Psihoterapija

Ako razmišljate o psihoterapiji a niste previše upoznati sa terminologijom, vrlo se lako osjećati izgubljen u mnoštvu pojmova koji su pomalo zbunjujući zbog svoje sličnosti. Psihoterapeut i psihoterapija, psiholog i psihologija, psihijatar i psihijatrija. Cilj ovoga posta je omogućiti ljudima koji razmišljaju o psihoterapiji laganije snalaženje odabir odgovarajuće usluge.

U ovom članku možete pročitati o tome na što je potrebno pripaziti kod odabira osobe za pomoć i o tome kako funkcionira psihoterapija. Na početku ćemo definirati i objasniti osnovne pojmove.

Definicije

Psihoterapeut – psihoterapeut je osoba koja radi psihoterapiju.

Psihoterapija – opći pojam koji se odnosi na interaktivni proces ili tretman između educiranog stručnjaka i klijenta, pacijenta, obitelji, para ili grupe radi istraživanja misli, osjećaja, ponašanja i sl. sa svrhom rješavanja određenog problema i postizanja novog načina razmišljanja ili funkcioniranja. Psihoterapija se u Europi sve više i više prepoznaje kao neovisna profesija koja nije ograničena samo za psihologa i psihijatre.

Psihoanalitičar – osoba koja je završila edukaciju za psihoanalitičara. Psihoanalitičar je najčešće u isto vrijeme i psihoterapeut.

Psihoanaliza – posebni oblik psihoterapije u kojoj nesvjesno ima veliku ulogu. Takav oblik rada zahtijeva da analitičar prođe opsežniju poslijediplomsku edukaciju nego psihoterapeut. Ona uključuje dugotrajnu i temeljitu osobnu psihoanalizu što često nije slučaj u edukaciji za psihoterapeute.

Jungovska analiza / psihoanaliza – ima za cilj izgraditi iznimno važan odnos između svijesti i nesvjesnog dijela psihe i omogući kontinuirani proces psihološkog razvoja. Jungovska analiza prepoznaje važnost seksa, agresije i ljudskih odnosa u svakodnevnom životu, ali isto tako uzima u obzir i važnost kreativnog izražavanje, smisla, duhovnosti i razvoja kao osnova ljudske psihe. Jungovsku analizu provodi jungovski analitičar.

Jungovski analitičar / psihoanalitičar – certifikacija za Jungovskog analitičara zahtijeva završetak ekstenzivnog edukacijskog programa na institutu koji je odobren od Internacionalne asocijacije za analitičku psihologiju (IAAP). C. G. Jung je vjerovao kako je nužno da svi psihoanalitičari prođu kroz rigoroznu i kontinuiranu osobnu analizu te ona čini važan aspekt edukacije. Edukacija psihoanalitičara najčešće traje između 4 i 8 godina. Edukacija i certifikacija su dizajnirani da osiguraju visoki nivo kompetencije, kvalitete i integriteta jungovskih analitičara.

Analitički psiholog – je sinonim za Jungovskog analitičara / psihoanalitičara.

Individuacija – proces psihološkog rasta i razvoja koji se dešava spontano, a čija opstrukcija dovodi do neurotskih simptoma. Cilj psihoterapije i psihoanalize je dovesti do promjene u svijesti koja uklanja takvu opstrukciju i omogućuje daljnji proces individuacije. Isto tako psihoanaliza može ubrzati, olakšati i spriječiti moguće buduće opstrukcije u procesu individuacije.

Analitička psihologija – škola psihologije koja se temelji na idejama švicarskog psihijatra C. G. Junga. Nudeći sveobuhvatan model ljudske psihe, analitička psihologija uključuje psihoterapijski pristup za poboljšanje mentalnog zdravlja i podršku sazrijevanju osobnosti, kao i teorijska znanja sa širokom primjenom kako na društvena i kulturna tako i na područja prirodnih znanosti. Analitička psihoterapija je jedno od najvažnijih područja primjene analitičke psihologije

Analitička psihoterapija – U praksi analitička psihoterapija je zbirni naziv za sve vrste psihoterapija koje uzimaju u obzir nesvjesno.

Psihijatar – doktor medicine sa specijalizacijom iz psihijatrije. Edukacija iz psihijatrije najčešće nije dovoljna da bi psihijatar bio i psihoterapeut.

Psihijatrija – grana medicine kojoj je cilj izučavanje, dijagnoza, tretman i prevencija mentalnih poremećaja. Iako je kombinirana primjena psihoaktivnih lijekova i psihoterapije česti pristup liječenju mentalnih poremećaja, edukacija iz psihijatrije često nije dovoljna za psihoterapeutski tretman. Psihijatar i psihoterapeut ponekad rade zajedno na način da psihijatar brine o biološkom, a psihoterapeut o psihološkom aspektu terapije.

Psiholog – osoba koja evaluira, dijagnosticira, tretira i proučava ponašanja i mentalne procese. Neki psiholozi, ovisno o grani u kojoj su educirani, pružaju usluge koje su vezane uz mentalno zdravlje (klinički psiholozi), a neki psiholozi rade istraživanja i nude savjetodavne usluge. Edukacija psihologa, najčešće, nije dovoljna za obavljanje psihoterapije. Da bi psiholog bio i psihoterapeut, potrebna je dodatna edukacija iz određenog psihoterapeutskog pravca.

Psihologija – znanstvena disciplina koja izučava mentalne funkcije i ponašanje te primjenjuje stečeno znanje u praksi. Studiranje psihologije nije orijentirano na usvajanje znanja, vještina i samospoznaje koje su potrebne za psihoterapijski rad tako da psiholog nije i psihoterapeut.

Možda najvažnija razlika između psihoterapeuta, psihijatra i psihologa je u tome što svaki psihoterapeut treba proći iskustvo osobne psihoterapije. Postavlja se pitanje zašto je psihoterapija psihoterapeuta toliko važna za samu psihoterapiju?

Psihoterapija psihoterapeuta i njena važnost

Psihoterapija nije jednostavna i direktna metoda. Psihoterapija je dijalog između dvije osobnosti. Osoba je psihički sustav koji, kada djeluje na drugu osobu, ulazi u recipročan odnos s tom osobom.  Sličan proces je izražen i u obitelji, među prijateljima, poslovnim suradnicima i u psihoterapiji. Možete zamisliti koliko je, zbog toga, važno da psihoterapija psihoterapeuta bude važan dio njegove edukacije i osiguranje kako je on psihološki zdrava osoba.

Jung i Freud su se slagali koliko je važna osobna analiza za budućeg psihoterapeuta. Osobnom psihoterapija psihoterapeuta je osiguranje da je on svjestan svih svojih “živih rana” kroz koje može, nesvjesno, negativno djelovati na klijenta. Ako psihoterapeut nije svjestan svojih psiholoških problema, oni će se prije ili kasnije manifestirati u psihoterapijskom odnosu. U tom slučaju psihoterapeut više nije u mogućnosti pomoći klijentu jer se nalazi u situaciji gdje i njemu treba pomoć. Psihoterapija psihoterapeuta, gdje on liječi svoje “žive rane”, je od iznimne važnosti za kvalitetnu psihoterapiju.

Kao što nezdravi odnosi mogu biti uzrok psihološkog oboljenja, tako i zdrav odnos s psihoterapeutom može biti jedan od uzroka ozdravljenja. Naravno, to ne znači da odnos psihoterapeut – klijent mora biti idealan. Naprotiv, odnos psihoterapeut – klijent često zrcali odnose iz klijentove prošlosti, kako pozitivne tako i negativne.

Može se desiti da psihoterapeut preuzme ulogu npr. negativnog oca. U tom slučaju klijent može osjećati istinsku ljutnju prema psihoterapeutu (iako to klijent ne povezuje s problemom oca) i negativni osjećaji koje klijent osjeća mogu ponekad biti toliko jaki da postoji opasnost da psihoterapija bude prekinuta. U tom slučaju pretpostavka da psihoterapeut pokaže veću psihološku zrelost od oca klijenta i da svojim odnosom klijentu omogućiti da iskusi i pozitivnu stranu “oca”. Bez osobne analize, psihoterapeut će se teško snaći u toj ulozi i često će i sam željeti prekinuti terapiju jer se neće moći nositi s negativnim emocijama klijenta i negativnim emocijama koje klijent u njemu pobuđuje.

