjećaj kako puno bolje razumije oca od njene majke.

Kako objasniti trenutačne simptome? Iza njih se kriju fantazije koje ukazuju na odnos sa ocem čiji nesretan brak je dao mogućnost da si osigura mjesto koje je trebala imati majka. Freud kaže kako fantaziju koja se krije iza simptoma, možemo opisati kao želju da bude prikladna žena svome ocu. Prvi napad neuroze dogodio se kada je otkrila kako otac osjeća privlačnost prema drugoj ženi (incident u kazalištu). Simptome možemo objasniti kao izraz razočarenja zbog neuzvraćene ljubavi. Kada je otac umro, pacijentica je svjesno tugovala ali njena nesvjesna osobnost se smijala. S vremenom je cijela situacija pala u zaborav i tek je događaj sa mladićem doveo do ponovne pojave neurotskih simptoma ali sve je brzo riješila prekinuvši kontakt sa njim i osnovavši svoju obitelj.

Freud bi rekao: uzrok neuroze leži u pacijentičinoj nemogućnosti da se oslobodi utjecaja oca na što ju je podsjetio događaj sa mladićem i njenim suprugom i to je razlog zašto prolazi kroz jednako iskustvo kada se susretne sa situacijom u kojoj postoji opasnost da nešto misteriozno u muškarcu dovede to toga da bude ostavljena.

Jedan od najstarijih Freudovih učenika, Alfred Adler, definirao je teoriju neuroza koja je malo drugačija i bazira se instinktu koji teži da uzdigne utjecaj pojedinca tj. na želji za moći.

Želja za moći

Ista situacija, promatrana sa stajališta Adlerove teorije se može razumijete na slijedeći način. Nesretan brak njenih roditelja joj je omogućio savršenu pozornicu da ostvari svoju infantilnu želju za moći. Instinkt za moći želi postaviti ego na vrh bez obzira na okolnosti i sa svim mogućim sredstvima. Ljubav i dobro ponašanje su samo sredstva da se ta moć i ostvari. Kao dijete pacijentica je znala kako ostvariti povlašten položaj u odnosu sa ocem, ne iz ljubavi već zbog toga jer je ljubav dobra metoda da budemo u prednosti. Smijeh nakon smrti oca je jedan od dokaza za to. Možda se čini kao pretjerivanje ali siguran sam kako ste upoznati sa puno primjere u kojima je ljubav trajala samo dok je bilo i interesa. Zapravo ljubav bez interesa je izrazito rijetka.

Prvi izraz neuroze se dogodio kada je otkrila da u ocu postoji nešto što ne može dominirati (incident u kazalištu) I tada je shvatila svrhu majčine neuroze. Kada ne možemo pobijediti racionalnim metodama, tada imamo neurozu kojom možemo ostvariti svoje ciljeve. Samo se sjetite koliku moć imaju neurotske osobe u odnosu na svoju obitelj (pokušaj suicida i sl. mijenjaju cijelu dinamiku moći u obitelji). Od sada je odlučila kopirati majčinu neurozu i zapravo nema boljeg načina za teroriziranje ukućana nego kroz napade panike, gušenja i sl. Nakon smrti oca, više nije bilo potrebe za neurotskim simptomima jer sada je bila glavna. Talijan je bio odbačen kada ju je podsjetio da i on ima određenu moć i ubrzo nakon toga se udala i sve je bilo u redu dokle je ona imala određenu superiornost. Ali čim je suprug pokazao određeni interes za drugu ženu, instinkt za moći se aktivirao i doveo do simptoma.

Možemo reći kako neuroza ne samo da ima uzrok (privlačnost), već ima i cilj (želja za moći). Ono što Junga razlikuje od Freuda i Adlera je da ne zaključuje a priori, koji instinkt je nesvjestan već to pokušava otkriti kroz snove, asocijativni eksperiment i sl. Nadalje, ovisno o situaciji, neurozu možemo promatrati kroz njen uzrok ali i s obzirom na cilj koji ima u planu.

Kako doći do ideje o tome što se događa u nesvjesnom klijenta? Prva metoda koja se koristila u psihoterapiji je bila hipnoza. Kao što smo pokazali u prethodnom primjeru, i snove možemo koristit u istu svrhu. U psihijatrijskoj bolnici u Zürich su prakticirali asocijativnu metodu o kojoj ćemo kasnije reći nešto više.