Emocionalna dinamika između psihoterapeuta i klijenta zove se transfer i kontratransfer. Uloga psihoterapeuta je da ima uvid u oba aspekta, što je gotovo nemoguće ako psihoterapeut nema iskustvo osobne analize.

Psihoterapija je zbog toga vrlo zahtjevan posao. Ako psihoterapeut nije imao osobnu analizu, tada može raditi samo s klijentima koji nemaju sličan problem kao i on. S druge strane psihoterapeut je u svom radu izložen psihološkim utjecajima, koji će prije ili kasnije utjecati na njegov osobni i profesionalni život ako osobnom analizom nije razvio “zdravi imunitet”.

Zašto psihoterapija djeluje?

Self u analitičkoj psihologiji

Kako bi odgovorili na to pitanje, sa stajališta analitičke psihologije, dosta je bitno da dobijemo ideju o tome što je to Self (eng. Self; ger. Selbst). Teško nam je zamisliti kako u nama postoji nešto što nas vodi na točno određeni životni put, što pokušava ispraviti naša kriva uvjerenja i prema nama se odnosi kao učitelj prema učeniku, gospodar prema sluzi ili bog prema čovjeku. Snovi nam mogu pomoći da otkrijemo kako nešto u nama teži da se razvijemo baš u određenom smjeru i prihvatimo ili promijenimo određena uvjerenja sa svrhom bolje adaptacije. Takve tendencije u analitičkoj psihologiji nazivamo Self-om, iako Self nije ograničen tom definicijom. Možemo reći kako Self ima određeni stav prema našim razmišljanjima, osjećajima i načinu života uopće i kada nismo svjesni takvih tendencija, tada ga možemo pronaći kao projekciju u vanjskom svijetu. Zapravo, Self je psihološki organ koji možemo pronaći projiciran u likove božanstava svjetskih religija. Biblija je puna priča koje opisuju takvu interakciju između Boga i čovjeka. Bog starog zavjeta je aktivno pokušavao promijeniti stavove i uvjerenja pojedinih osoba. Na sličan način i psihološki Self pokušava dovesti do promjene kada je naše svjesno uvjerenje neprilagođeno vanjskim ili unutarnjim čimbenicima.

U tom kontekstu psihoterapeut je zvanje sa pomalo zbunjujućim nazivom jer ono što liječi nije osoba koju zovemo psihoterapeut ili psihoanalitičar (gr. psyche – dah, duh, duša; therapeia – liječenje) već tendencija u psihi klijenta koju zovemo Self.  Psihoterapeut (ili bolje psihoanalitičar) zapravo samo pokušava analizirati i u krajnjoj liniji naučiti klijenta jezik njegove psihe. Kada klijent to nauči, tada i sam može razumjeti ono što zdrav i vitalan centar njegove psihe, kojega zovemo Self, od njega traži.

Kada počnemo da razumijemo koju promjenu u svojim životima trebamo ostvariti, tada to trebamo i pokušati.  Ponekad to i nije baš ono što želimo, budući da još uvijek imamo ona stara uvjerenja i stavove koji su i doveli do toga da tražimo pomoć psihoanalitičara.

Uvjerenja su izraz svjesnog stava i određene životne prilagodbe na dosadašnja životna iskustva. Možemo reći kako uvjerenja predstavljaju zbirku stavova koji su se do sada pokazali relativno uspješni i kao takvi imaju veliku važnost za svakodnevni život osobe. Naši stavovi i uvjerenja posjeduju određenu inertnost, tj. kada ih imamo, ne želimo ih tek tako mijenjati. Možemo pretpostaviti da je uzrok tome rad, trud i patnja koju njihova promjena zahtjeva. S druge strane svi mi imamo različita životna iskustva, a samim time i različite stavove koji s jedne strane mogu biti u skladu s našom prirodom ili u suprotnosti s njom. Kada naši stavovi i uvjerenja nisu u skladu s našom prirodom (tj. s tendencijama Self-a) tada dolazi do problema koji ponekad mogu dovesti i do pojave psiholoških simptoma. Self kontinuirano pokušava promijeniti naše stavove i uvjerenja i dovesti do bolje prilagodbe na unutarnje i vanjske okolnosti, a naša stara uvjerenja i stavovi često stoje na putu te promjene. U tom kontekstu i stavovi psihoterapeuta / psihoanalitičara mogu stajati na putu psihološkom razvoju i sazrijevanju klijenta.

Psihoterapija i uvjerenja sudionika

Upravo zbog toga, potrebno je da psihoterapeut (psihoanalitičar) konstantno preispituje svoja uvjerenja, koliko god ona bila korisna u njegovom svakodnevnom životu. Možda je jedno od uvjerenja koje bi trebalo biti relativno stabilno u radu psihoterapeuta (psihoanalitičara), uvjerenje kako bi se život klijenta trebao voditi prema tendencijama Self-a koje se mogu otkriti kroz rad na njegovim snovima, slikama i sl. Ako se tendencije Self-a razlikuju od osobnih uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara), tada njegovo uvjerenje stoji na putu psihološkog razvoja klijenta. Psihoterapeut (psihoanalitičar) se, u tom kontekstu, mora pokoriti uvjerenju koje se razvija u klijentu jer samo mu to novo uvjerenje može pomoći da ozdravi.

Npr. uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara) može biti da se osoba ne treba ljutiti, ali ako je tendencija Self-a da osoba s kojom radi mora aktivirati svoju agresiju i ljutnju u svrhu osobne emancipacije, tada bi se uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara) trebalo prilagoditi razvojnim tendencijama klijenta. Ali, potrebno je napomenuti kako tendencije Self-a često nisu u skladu s onime što klijent želi. Posao psihoterapeuta (psihoanalitičara) u tom slučaju je pokušati pomoći klijentu da pomiri svoja uvjerenja s tendencijama koje dolaze od Self-a. Na primjeru pasivne i neagresivne osobe, zadatak psihoterapeuta (psihoanalitičara) je da joj ukaže i na pozitivne aspekte ljutnje i agresije.

Možemo reći kako je posao psihoterapeuta (psihoanalitičara) da tijekom rada  pomogne klijentu u razvoju uvjerenja koja su u skladu sa njegovom prirodom. U tom kontekstu sposobnost da psihoterapeut (psihoanalitičar) bude dovoljno fleksibilan i prilagodi svoja uvjerenja kada je to nužno je izuzetno važna za uspješnost psihoterapije.

Related Post

Projekcija i referendum

Projekcija i arhetipska pozadina referenduma o braku

Problem referenduma o braku možemo podijeliti na:

  • njegov društveni aspekt i
  • njegov psihološki aspekt; koji se može podjeliti na subjektivni (uzrokovani osobnom psihologijom pojedinca) i objektivni (uzrokovani arhetipskom konstelacijom u kolektivnom nesvjesnom)

Ovaj post ne ulazi u društvene i psihološko-subjektivne aspekte, već govori o psihološko-objektivnim tj. arhetipskim uzrocima konflikta, koji su dublji, dalekosežniji i puno kompleksniji od nacionalnog konflikta koji se manifestira kroz nedjeljni referendum. Kako bi mogli razumijeti arhetipsku pozadinu referenduma o braku, potrebno je pojasniti važnost i svrhu procesa psihološke projekcije.

Projekcija

Projekcija je proces kojim određeni nesvjesni sadržaj prepoznajemo, ne u nama samima, već u ljudima koji nas okružuju. Predmet projekcije može biti:

  • određeni kompleks (npr. vidimo koliko je naš susjed agresivan, a ne vidimo da smo i sami agresivni),
  • u izboru partnera, predmet projekcije je anima kod muškaraca ili animus kod žena,
  • u raznim sukobima, predmet projekcije je tzv. sjenka koja predstavlja sve neprihvatljive i odbačene psihičke karakteristike kojih nismo svjesni, iako čine važan dio naše psihe (npr. zlo je nešto što je uvijek projecirano u kontekstu sukoba).

Sadržaj koji projeciramo je važan dio naše osobnosti. S psihološkog i psihoterapeutskog stajališta, asimilacija tog sadržaja je iznimno važna. Asimilacijom prestaje njegovo negativno djelovanje, a sama ličnost osobe kojoj se projekcija dešava je obogaćena s dosad nesvjesnim sadržajem. Nuspojava povlačenja projekcija je da sadržaj koji je asimiliran prestaje djelovati kao konfliktni faktor poremećaja u društvu i u međuljudskim odnosima osobe kojoj se projekcija dešava.