Nesvjesno – uznemirujući efekti

Prethodni primjeri govore o situacijama kada napetost između tendencija svijesti i nesvjesnog poprime drastične razmjere. Ali, nesvjesno se može manifestirati i u manje izraženom obliku iako često još uvijek više ili manje uznemirujućem. Freud je pisao o takvim manifestacijama u svojoj knjizi „Psihopatologija svakodnevnog života“ i nazvao ih omaškama.

Omaške

1.) Krivo izgovorene riječi

Mnogi od nas su bili u situaciji da greškom kažemo krivu riječ u rečenici čime je izgovorena rečenica poprimila potpuno drugačiji smisao. Zapravo puno možemo saznati o sebi ili osobi kojoj se takva omaška dogodila ako razmislimo o značenju rečenice u kojoj se pojavljuje krivo izgovorena riječ. Od tuda i latinska poslovica „lingua lapsa verum dicit“ (krivo izgovorena riječ govori istinu).

Primjer 3. – Možda vam se dogodilo ili ste čuli da se nekome dogodilo da je na pogrebu, ožalošćenoj rodbini, umjesto saučešća izrazio čestitku. Ponekad se takav lapsus dogodi ako je osoba koja je preminula bila teškog karaktera i zapravo izražava mišljenje koje nismo spremni iskazati zbog ozbiljnosti situacije ili obzira tj. izražava određenu tendenciju nesvjesnog koja je potisnuta zbog društvenih određenih društvenih normi.

Primjer 4. – Freud navodi primjer mladog akademika koji je naslijedio svoga bivšeg učitelja na određenoj poziciji i imao je zadatak održati govor u njegovu čast. U govoru je izrekao rečenicu „Nemam volje da pokažem divljenje izvanrednim postignućima moga prethodnika“. Umjesto „volje“, trebao je reći „riječi“ ali njegovo nesvjesno se nije slagalo sa tom izjavom te je omaška pokazala njegove iskrene osjećaje.

2) Krivo pročitane ili napisane riječi

Primjer 5. – Žena koja ima veliku želju da dobije djecu, koju sa stajališta svijesti zanemaruje, „čarape“ uvijek pročita kao „rode“ (ger.).

Primjer 6. – Bleuler (poznati psihijatar) je krajičkom oka pročitao svoje ima za vrijeme čitanja jednoga članka. Riječ koju je krivo pročitao je završna riječ rečenice koja govori o lošem stilu pisanja u znanstvenim djelima. Prema njegovom priznanju i sam ima jednak problem kada piše.

Krivo pročitane riječi otkrivaju određenu tendenciju nesvjesnog koja ima veću važnost za nas nego ju svjesno pridajemo. Mudro bi bilo uzeti u obzir takvu tendenciju i u našim svjesnim odlukama.

Primjer 7. – Zaručnik piše pismo zaručnici i govori joj kako se vide nakon njenog puta brodom Lusitanija, što je greška, budući da će zaručnica doći brodom Mauretanija. Lusitanija je brod koji je potonuo.

Ovdje možemo prepoznati nesvjestan otpor prema budućem vjenčanju.

Primjer 8. – Ženska osoba koja puno ulaže u sebe se nalazi u stanju premorenosti. Svjesno teži daljnjem usavršavanju ali nesvjesno osjeća kako joj je zapravo dosta usavršavanja i učenje te jedino treba malo odmora. U SMS poruci javlja kolegici s kojom ide na edukaciju vrijeme kada edukacija počinje slijedećim riječima: „efukacija počinje sutra u 11.00.“

3) Zaboravljanje

Karakteristično za omaške je da se događaju češće u trenucima umora tj. kada se događa snižavanje nivoa svijesti. To posebno vrijedi za zaboravljanje koje možemo razumjeti kao određene nesvjesne otpore prema tendencijama svijesti.

Primjer 9. – Kao dijete sam jako volio jedan kolač koji je najbolju pekla moja baka. Zbog toga sam ju često molio da mi ga ispeče što je ponekad bilo pretjerano. Baka je kao prava baka uvijek zadovoljila moje želje vezane uz kolač, ali s vremena na vrijeme bi zaboravila da mi taj kolač nije uopće ukusan ako se na njega stavi pekmez te bi ga ona često stavila, posebno kada joj se kolač baš i nije pekao.