Projecirani sadržaj, kao i svaki drugi nesvjesni sadržaj, uvijek ima kompenzirajući utjecaj na svijest. Npr. projekcija omogućava osobi da, bar na neki način, postane svjesna određenog nesvjesnog sadržaja. U slučaju naših primjera to bi značilo da projekcija agresije omogućuje osobi koja projecira bolji odnos s agresijom u sebi i na taj način omogućuje da se ta agresija koristi na svjestan način i u konstruktivnije svrhe (kao recimo u samoobrani: verbalnoj ili fizičkoj). Projekcija anime i animusa u partnerskim odnosima nam omogućuje da kroz kontakt s partnerom lakše prepoznamo naše nesvjesne karakteristike. Kroz razne sukobe kroz koje prolazimo, otvara se mogućnost da prepoznamo karakteristiku našeg protivnika u nama samima. Asimilacijom projeciranog sadržaja unutarnji i vanjski aspekt takvog konflikta nestaje.

U kontekstu iznesenih ideja, možemo se pitati koji psihički sadržaj je aktivan, nesvjestan i projeciran u kontekstu referenduma o braku?

Muškost i Ženstvenost

Za razliku od biološke spolnosti, psihološka spolnost je daleko manje diferencirana. U svakoj ženi i muškarcu postoje i muške i ženske psihološke karakteristike. Ideju što predstavlja psihološka muškost i ženstvenost možemo dobiti promatrajući npr. grčke bogove i područja njihovog djelovanja, ovisno jesu li muškog ili ženskog spola. Kineski yin i yang su isto tako jako prikladni za razumijevanje muškog i ženskog psihološkog aspekta. Psihološki gledano, svaki muškarac u sebi ima: yin i yang, Zeusa i Heru, Aresa i Afroditu, pitanje je samo kojih je karateristika svjesniji.

Jedan od velikih problema zapadnog društva je naglasak svijesti na muškim psihološkim karakteristikama (muškost je kada znamo što želimo i kada učinimo što je potrebno da to i ostvarimo). Ženske psihološke karakteristike (instinkti, emocije, nesvjesno i dr.) zbog toga su potisnute. Posljedica toga je neravnopravonst spolova (tj. ženstvenosti) kako u društvu tako i u unutarnjem svijetu svakog muškarca i žene.

Individuacija zapadnog čovjeka, često je usmjerena na ispravljanje takve jednostranosti i teži svjesnoj emancipaciji ženskih psiholoških karakteristika. U realnosti potisnuta ženstvenost počinje djelovati na način da obuzima svijest i djeluju u neku ruku neovisno o njoj. Efekte potisnute ženstvenosti i jednostrane muškosti možemo prepoznati u problemima modernog društva; opsjednutost izgledom, materijalizam, ekološki problemi, ekstremizam i sl. Možemo zaključiti kako je asimilacija ženstvenosti od ogromne važnosti ne samo za psihološko zdravlje pojedinca već i budućnost naše civilizacije. U tom kontekstu možemo očekivati da nesvjesno reagira na takvu jednostarnost i vrši kompenzacije koje se mogu prepoznati i u skorašnjem referendumu.

Simbolički i psihološki gledano, brak predstavlja stanje ravnopravnosti muškosti i ženstvenosti u nama samima, bez obzira jesmo li muškarac ili žena. Ako tendencija za tom jednakošću nije prepoznata od strane svijesti, ona je nesvjesna, kontaminirana s osobnim kompleksima i konfliktima i možemo je prepoznati u ideji referenduma o braku. U tom kontekstu, za konzervativniju stranu konflikta, referendum predstavlja rješenje problema nejednakosti psihološke muškosti i ženstvenosti.

I druga, liberalnija strana u konfliktu ima mogućnost da ostane nesvjesna dijela svoje osobnosti. Psihodinamika je u tom slučaju pomalo drugačija. Kao što je u prvom slučaju svijest bila u identifikaciji sa psihološkom muškosti, tako je u slučaju liberelnije struje svijest identificirana sa psihološkom ženstvenosti. Represivna psihološka muškost time nije izgubila svoju snagu već je potisnuta, djelomično još uvijek nesvjesna i kao takva predmet projekcije.  Objekt projekcije je nitko drugo nego tradicionalnija struja.

Za kraj možemo reći da se problem muškosti i ženstvenosti ne može riješiti u areni društvenih konflikata koji su samo simptom unutarnje disocijacije i bez obzira na ishod referenduma, psihološki problem neće biti riješen dokle god svatko od nas ne preuzme breme neravnopravnosti psihološke muškosti i ženstvenosti u nama samima i ne pokuša riješiti problem tih psiholoških suprotnosti u osobnom životu.

Nekako osjećam da je individuacija pojedinca jedino trajno riješenje.

Related Post

Individuacija

Što podrazumijevamo pod pojmom individuacija?

Individuacija je process psihološkog razvoja kojim se individualna bića formiraju i diferenciraju. Ona predstavlja stvaranje i razvoj osobe čija psihologija se razlikuje od opće, kolektivne psihologije. Individuacija je proces čiji je cilj razvoj individualne osobnosti. Psihološka individualnost je u početku nešto nesvjesno i svjesna je samo toliko koliko je osoba svjesna svoje različitosti od ostalih. Samo dok smo svjesni različitosti naše osobnosti u odnosu na ljude koji nas okružuju, možemo govoriti o psihološkoj jedinki. Proces osvještavanja te razlike se zove individuacija.

Individuacija je proces koji se polako dešava tijekom cijelog života a slučaju određenog zastoja postoji velika mogućnost razvoja neuroze. Liječenje neuroze se temelji na uklanjanju zastoja i aktivnoj potpori procesu individuacije.

Što možemo učiniti za našu individuaciju?

Problem individuacije možemo razumijeti kroz primjer kompleksa. Individuacija (in-dividuum) znači nepodjeljen, a dokle god posjedujemo komplekse, u neku ruku smo podijeljeni. U jednoj situaciji djelujemo i razmišljamo na jedan način, a u drugoj na drugačiji, ovisno koji kompleks je konsteliran. Asimilacijom kompleksa postajemo sve manje i manje podijeljeni i na kraju individuiraniji. Dakle, jedan od načina da se individuiramo je rad na svojim kompleksima.

Na problem individuacije možemo gledati i kroz teoriju psiholoških tipova. Asimilacijom manje diferencirane funkcije, zapravo se individuiramo.

Tu je i problem arhetipova, posebno sjenke, anime i animusa i Self-a. Kako postajemo svjesniji njihove dinamike, utjecaja i kako mjenjamo svoje vrijednosti, i ideje u skladu s tim , zapravo individuiramo.

Na kraju se sve svodi na smisleni odnos svijesti i nesvjesnog. Jedan od načina da ga postignemo je rad na snovima i aktivna imaginacija koji kao nuspojavu djeluju na komplekse, tipološku dinamiku i odnose s arhetipovima.

Je li individuirana osoba sretnija?

Kažu kako je sreća stanje blagostanja i zapravo ugodno i zadovoljavajuće iskustvo. Kako se osoba individuira, polako uviđa da je to stanje ostvarivo čak i kada se suočavamo s patnjom, pa čak i neugodno iskustvo može biti zadovoljavajuće i nešto od čega ne bježimo.

Ideja sreće se zapravo mijenja kako osoba prolazi kroz proces individuacije. Možemo reći da je stanje sreće zamijenjeno s idejom smisla i ta ideja postaje veća, važnija i sveobuhvatnija nego ideja sreće. Ako osjećamo kako nešto što radimo ili način na koji živimo ima smisla, i patnja i tuga se lakše podnose. Tako da na pitanje “Je li individuirana osoba sretna?” nije moguće odgovoriti jer sreća nije nešto što je smisao i cilj individuacije. Individuirana osoba ima život koji za njega ima više smisla, ali njegov život nije nužno sretniji od osobe koja ne radi na individuaciji. Iako, zapravo, u dubini duše, sjeme određenog zadovoljstva klija i polako prožima cijelo biće osobe koja radi na svojoj individuaciji i čini je sretnijom, čak i kada je nesretna.

Je li individuirana osoba zdrava?

Biti psihološki zdrav značilo bi da nemamo nikakve psihološke rane.  Ali, stanje u kojemu se osjećamo zdravi je relativno kratkotrajno jer život od nas zahtijeva kontinuiranu prilagodbu promjenjivim uvjetima u kojima se nalazimo. Svaka prilagodba zahtijeva promjenu u načinu razmišljanja i življenja koja nikada nije bezbolna i svaka takva promjena ostavlja ranu i zahtijeva ozdravljenje.

Razlika između neurotične i individuirane osobe je u tome što je neurotična osoba zaglavljena u stanju ranjenosti, dok individuirana osoba ima mogućnost da kontinuirano sama sebe liječi. Dakle, individuirana osoba nije ništa zdravija od neurotične osobe, razlika je u tome što individuirana osoba ima bolju prognozu za ozdravljenjem.

Ovisi li individuacija o starosti?

Individuacija, u klasičnom smislu, je proces karakterističan za drugu polovicu života i temelji se na ostvarivanju određenog kontakta s nesvjesnim. Ali, ako radimo s mladim ljudima i njihovim snovima, slikama i drugim produktima nesvjesnog, naglasak rada u psihoterapiji nije na uspostavljanju kontakta s nesvjesnim nego na razvoj dovoljno dobre diferencijacije između osobe i nesvjesnog.  Neuroza mladih često proizlazi iz prebliskog kontakta s nesvjesnim koji ih onemogućuje da „osvoje svijet“. Neuroza starijih proizlazi iz neostvarenog kontakta s nesvjesnim zbog čega imaju osjećaj da trebaju osvojiti svijet čak i kada potreba za unutarnjim razvojem postaje puno važnija. Iz toga proizlazi bitna razlika u individuaciji mladih i starijih. Iako se ta dva aspekta razvoja često preklapaju i kod mladih i kod starijih.

Je li individuirana osoba savršena?

Tu se možemo pitati što znači savršenost. Prema definiciji savršenost je stanje bez mana, a ako postoji mana onda nema savršenosti. U kontekstu individuacije možemo reći da su naši kompleksi naše mane, pa ako je osoba potpuno savršena onda nema kompleksa. Praktički, to je nemoguće ostvariti.

Ono što nas razlikuje od životinja je naš ego i taj organ naše svijesti je ono što nas čini ljudima. Fenomenološki, ego je također kompleks. U tom konteksu, naše mane nas čine ljudima tako da možemo reći da individuacija nije povezana s idejom savršenosti.

Osjeća li se individuirana osoba ispunjenom?

Možda se osjećaj ispunjenosti može najbolje opisati simbolom “vode života” koja se ponekad pronalazi u bajkama i alkemiji. Simbolički, voda života predstavlja psihološko iskustvo i osjećaj kako naš život ima smisla i teče u pravom smjeru. Čak i životne nedaće i udarci sudbine se mogu prihvatiti ako osoba ima kontakt s “vodom života” u sebi.

Taj kontakt možemo ostvariti ako promatramo naše snove, možda ponekad igrom sudbine, ali zapravo taj kontakt možemo ostvariti samo na putu individuacije. Možemo reći kako je individuacija jedini kriterij osjećaja ispunjenosti i smisla.

Related Post

Cijena psihoterapije

Cijena psihoterapije i dr. usluga HDAP-a

Cijenom dostupna psihoterapija (1x tjedno) – 650kn/mj.

Cijenom dostupna psihoterapija (2x tjedno) – 1300kn/mj.

Psihoanaliza (C. G. Jung) (90min) – 400kn.

Snovi, grupni rad – 400kn/mj.

Edukacija, Analitička psihologija (I) (20 sati) – 1200kn**.
Edukacija, Analitička psihologija (I) (pojedinačni seminar) – 200kn.

Edukacija, Analitička psihologija (II) (20 sati) – 1200kn**.

*1sat=50-60min
**cijena uključuje popust od 40% (puna cijena iznosi 2000kn)

Related Post

Carl Gustav Jung

Tko je Carl Gustav Jung?

Švicarski psihijatar Carl Gustav Jung (1875-1961) je jedan od najznačajnijih mislilaca 20og stoljeća. Kao znanstvenik, radio je na Švicarskom Tehnološkom Sveučilištu u Zürichu, Jung i u svom radu je stavljao veliki naglasak na metode koje je moguće empirijski potvrditi. Takav pristup je proširio je i u istraživanja ljudske psihe koja do tada nije bila predmetom takvog načina rada. Došao je do uvida koja su temeljno promijenila dominantna stajališta o ljudskom biću prirodoslovnih i humanističkih znanstvenika toga vremena. U svom životnom radu Jung je položio temelje za novo razumijevanje ljudskog bića i njegove psihe, razumijevanje koje se proteže izvan granica psihijatrije i psihologije. Njegova otkrića su inspirirala mislioce i istraživače različitih područja, doprinijevši općem napretku znanstvene misli.

Ali, psihijatar Jung, nije bio primarno zainteresiran za razvoj apstraktnih teorija. Bio je daleko više zaokupljen sa razvojem efektivnih terapeutskih „metoda“ koja mogu pomoći osobama da zadovolje svoje prijeke potrebe. Taj zadatak nije vidio samo kao tretman i liječenje psihičkih poremećaja nego i kao doprinos psihološkom razvoju osobe u cijelosti.

„Smatram, da je glavni cilj psihoterapije danas, da slijepo slijedi cilj osobnog razvoja. U tom kontekstu, naš napor je u skladu sa težnjama same prirode da dovede život svakog pojedinca do potpunog ostvarenja, jer samo kroz pojedinca život može postići svoju svrhu, ne kroz pticu koja sjedi u pozlaćenom kavezu.“

Carl Gustav Jung je u svom radu davao veliku važnost nesvjesnom, kako osobnom koje je određeno našim osobnim iskustvom koje je izvan vidokruga naše svijesti tj. kompleksim, tako i kolektivnom nesvjesnom koje se sastoji od arhetipova čije međudjelovanje i djelovanje možemo prepoznati u bajkama, mitovima, religijskim učenjima, etnologiji, alkemiji i u razvojnim tendencijama pojedinca i nas kao vrste. U praktičnom radu osobno te iste obrasce možemo prepoznati u našim snovima, slikama, aktivnoj imaginaciji ali i obrascima prema kojima živimo.

Teorija kompleksa C. G Junga nam omogućuje da kroz nju razumijemo osobni razvoj,  međuljudske odnose i osobne životne probleme i da im pristupimo na način koji nam omogućuje da dovedemo do promjene u našim životima kroz prepoznavanje osobnih prednosti i razvitak jedinstvenih karakteristika naše osobnosti tj. individuacije. Individuacija je za C. G. Junga uključivalo mogućnost za duboku međuljudsku povezanost i socijalnu odgovornost.

„Nitko ne može postati svjestan svoje jedinstvenosti ako nije usko i odgovorno povezan sa svojim bližnjima, i proces pronalaska smoga sebe ne znači povlačenje u egoističnu pustinju…“

Analitička psihologija teži integraciji i sazrijevanju osobnosti. Ne vidi psihološke probleme samo kao poremećaje koje dovode do mentalnih i fizičkih bolesti; poremećaja koji se mogu tretirati neovisno od cjelokupne osobnosti pojedinca. Osjećaj besmisla, nedostatak razumijevanja samoga sebe, nedostatak duhovne orijentacije i kreativne blokade se, u duhu analitičke psihologije, vide kao znak potrebe pronalaska novog stava prema nama samima i životu uopće. Ne možemo si dopustiti da ne tražimo dublji smisao takvih znakova.

Ali, oni koji pate od akutnih psihičkih problema nisu jedini koji se mogu okrenuti analitičkoj psihologiji za potporu i obogaćenje, već svi oni koji traže načina da razviju svoju osobnost.

Artikulirajući potrebu našeg vremena, ideje i djela Carl Gustav Junga su se susrela sa kontinuiranim rastom interesa javnosti. Mnogi koncepti koje je Jung uveo u psihologiju su u širokoj upotrebi u modernom društvu, kao: introverzija, ektroverzija, arhetipovi, anima i animus i Self da nabrojimo samo neke.

Rođen 26. srpnja 1875. i studirao je medicinu u Baselu, Švicarska. Od 1900. do 1909. g. radio je kao psihijatar u psihijatrijskoj bolnici Burghölzli u Zürichu gdje je surađivao s Eugenom Bleulerom. 1912., nakon razlaza s Freudom, Jung je počeo rad na svojoj analitičkoj psihologiji. 1935. je postao profesor na sveučilištu u Zürichu. 1944. je postao profesor medicinske psihologije na sveučilištu u Baselu. Oženio je Emmu Rauschenbach 1903. i imali su 5 djece. Živio je i radio u Küsnachtu na Züriškom jezeru, gdje je i umro 6. lipnja 1961. godine.