Na ovom primjeru možemo vidjeti kako u nesvjesnom opet postoji određena tendencija (otpor prema pečenju kolača) koja je u suprotnosti sa željama svijesti (ja sam baka koja želi svome unuku ispeći kolač).

4) Zametnute ili izgubljene stvari

Primjer 10. – Osoba je bila na odmoru i trebala je otići kod prijatelja u goste i završiti odmor, tri dana ranije nego planirano. Ali prije odlaska, izgubila je prsten. Budući da je prsten bio vrijedan i financijski i emocionalno, osoba nije mogla prekinuti odmor, dok prsten ne nađe. Tri dana kasnije, prsten je pronašla na ispod tanjura na svom noćnom ormarići.

I u ovom primjeru određena nesvjesna tendencija (otpor prema prekidu godišnjeg odmora) kreirala je situaciju u kojoj je odlazak bio nemoguć unatoč svjesnoj želji.

Primjer 11. – Psiholog Silberer, priča o prijatelju koji je zaručen i nosi zaručnički prsten. Za vrijeme vožnje u tramvaju, neznanac mu prilazi i daje mu prsten koji mu je neprimjetno ispao. Nakon toga prijatelj posjećuje Silberer-a i nakon razgovora psiholog pronalazi prijateljev ponovno zaboravljeni zaručnički prsten na stolu. Najvjerojatnije, prijatelj gaji određene nesvjesne otpore prema vjenčanju.

5) Razbijene stvari

Primjer 12. – Freud opisuje slučajan pokret kojim se riješio staroga spremnika za tintu koji mu se nije sviđao budući da se više nije uklapao u radnu okolinu u kojoj se nalazio. Taj nespretni pokret je zapravo bio izrazito precizan budući da ništa oko spremnika za tintu nije razbijeno osim njega.

6) Simptomatske radnje

Primjer 13. – Silberer priča o osobi koja se nije osjećala dobro jer je ostavila ženu i dijete ali je unatoč tome prišao mladoj djevojci koja je bila puno mlađa od njega i nalazila se s njim i drugim ljudima u društvu. Djevojka se udaljila iz društva i suptilno pozvala i tu osobu sa njom ali ona je u pokušajima da ju prati pokazala nevjerojatnu nespretnost i privukla podsmjeh svih u društvu. Opis osobe u pitanju najbolje opisuje značenje tog događaja. „…bio sam prosjak koji nije ispunio obaveze prema obitelji ali unatoč tome je pokušao ostvariti vezu koja bi na kraju povrijedila mladu i nevinu djevojku. Najjednostavnije rečeno, to je bio zločin i sam sam si na kraju i presudio.“

Nesvjesno – kreativni efekti

Freud i Adler kažu kako postoji određena nesvjesna tendencija s kojom je svijest u sukobu što su navedeni primjeri i pokazali. Freud tu tendenciju poistovjećuje sa seksom a Adler sa moći. Jung je uvidio kako nesvjesno u sebi sadrži i druge tendencije osim seksa i moći, koje se ne manifestiraju u toliko negativnom obliku već zapravo imaju pozitivan, kreativan i razvojni cilj u planu. Sada ćemo reći još nešto o kreativnim efektima nesvjesnog tj. o idejama koje nam „padnu“ na pamet, umjetničkom stvaralaštvu, znanstvenim otkrićima.

Ideje ili ono što nam padne na pamet

Za ideju možemo reći kako se rodila u glavi. U tom kontekstu zanimljiv je i mit o rođenju božice Atene. Ideju možemo zamisliti kao nešto što je došlo od gore, dok za nesvjesno uvijek imamo osjećaj kao da je nešto od dolje, nešto ispod površine ali to je pogrešno, budući da nesvjesno obuhvaća duhovni i materijalni aspekt. U mitologijama i religijama postoje demoni iz pakla ali postoje i anđeli iz raja što je prikladna metafora i za sadržaj nesvjesnog ovisno da li dolazi od dole ili od gore. Stvari iz podzemlja odgovaraju emocionalnim tendencijama, a stvari sa neba duhovnim. Zadnjih 2000 godina svijest je obilježila težnja za duhovnim, što ne znači kako emocionalne i instinktivne tendencije nisu postojale, već kako su takve tendencije često bile potisnute i zbog toga povezane sa nesvjesnim.