Ako želite znati više o Jungu, preporučam njegovu autobiografiju “Memories, Dreams, Reflections”.

“Najintenzivniji konflikti, ako se prevladaju, ostavljaju osjećaj sigurnosti i smirenja koji nije lagano poremetiti. Upravo ti intenzivni konflikti i njihova vatra su potrebni da stvore vrijedan i dugotrajan rezultat.”

Carl Gustav Jung – bibliografija

Sabrana djela

  • Volume 1. Psychiatric Studies
  • Volume 2. Experimental Researches
  • Volume 3. Psychogenesis of Mental Disease
  • Volume 4. Freud & Psychoanalysis
  • Volume 5. Symbols of Transformation
  • Volume 6. Psychological Types
  • Volume 7. Two Essays in Analytical Psychology
  • Volume 8. Structure & Dynamics of the Psyche
  • Volume 9 (Part 1). Archetypes and the Collective Unconscious
  • Volume 9 (Part 2). Aion: Researches into the Phenomenology of the Self
  • Volume 10. Civilization in Transition
  • Volume 11. Psychology and Religion: West and East
  • Volume 12. Psychology and Alchemy
  • Volume 13. Alchemical Studies
  • Volume 14. Mysterium Coniunctionis
  • Volume 15. Spirit in Man, Art, And Literature
  • Volume 16. Practice of Psychotherapy
  • Volume 17. Development of Personality
  • Volume 18. The Symbolic Life: Miscellaneous Writings
  • Volume 19. General Bibliography. (Revised Edition)
  • Volume 20. General Index
  • Supplementary Volume A – The Zofingia Lectures

Seminari

  • Analytical Psychology: Notes of the Seminars Given in 1925
  • Dream Analysis: Notes of the Seminars Given in 1928-30
  • Visions: Notes on the Seminars Given in 1930-34: Vol 1 and 2
  • Nietzsche’s Zarathustra: Notes of the Seminars Given in 1934-39: Vol 1
  • Nietzsche’s Zarathustra: Notes of the Seminars Given in 1934-39: Vol 2
Neki od izdavača koji izdaju knjige Carl Gustav Jung su i http://press.princeton.edu/

Related Post

Marie-Louise von Franz i drugi

Marie-Louise von Franz

Ako vam je teško razumijeti Jung-a, Marie-Louise von Franz i ostali spomenuti autori vam njegove ideje prenose lako razumljivim jezikom sa puno primjera iz prakse.

  • Alchemical Active Imagination
  • Alchemy: An Introduction To The Symbolism And The Psychology
  • Animus and Anima in Fairy Tale
  • Archetypal Dimensions of the Psyche
  • Archetypal Patterns in Fairy Tales
  • Aurora Consurgens: A Document Attributed to Thomas Aquinas on the Problem of Opposites in Alchemy
  • C. G. Jung: His Myth in Our Time
  • Creation Myths
  • Dreams
  • Feminine in Fairy Tales
  • Individuation in Fairy Tales
  • Interpretation of Fairytales
  • Light from the Darkness: The Paintings of Peter Birkhäuser
  • Number and Time
  • On Divination and Synchronicity
  • On Dreams & Death: A Jungian Interpretation
  • Projection and Re-Collection in Jungian Psychology: Reflections of the Soul
  • Psyche and Matter
  • Psychological Meaning of Redemption Motif in Fairytales
  • Puer Aeternus: A Psychological Study of the Adult Struggle With the Paradise of Childhood
  • The Cat: A Tale of Feminine Redemption
  • The Golden Ass of Apuleius: The Liberation of the Feminine in Man
  • The Interpretation of Fairy Tales
  • The Passion of Perpetua: A Psychological Interpretation of Her Visions
  • The Problem of the Puer Aeternus
  • The Shadow and Evil in Fairy Tales
  • The Way of the Dream
  • Time Rhythm and Repose

Jedan od izdavača koji izdaje knjige Marie-Louise von Franz je i http://www.innercitybooks.net/

Edward F. Edinger

  • Ego and Archetype
  • Ego and Self: The Old Testament Prophets
  • Encounter with the Self: A Jungian Commentary on William Blake’s Illustrations of the Book of Job
  • Eternal Drama: The Inner Meaning of Greek Mythology
  • Goethe’s Faust: Notes for a Jungian Commentary
  • Melville’s Moby-Dick: An American Nekyia
  • Science of the Soul: A Jungian Perspective
  • The Aion Lectures: Exploring the Self in C.G. Jung’s Aion
  • The Bible and the Psyche:
  • Individuation Symbolism in the Old Testament
  • The Christian Archetype:
  • A Jungian Commentary on the Life of Christ
  • The Creation of Consciousness:
  • Jung’s Myth for Modern Man
  • The Mysterium Lectures: A Journey through
  • C. G. Jung’s Mysterium Coniunctionis
  • The Mystery of the Coniunctio:
  • Alchemical Image of Individuation
  • The New God-Image: A Study of Jung’s Key Letters Concerning the Evolution of the Western God Image
  • The Psyche in Antiquity, Book One: Early Greek Philosophy
  • The Psyche in Antiquity, Book Two: Gnosticism and Early Christianity
  • The Psyche on Stage: Individuation Motifs in Shakespeare and Sophocles
  • The Sacred Psyche: A Psychological Approach to the Psalms
  • Transformation of Libido: Seminar on C.G. Jung’s Symbols of Transformation

Jedan od izdavača koji izdaju knjige Edward F. Edinger-a je i http://www.shambhala.com/

Barbara Hannah

  • The Archetypal Symbolism of Animals
  • Encounters with the Soul
  • Jung, His Life and Work: A Biographical Memoir
  • Striving Toward Wholeness

Jedan od izdavača koji izdaju knjige Barbare Hannah je i http://chironpublications.com/

Jolande Jacobi

  • The Psychology of C.G. Jung: An Introduction
  • Complex, archetype and symbol in the psychology of C.G. Jung
  • Masks of the Soul

Jedan od izdavača koji izdaje knjige Jolande Jacobi je i http://press.princeton.edu/

Related Post

Razvojna psihologija

Razvojna psihologija, uvod

Tema ovog posta je razvojna psihologija djeteta. U njemu ću pokušati prezentirati ideje Neumanna, Junga i Winnicotta u kontekstu određenih aspekata razvojne psihologije.

U svojoj knjizi „Dijete“ Neumann se bavi razvojem svijesti i ega djeteta. Njegove teze nam mogu dati ideju kako se iz nesvjesnog stanja malog djeteta razvija svijest. S psihoterapeutskog stajališta Neumannove ideje su vrlo korisne jer daju uvid u trenutak kada nastaje poremećaj, te njegovu svrhu i cilj.

Najvažnija ideja koja povezuje psihologe Junga i Neumanna je tzv. arhaični identitet roditelja i djeteta. S jedne strane arhaični identitet je preduvjet za zdravi razvoj djeteta. S druge strane, ako je roditelj neurotičan, taj identitet je prepreka za razvoj djeteta i izvor njegovih poremećaja.

Razvojna psihologija Junga i Neumanna

Jungov pogled na razvojnu psihologiju je zapravo usko povezan s njegovim pogledom na psihologiju uopće. Ako postoji potreba za razvojem, možemo se razviti svjesno ili se taj razvoj dešava nesvjesno i manifestira se u simptomima i neurozi.

Ako razvoj osobnosti odgovara individuaciji, onda bijeg od unutrašnjeg glasa individuacije odgovara neurozi. Za neurozu tada možemo reći da je razvojni poremećaj osobnosti. Razvojna psihologija za Junga nije samo pitanje psihološkog razvoja djeteta, nego glavno pitanje psihologije uopće.

Jung je otkrio kako neurotski problemi fiziološki zdravog djeteta, zapravo dolaze iz okoline u kojoj se nalaze. Tu okolinu čine roditelji, obitelj, učitelji i sl. Kod odraslih takvi problemi su aktivni kroz djelovanje kompleksa koji su, u prvom redu, uzrokovani djelovanjem gore spomenute okoline.

Neumann u svojoj knjizi „Dijete“ opisuje razvoj ega kroz stajalište analitičke psihologije. Ego je produkt arhetipske psihe utjelovljene u tijelu djeteta i utjecaja okoline. Najutjecajniji dio te okoline čine majka i otac, tj. njihov svjesni i nesvjesni dio osobnosti.