Možemo reći kako ideje možemo podijeliti na one koje su povezane sa umjetničkim stvaralaštvom i one koje su povezane sa znanstvenim otkrićima.

Umjetničko stvaralaštvo

Neke ideje možemo opisati kao kreativne. Sada ću vam opisati nekoliko takvih primjera koji dolaze iz života posebno kreativnih osoba. To ne znači da takve ideje ne nastaju i u nama običnim smrtnicima ali životi posebno kreativnih osoba su prikladni za opis u svrhu edukacije zbog toga jer su izrazito ilustrativni i kontrastni.

Primjer 14. – Wolfgang Amadeus Mozart u jednom pismu (koje je pronađeno 1931. Godine) opisuje proces stvaranja simfonije.

„To zapali vatru u mojoj duši – ako me nitko ne smeta – i ta vatra raste i ja ju širim i činim ju sjajnijom; i zapravo cijela stvar je skoro završena u mojoj glavi, čak i kada je to dugačak komad, tako da ju poslije mogu vidjeti u glavi u jednom trenutku, kao da je prekrasna slika privlačne osobe, i slično, kada ju ponavljam u svojoj mašti, to ne radim u slijedu, kako će biti reproducirana kasnije, nego ju čujem sve zajedno, u jednom trenutku. To je kao gozba. Cijeli proces pronalaska i stvaranja glazbe se događa u meni kao da je to prekrasan, živi san; ali možda najbolja stvar u svemu tome je čuvenje svega zajedno kao što sam opisao.“

Interesantno je kako Mozart cijelu simfoniju uspoređuje sa lijepom i privlačnom osobom i zapravo često takvi produkti ili procesi u našim snovima mogu biti antropomorfizirani i prikazani kao osoba.

Primjer 15. – Johann Wolfgang von Goethe

„Niti jedno stvaralaštvo najviše vrste, niti jedno posebno otkriće, niti jedna misao koja stvara plod i daje rezultate nije rezultat osobne moći pojedinca; takve stvari su izvan ljudske kontrole. Čovjek ih mora smatrati kao nenadane darove odozgo, kao čistu djecu božju koju mora prihvatiti i štovati sa radosnom zahvalnosti. One su nešto kao daemon, koji sa nama čini što želi, i kojima se nesvjesno prepuštamo dok vjerujemo kako djelujemo iz osobnog impulsa. U takvim slučajevima, osoba se može smatrati instrumentom veće sile – spremnik koji sadrži božanski utjecaj. To kažem kada smatram kako je često jedna osnovna misao oblikovala cijela stoljeća i kako su individualne osobe utisnule žig u vrijeme u kojemu su živjele, koji je ostao nepromijenjen i djelovao je generacijama.“

Možemo reći kako je stvaralaštvo ili otkriće nešto što dolazi iz nesvjesnog. Nadalje, Goethe govori o ideji kako ponekad osjećamo da djelujemo iz osobnog impulsa ali smo zapravo pod djelovanjem nečega iz nesvjesnog. Djelovanje kompleksa, emocija ili arhetipova ima sličnu dinamiku.

Primjet 16. – Robert Louis Stevenson, Škotski pisac, najpoznatiji po djelima Otok s blagom i Dr. Jeckyll and g. Hyde iz čijih pisama možemo dobiti uvid u njegov kreativni proces. U svojoj knjizi Preko ravnica (1892) govori o kako je dugo vremena patio od kreativne blokade i nemogućnosti da piše i kako je otkrio da njegovi snovi sadrže puno interesantnih motiva. Nakon nekog vremena je uspio da ostvari kontakt sa nesvjesnim što je dovelo do suradnje gdje je uspio da sanja povezane priče koje je uspio pretočiti u književna djela. Zaslugu za svoja djela je na jedan doista skroman način prepustio nesvjesnom.

„Što da kažem o Malim Ljudima – oni su moji vilenjaci, bog ih blagoslovio! Koji čine pola posla za mene, dok spavam, i kako se čini, učine i drugu polovicu kada sam budan i pretpostavim kako to činim sam. Onaj dio koji se događa dok sanjam je zasluga vilenjaka, bez sumnje; ali i onaj dio koji ja radim kada sam budan nije moje 100% jer čini se kako vilenjaci imaju svoju zaslugu i u tome. Ovo je sumnja o kojoj puno razmišljam. Što se mene tiče – ono što ja zovem svjesni ego … čini mi se kako uopće nije onaj koji priča priče, već biće kao bilo koji proizvođač sira … tako da se čini da su sva moja izdana djela, djelo nekog vilenjaka … nevidljivog suradnika kojega držim zaključanog na tavanu, dok ja kupim sve pohvale a on samo dio pudinga (koji ne mogu spriječiti da dobije). Ja sam odličan savjetnik .. ja pišem i brišem, umatam cjelinu u najljepše riječi i rečenice koje mogu pronaći i napisati, držim olovku i sjedim za stolom, što je zapravo najteže od svega; i kada je sve gotovo, uredim rukopis i platim registraciju, tako da sve u svemu i ja imam određenu zaslugu, iako ne toliko koliko izgleda, u našem zajedničkom pothvatu.“

I R. L. Stevenson opisuje kreativni nagon kao nešto što dolazi iz nesvjesnog, ali naglašava kako je i aktivnost svijesti u tom procesu iznimno važna. Riječima Picassa, važno je da nas inspiracija ulovi dok radimo.

Primjer 17. – Friedrich Nietzsche

„Da li je itko na kraju 19og stoljeća imao ideju što su pjesnici jačeg doba razumjeli pod riječju „inspiracija“? Ako nisu, ja ću to opisati. Ako je u nekome ostalo barem malo praznovjerja, teško bi bilo izostaviti ideju da smo samo inkarnacija, glasnogovornik ili medij veće moći. Ideja otkrivenja, u smislu da nešto što nas izrazito trgne ili razbije postaje vidljivo i čuveno sa nevjerojatnom sigurnošću i točnošću, opisuje tu činjenicu. Čujemo – a ne tražimo; uzmemo – i ne pitamo tko daje; misao odjednom zasvijetli kao munja i dolazi sa nužnosti, bez drhtaja – nikada nisam imao izbora u tom smislu.“

Nietzsche u ovom odlomku opisuje proces „prosvjetljenja“, kada u nama nešto novo zaživi u jednom trenutku i to novo u potpunosti određuje naše daljnje postupanje.

Otkrića, znanstvene ideje i nesvjesno

Osim umjetničkom stvaralaštvu, nesvjesno ima ogromnu važnost i kod znanstvenih otkrića.

Primjer 18. – August Kekule von Stradonitz. Iz njegovih opisa svojega otkrića, možemo zaključiti koliko je važno da svako veliko otkriće u znanosti prati skromnost znanstvenika. Ono što je A. K. von Stradonitz otkrio je zapravo prstenasta struktura benzena, što je prvi puta da se takva ideja koristila u kemiji. Možda najbolji opis takvog procesa možemo pronaći u govoru kemičara na slavlju Njemačkog društva kemičara 1865g.

„Trenutno, ne mogu dovoljno zahvaliti govornicima, ili zapravo dati ikakav odgovor na stvari koje su izrečene o meni. Ali, jedna činjenica je izrazito jasna: moje zasluge su hvaljene više nego sam doista zaslužan. Svi govori su bili jednako pretjerani … organizirali ste ovo prekrasno slavlje bez posebnog razloga i povezali ste ga sa mojim imenom. I tako, unatoč mojem otporu, trebam govoriti o sebi i uzeti u obzir pitanje da li moje zasluge zaslužuju takvu čast, zapravo da li zaslužuju ikakvu čast uopće …

Dragi kolege, svi mi stojimo na ramenima svojih prethodnika, da li je onda čudno da možemo vidjeti dalje nego oni? Ako putujemo putovima koje su oni prokrčili … dolazimo na poziciju u kojoj su se oni našli tek nakon što su svladali ogromne i brojne teškoće i koje su za njih predstavljale krajnje granice njihovog napretka, u tom slučaju da li je posebno postignuće ako imamo snage da krenemo još dalje u svijet nepoznatog nego su oni otišli.