Važnost roditelja za razvoj djeteta

Kao što smo rekli, jedan od važnih aspekata odnosa djeteta i roditelja je tzv. arhaični identitet. Koncept arhaičnog identiteta (participation mystique / archaic identity) dolazi iz etnologije i definirao ga je Lucien Lévy-Bruhl. Koncept se odnosi na poseban oblik psihološke veze koji je karakteriziran time da subjekt (u našem slučaju dijete/roditelj) nema potpunu ideju razlike između sebe i objekta (roditelj/dijete) već je u direktnom odnosu tj. postoji djelomični identitet između subjekta i objekta. U praksi roditelj u djetetu proživljava određeni nesvjesni dio svoje osobnosti i obrnuto što samo po sebi nije ništa negativno. Negativni utjecaj arhaičnog identitete može se aktivirati kada je djetetu nametnuto da preuzme određene karakteristike psihološkog stava roditelja bez prave potrebe iz okoline koja bi to zahtijevala. Kasnije u životu, dijete će pokušati da se prilagodi potrebama svijeta pod utjecajem psiholoških problema roditelja i obitelji. Zbog toga obiteljski problemi nastavljaju živjeti u dijetetu, čak i kada odraste, u obliku inhibicija i konflikata koje dijete (ili sada već odrasla osoba) ne razumije i koji postaju prepreka za daljnju adaptaciju u životu i daljnji psihološki razvoj.

Već u djetinjstvu, mogu se primjetiti konflikti koji su rezultat potrebe i težnje djeteta za neovisnošću i roditeljske psihološke konstelacije. Roditeljska psihološka konstelacija je skup psiholoških karakteristika koje djeluju na osobnost djeteta, a direktno su uzrokovane psihologijom roditelja. Ta konstelacija nas određuje čak i kada odrastemo. Tu silu osjećamo kao višu silu, nešto jače od nas i osjećamo se bespomoćno kada se s njom susretnemo. U neku ruku možemo reći da vanjski faktori malog djeteta postaju unutarnji faktori odraslog čovjeka.

Dva psihološka aspekta su odgovorna za razvoj svijesti djeteta. Prvi je genetska predispoziciju koja je nasljeđena s mogućnošću razvoja tijela i mozga i koja omogućuje psihološko funkcioniranje a zovemo ga arhetipska psiha. Drugi aspekt su vanjski utjecaji koji omogućuju zdravi psihološki razvoj. Taj dio Neumann je nazvao „buđenje“ arhetipa (evocation of an archetype). „Buđenje“ arhetipa se sastoji od vanjskih utjecaja osoba i psihološke atmosfere koja okružuje dijete. „Buđenje“ podrazumijeva aktiviranje određenih psiholoških tendencija i karakteristika u djetetu.

Majka

Buđenje arhetipa

Buđenje arhetipa je proces kojim vanjski utjecaji pokreću unutrašnju dinamiku arhetipova. Novorođeno dijete ima svoju arhetipsku psihu s potencijalom da u budućnosti funkcionira kao ljudsko biće. Katalizator koji pretvara taj potencijal u aktualnost je majka djeteta koja sa svojom predanošću i ljubavlju omogućuje djetetu da iskusi dobru majku.

U budućem životu djeteta iskustvo tog odnosa postaje temelj odnosa s nesvjesnim s jedne strane, a s druge temelj odnosa s tijelom i okolinom. Taj odnos Neumann naziva primarni odnos.

Neumann kaže kako psihološka aktivacija arhetipova, ili barem samo određena grupa njih (npr. arhetip majke ili arhetip oca), pretpostavlja njihovo buđenje kroz iskustvo svijeta oko sebe. Npr. majka koja utješi dijete omogućuje da dijete, kada odraste, može utješiti samog sebe. Pošten i pravedan otac omogućuje da dijete, kada odraste, ima dobar odnos s pravilima i zakonima društva u kojem živi i sl.

Primarni odnos

Primarni odnos je karakteriziran arhaičnim identitetom majke i djeteta. Majka svojom osobnošću budi arhetipske tendencije u psihi djeteta. U tom procesu i svjesni i nesvjesni dio majčine osobnosti igra ulogu. Majka ne može znati cijelu dinamiku primarnog odnosa i svjesno odigrati svoju ulogu, tako da majčini instinkti igraju veliku ulogu u primarnom odnosu. Svaki poremećaj u majčinoj osobnosti dovodi do poremećaja kod djeteta.

Važan aspekt primarnog odnosa je stvaranje ega koji ima mogućnost da asimilira i integrira negativna i neugodna iskustva vanjskog svijeta. Kada djeluje na način da tješi dijete kada je tužno, hrani ga kada je gladno i grije ga kada mu je hladno, prema Neumannu majka aktivira kompenzacijske mehanizme u psihi djeteta. Kompenzacijski mehanizmi imaju veliku važnost kada je stav svijesti jednostran i zahtijeva određenu prilagodbu. Bez njih puno lakše dolazi do određenih psiholoških poremećaja i problema.

Smetnje u primarnom odnosu

Svaka smetnja u kompenzacijskim reakcijama majke dovodi do poremećaja u psihi djeteta. Prema Neumannu, osnovni simptom poremećaja u primarnom odnosu je primarni osjećaj krivnje.

Postoji jaka uzročno-posljedična veza između dobrog primarnog odnosa i otvorenosti prema svijetu, prema nesvjesnom i društvenosti. Ako je primarni odnos poremećen, postoji vjerojatnost da će dijete biti nesigurno, zatvoreno ili da će imati problema s uspostavom odnosa.

Neumann govori o potrebi da se osoba prilagodi društvu i kako se ta prilagodba može ostvariti s određenom brutalnošću koja dovodi do problema u razvoju djeteta. Nositelj pogleda na socijalna pitanja kod majke je njen animus. Kako je animus određen primarnom majčinom obitelji, tako ona indirektno određuje i odnos djeteta s okolinom.

Matrijarhat

Matrijarhat je stanje u kojemu je majka odgovorna za cijelu psihološku dinamiku. Ono što nas psihološki „hrani“ i zbog čega rastemo, toplina, sigurnost i sl. su karakteristike toga stanja.

U jednom trenutku odnos između majke i djeteta pomalo slabi i dijete postaje svjesno razlike između svijeta i dobre majke. Svijet nije samo dobar, već i loš. Ako očekujemo da se ponaša kao dobra majka je iluzija. U našoj kulturi, potreban razvoj kojim dijete izlazi iz primarnog odnosa ide u smjeru ostvarivanja neovisnosti i prilagodbi normama društva kojemu dijete pripada. U tom periodu, dominantni arhetip je arhetip oca i Neumann taj period zove psihološki patrijarhat.

Otac

Primarni odnos je karakteriziran pasivnošću oca i potrebno je „odvajanje“ od majke da bi se energije djeteta mogle usmjeriti u okolinu. Arhaični čovjek je imao mnogo inicijacijskih obreda koji su omogućavali odvajanje od majke.

Npr. u plemenu Kurnai, majke sjede iza svojih sinova. Muškarci dolaze u redu i kreću se između njih i razdvajaju ih. Oni su odvojeni od majke i onoga što majka predstavlja (ovisnost, djetinjstvo i sl.). Postaju odvojeni snagom odraslih muškaraca (samodostatnost, snaga i sl.). Inicijacija u tom smislu predstavlja odvajanje od majke snagom oca, Neumannovim riječima transformacija matrijarhata u patrijarhat.

U tom kontekstu, otac je onaj koji omogućuje djetetovu adaptaciju društvu, on čini granice, on mobilizira psihološku energiju i usmjerava ju u društveno prihvaćene tokove te omogućuje egu djeteta da tu energiju iskoristi. Biološki otac i sve one osobe koje imaju sličnu ulogu (učitelji, treneri i sl.) bude i aktiviraju arhetip oca u psihi djeteta.

Kako dijete raste, konflikt između njegove svijesti koja se razvija i njegovog infantilnog psihološkog stava, koji je pod utjecajem roditelja, se aktivira. Kao posljedica toga, utjecaj roditelja je potisnut, ali nesvjesno, dijete koje se razvija je još uvijek pod njihovim utjecajem. Odvajanje od roditelja i daljnji psihološki razvoj je moguć ako arhetip oca i majke uspijemo razlikovati od bioloških roditelja i pronađemo način da s njima (arhetipovima) imamo svjestan kontakt.