Određene ideje su u zraku određenih povijesnih perioda; ako nisu izražene od jednog mislioca, drugi će ih izraziti uskoro. Rečeno je kako je teorija benzena otkrivena iznenada, kao munje iz vedra neba – da je potpuno nova i bez presedana. Gospodo! Ljudski um ne djeluje na taj način! Niti jedna potpuno nova ideja nije smišljena od čovjeka – barem ne u kemiji …

Istina je, kao što se često pretpostavlja, da se naš sadašnji način razmišljanja temelji na ruševinama prošlih teorija. Zapravo, niti jedna od tih prošlih teorija nije bila odbačene od budućih generacija kao potpuno pogrešna .. uvijek smo pronašli način da ih ukomponiramo u buduće strukture i sa njima su srasle u harmoničnu cjelinu.

Rečeno je kako je teorija benzena iskočila, potpuno oboružana, kao Pallas Athena iz glave kemijskog Zeusa. Možda je tako i izgledalo izvana. Ali uvjeravam vas da je realnost bila potpuno drugačija. U poziciji sam da vam dam povlaštene informacije na tu temu …

Možda će vam biti interesantno da vam objelodanim neke osobne informacije o načinu rada moga uma, i pokažem vam kako sam došao do određenih ideja.

Za vrijeme mog života u Londonu, živio sam u Clapham Road-u … Ali često sam provodio večeri sa svojim prijateljem Hugo Müller-om u Islingtonu, na drugoj strani velikog grada. Pričali smo o različitim stvarima, ali najviše o našoj voljenoj kemiji. Jedne lijepe ljetne večeri, vraćao sam se zadnjim omnibusom … kroz napuštene ulice metropole, koje su inače pune života. Pao sam u nekakav trans i atomi su mi plesali u vidnom polju. Kada su se, u prošlosti, ta bića pojavila ispred mene, uvijek su bila u kretanju, ali do sada nisam bio u stanju da odredim prirodu toga kretanja. Sada, vidio sam kako, često, manji atomi su se ujedinili u par; i veći je zagrlio dva manja; kako se su veći držali u naručju tri ili čak četiri manja; vidio sam kako veći tvore lanac i vuku manje za sobom …

… Za vrijeme moga boravka u Ghent-u … moje mentalno oko, postao je osjetljivije zbog čestih vizija ove vrste, moglo je sada razaznati kompliciranije strukture .. dugačke redove koji se kreću kao zmija. Ali pogledaj! Što je to bilo? Jedna od zmija je ugrizla svoj rep i ta forma je treperila rugajući mi se ispred mojih očiju. Kao munjom pogođen, probudio sam se. I tada sam proveo cijelu noć određujući implikacije moje teorije.

Naučimo sanjati, gospodo; tada ćemo, možda, otkriti istinu …

Ali pazimo da ne objavimo, svoje snove prije nego ih pregleda budan intelekt Bezbroj klica mentalnog života ispunjavaju naš svemir, ali samo nekoliko rijetkih, odabranih duša, pronađe plodno tlo koje trebaju za svoj razvoj.“

Ovdje imamo primjer istreniranog znanstvenog uma koji ima mogućnost promatranja nesvjesnih procesa i uzima ih u obzir u svom radu, ali sve to prati ogroman svjesni rad.

Primjer 20. – Dmitri Ivanovich Mendeleev je u 35. godini razmišljao o određenoj sistematizaciji poznatih elemenata. Cilj mu je bio da pronađe funkcionalni odnos između određenih svojstava elemenata i njihove atomske težine. On je zapisao sve elemente sa njihovim svojstvima na posebnim karticama i grupirao ih je prema sličnim kemijskim svojstvima. Došao je do zaključka kako su svojstva elemenata u periodičkom odnosu sa njihovom atomskom težinom. Mendeleev opisuje kako je nakon jedne večeri koju je proveo grupirajući elemente zaspao, nastavio raditi na problemu i u snu. Odjednom je uhvatio ispravni poredak koji je zapisao čim se probudio. Iscrpno testiranje toga sistema je nešto sa čime se bavio do svoje smrti.