Organizacije, institutije, zakoni i dr. mogu postati nosioci arhetipske slike oca ili majke Ako smo vjernik, bog otac i majka crkva su jedan od načina da arhetipovi oca i majke budu pristuni u našem psihološkom životu. Za one koji nisu vjernici, često je individualni razvoj tj. individuacija jedan od načina da im damo dostojanstveni položaj u našim psihološkim životima.

Ako se vratimo na život djeteta, tada možemo reći da je otac nositelj arhetipske slike oca, ali kako se život nastavlja, druge osobe ulaze u život djeteta. Jedna od njih je učitelj ili edukator.

Razvoj djeteta i obrazovanje

Kod djeteta, psihički procesi nisu grupirani oko specifičnog centra i nemaju kontinuitet. Kada dijete započne govoriti „ja“ tada započinje određeni kontinuitet svijesti. Taj razvoj se nastavlja tijekom cijelog života, ali se i usporava kod odraslih. Taj razvoj uspostavlja čvrste veze između ega i, do sada, nesvjesnog sadržaja. Taj proces se pojačava obrazovanjem i kulturom. To je vrlo slično obredima inicijacije kod arhaičnih ljudi koji dovode do razvoja kod osoba u inicijaciji. Kao što u tim obredima osobe koje se iniciraju, educiraju u znanja određenog plemena; tako i moderan čovjek ili dijete uči znanja u školi koja djeluju na taj način da ojačavaju svijest i uspostavljaju vezu između ega i dosad nesvjesnih sadržaja. Dijete koje se ne obrazuje ostaje na nivou arhaičnog čovjeka. Instinkutalo inteligentno, ali isto tako i neuko.

U svojem eseju „Razvoj djeteta i obrazovanje“ Jung kaže kako je psihički razvoj sličan embrionalnom razvoju. Psihički razvoj pretpostavlja prolazak kroz stanje životinje u stanje svijesti, primitivno stanje prije civiliziranijeg.

Psihološki gledano, primitivno stanje je stanje fuzije s psihologijom roditelja. Psihički poremećaji djece, do školske dobi, u velikoj mjeri ovise o poremećajima u svijetu roditelja.

Kod terapije djece sa neurotskim problemima, najprikladniji pristup bi bio sličan edukaciji. Jung napominje da je najpraktičnija metoda anamnestička analiza kombinirana sa savjetom, podrškom, pa čak i određenim autoritetom. Problem kod terapije djece je veza neurotskog simptoma djeteta i psihološkog stava roditelja. Zbog toga se, često, dječja neuroza vraća unatoč svim terapeutskim intervencijama.

U ostatku svog eseja Jung ukazuje na važnost učitelja i njegovog integriteta u svrhu oslobađanja djeteta od obitelji i pripreme da dijete upozna svijet i da se može s njim nositi. Isto tako ukazuje na princip koji je postao važan puno godina poslije tzv. cijeloživotno učenje.

Osim klasične edukacije, edukacija odraslih treba težiti stjecanju dovoljno dobrog psihološkog znanja o sebi. Veliku važnost u samoedukaciji igra proces postajanja svijesnim nesvjesnih procesa u našoj psihi. Jedan od najvažnijih alata za to su naši snovi.

Nadareno dijete

Kreativnost je karakteristika nadarenog djeteta. Kreativnost nije nešto što se dešava našom voljom nego je ona produkt nesvjesnog. Nadarenost se može prepoznati u djelovanju fantazije (spontano stvaranje ideja) djeteta. Ali nije svaka fantazija kreativna. Jung kaže da je kriterij koji određuje kreativnost fantazije njezina originalnost, konzistentnost, intenzitet, suptilnost strukture fanztazije kao i potencijal realizacije.

Kreativnost vezana uz djetetovu nadarenost je kao osobnost starija nego samo dijete. Najčešće se cijela osobnost nadarenog djeteta razvija obrnuto proporcionalno s djetetovim darom. Izvan područja koje obuhvaća darovitost djeteta, psihološki razvoj djeteta može biti ispod psihološkog razvoja djece iste kronološke dobi.

Svaka nadarenost ima nuspojavu dovesti do inflacije kod djeteta koja se može kompenzirati samo određenom skromnošću. Dar može biti od vrijednosti samo ako ostatak osobnosti može držati korak s njim, u suprotnom, dar može biti breme i prokletstvo. Rad s nadarenom djecom se ne bi trebao orijentirati samo na djetetovu nadarenost. Obrazovanje nadarene djece treba težiti ravnoteži između njegovog dara i manje razvijenog dijela osobnosti kako dijete ne izgubilo kontakt s njime.

Arhetip djeteta

Produkti nesvjesnog u sebi ponekad sadrže mitološke slike i slika djeteta je jedna od njih. Mitološke slike se pojavljuju od prapovijesti, kada je ljudska svijest bila u nastajanju. Mitologije i religije imaju svrhu povezati svijest s njezinim arhetipskim korijenima i zbog psihološkog zdravlja arhetip mora biti u vezi sa svijesti. Mitologije, religije i snovi čine baš to, povezuju svijest s arhetipskim svijetom.

Ne možemo pobjeći od potrebe da budemo u vezi s arhetipskom psihom i sa svakim korakom razvoja svijesti, suočeni smo s zadatkom da nalazimo drugačije interpretacije arhetipske psihe, koje su prikladne za taj stupanj razvoja. Ako to ne uspijemo dešava se neuroza.

Neuroza se može desiti iz više razloga. Jedan od uzroka je ako ne postoji diferncijacije između ega i nesvjesnog. Drugi je ako se ego uzdigao iznad nesvjesnog previše i kao posljedicu izgubio kontakt s njim.

Prvi dio je problem koji smo dotakli kada smo govorili o razvoju ega. U tom slučaju motiv djeteta koji se pojavljuje u snovima i fantazijama ukazuje na određeni infantilni aspekt osobnosti.

Ako govorimo o drugom slučaju, tada motiv djeteta predstavlja sustav funkcioniranja kojemu je svrha kompenzirati ili ispraviti jednostranost svijesti. U tom slučaju dijete koje se pojavljuje u snovima i fantazijama ukazuje na budući razvoj osobnosti. No, najčešće, ta dva aspekta motiva djeteta su često kontaminirana jedan s drugim.

U mnogim manifestacijama motiva djeteta, važno je da uzmemo u obzir je li dijete u jednini ili množini. Ako se pojavljuju brojne figure, postoji mogućnost disocijacije. Ako se motiv djeteta pojavljuje u jednini, tada ono ukazuje na nesvjesno i potencijalno kompletnu sintezu osobnosti.

Ponekad dijete izgleda kao heroj i u sebi uključuje nadnaravne i ljudske osobine. Tada ono predstavlja uniju nadljudskog nesvjesnog i ljudske svijesti. Ta unija često predstavlja potencijal procesa individuacije.

 

Related Post

Psihoterapija i inicijacija

Inicijacija – uvod

Zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju i psihoterapiju? Etnologija je znanost koja koristi komparativne metode za proučavanje porijekla, razvoja, načina života i organizacije društva ljudi kroz povijest.

Kada pokušavamo razumjeti svoje suvremenike, psihološki gledano, uhvaćeni smo u istim predrasudama kao i oni koje pokušavamo razumjeti. U slučaju arhaičnog čovjeka, imamo određenu perspektivu i udaljeniji smo od njegovog vremena. Naš mentalni sklop, budući da je daleko više diferenciran, je superiorniji od njegovog i s tog stajališta je moguće, djelomično, razumjeti njegov svijet i smisao koji je taj svijet imao za njega.

S druge strane, arhaični čovjek nije više ili manje logičan od nas, samo su njegove pretpostavke drugačije i to je ono u čemu se razlikujemo. U neku ruku, ako razumijemo život arhaičnog čovjeka i ako razumijemo pretpostavke prema kojima on živi, tada možemo prepoznati određene obrasce u njegovom životu i njihove paralele u našim životima. Ono što prepozanjemo su zapravo arhetipovi i to je jedan od razloga zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju.

U konteksu toga, tema slijedećih par postova je inicijacija. Proučavajući što je inicijacija u primitivnim društvima pokušati ćemo pronaći paralele u psihičkom životu modernog čovjeka. Isto tako kroz ova dva posta, pokušat ću vam objasniti kako su etnologija, analitička psihologija i psihoterapija povezane.

Inicijacija

U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “Inicijacija u najopćenitijem smislu izražava grupu obreda i oralnih učenja čiji je smisao da dovede do odlučujućih promjena u religioznom i društvenom položaju osobe koja treba biti inicirana.” Isto tako “…inicijacija je ekvivalentna osnovnoj promjeni u egzistencijalnom stanju; onaj koji prolazi inicijaciju, izranja iz obreda obdaren s potpuno drugačijim bićem od onoga s kakvim je započeo inicijaciju…” kaže Eliade. U psihološkoj terminologiji, možemo reći da inicijacija dovodi do ogromne promjene u psihološkom stavu onoga tko prolazi kroz inicijaciju.

Porijeklo obreda i rituala

Uvijek promjenjiva okolina zahtijeva kontinuiranu promjenu psihološkog stava. S druge strane svijest ima tendenciju da postane jednostrana i s time prestaje njena mogućnost prilagodbe. Prilagodba na situacije na koje nismo bili prije prilagođeni se dešava stalno. Možda najjednostavniji primjer je razvoj djeteta.

Kakav je odnos između obreda inicijacije i razvoja svijesti? 

Osnova obreda i rituala je invazija arhetipskog svijeta u kolektivnu svijest plemena ili društva kroz individualnog posrednika. Ako se sjetimo proroka staroga zavjeta, ova izjava će nam biti malo jasnija.

Najčešće, kada postoji potreba za promjenom kolektivne svijesti društva ili plemena, intuitivni pojedinci mogu percipirati određene promjene u nesvjesnom koje teže promjeni tog stava i percipirati ih kroz snove ili vizije. Psihološki gledano, te vizije imaju kompenzacijski karakter prema svijesti. U tom kontekstu možemo gledati i nastanak obreda inicijacije. Važnost obreda inicijacije za zdravlje pojedinca i društva, možemo razumjeti ako razmotrimo strukturu obreda inicijacije.

Struktura obreda inicijacije

Smrt

Većina obreda i rituala inicijacije pretpostavlja ritualnu smrt osobe u inicijaciji. Psihološki gledano, stanje ili psihološki stav osobe se ne može promijeniti dok stari stav ne prođe kroz simboličku smrt, tako da se novi može roditi. U obredima inicijacije smrt je simbolizirana privremenim povratkom u stanje prije stvaranja svijeta tj. kaos.

Ponovno rođenje

Nakon “smrti” osobe, stvaranje nove osobnosti je moguće. Simboli koji označavaju rekonstrukciju osobnosti su sadržani u mitovima stvaranja. Kao što je svijet stvoren u mitovima, tako je i osobnost stvorena u inicijaciji. Važan aspekt inicijacije je i edukacija onoga tko se inicira u tajna znanja plemena. Ovdje možemo napraviti usporedbu s psihoterapijom čiji je važan aspekt i edukacija.

Tri vrste inicijacija

Obredi puberteta

Takozvani obredi puberteta imaju svrhu da pomognu prijelaz osobe iz djetinjstva u odraslu dob. Najčešće su obavezni za sve članove određenog društva. U katoličkim zemljama obrede inicijacije možemo prepoznati u sakramentima. Sveta potvrda je primjer obreda puberteta. Obredi puberteta, najčešće pretpostavljaju učenje svetih istina.

Npr. u plemenu Kurnai – kaže Eliade – majke sjede iza mladića; muškarci dolaze između njih i razdvajaju ih… Koji je smisao takvog rituala? Kada promišljamo o takvim ritualima, ponekad pomaže da se pitamo što bi značilo kada bi sanjali takav san. Takav san bi izražavao činjenicu da se osoba odvaja od majke i svega što majka predstavlja (ovisnost, djetinjstvo, neodogovornost…). Dakle, mladić se odvaja od majke silom odraslih muškaraca (snaga, samostalnost i sl.). Takav obred simbolički predstavlja proces odrastanja. Paralelni obredi postoje i za mlade djevojke kojima se podržava njihov proces odrastanja.

U isto vrijeme kada prolazi kroz te kušnje, osoba koja je u inicijaciji uči religiozne istine plemena čija je svrha uspostavljanje kontakta s arhetipskom pozadinom života koja je neizmjerno važna za osjećaj smisla i svrhovitosti života. Psihološki gledano, obredi inicijacije imaju svrhu da učine osobu koja im pristupa svjesnijom i bolje prilagođenom da se nosi s životnim teškoćama.

Psihoterapija i analitička psihologija pronalaze veliku važnost u slikama koje se javljaju u obredima inicijacije. Pomoću njih psihoterapeut može objasniti određene slike koje se javljaju u snovima i upućuju na određene razvojne probleme i tendencije kod osoba koje se nalaze u psihoterapiji.

Inicijacije u tajna društva

Postoji određena sličnost između obreda puberteta i obreda inicijacije u tajna društva. U Oceaniji se i inicijacije dječaka i inicijacije koje su potrebne za članstvo u tajnim društvima sastoje od simbolične smrti koju prati ponovno rođenje.

Razlika između obreda puberteta i inicijacije u tajna društva je i u znanju koje onaj koji je u inicijaciji stječe. Znanje stečeno u obredima puberteta je opće znanje odraslih ljudi u plemenu, znanje koje se stekne u inicijaciji u tajna društva je tajno i strogo čuvano od ljudi koji nisu dio društva.

U psihoterapijskoj praksi, znanja koje osoba u psihoterapiji dobije, ponekad ne smije dijeliti s drugima. Utjecaj okoline na promjene koje se dešavaju za vrijeme psihoterapije ponekad može biti negativan, pogotovo ako je okolina dio problema. S druge strane, tajna koja je podijeljena s grupom osoba često daje osjećaj pripadnosti i sigurnosti (npr.  grupni rad na snovima).

Za muška tajna društva možemo reći da su u neku ruku nastavak obreda puberteta. Inicijacija u muška tajna društva bi bio obred koji, psihološki gledano, za cilj ima emancipaciju svijesti u odnosu na nesvjesno tj. negativna raspoloženja, afekte i slična emocionalna stanja koja imaju negativan utjecaj na sposobnost muškarca da se nosi sa životnim izazovima. Ženska tajna društva su više orijentirana na zaštitu ženstvenosti koja je jednostranim razvojem svijesti u nepovoljnom položaju.

Mistična inicijacija šamana i vračeva

Mistična inicijacija predstavljaju iskušenja koje osoba treba proživjeti da bi postala vrač ili šaman. Karakterizira ih činjenica da su takve inicijacije osobne i često karakteristične za samu osobu koja ih prolazi. Tu možemo povući paralelu s psihoterapijom gdje je svaki problem više ili manje individualan i ne postoji isti recept za sve.

Budući šaman, za vrijeme inicijacije, uči na dva načina. Prvi je kroz snove i  vizije, a drugi je povezan s tradicionalnim tehnikama koje uči od drugog vrača ili šamana. Osobe koje su pozvane da budu šamani, prije nego postanu šamani, privlače pažnju čudnim ponašanjem, traže osamu ili su odsutni duhom. Imaju napade bijesa i lagano izgube svijest. Skrivaju se u šumi ili samoranjavaju noževima, imaju vizije ili nesvakidašnje nezgode (udar groma i sl.). Svi ti događaji, psihološki gledano, ukazuju na to da šaman doživljava erupciju nesvjesnog sadržaja u svijest. Šamanski poziv, dakle, pretpostavlja duboku krizu i dok se ta kriza ne riješi na neki način, osoba ne može postati šaman.

Inicijacija šamana u psihološkom smislu predstavlja proces samoizlječenja nakon kojega šaman ima mogućnost da liječi druge. U psihoterapijskoj praksi, poboljšanje psihološkog zdravlja osobe u psihoterapiji, osim na nju, djeluje pozitivno i na ljude koji se nalaze u okružju te osobe. U tom pogledu, psihološki proces izlječenja osobe u psihoterapiji je sličan procesu inicijacije šamana.

Proučavajući inicijacije u primitivnim društvima i etnologiju uopće, možemo dobiti ideju koliko su općeniti i sveprisutni procesi psihološkog izlječenja i razvoja. Kao što smo rekli, čovjek se nije psihološki puno promijenio u odnosu na arhaičnog čovjeka, što daje naglasak na važnost inicijacije u modernom životu. Roditelj, učitelj, voditelj na poslu, pa i psihoterapeut, u tom kontekstu, imaju veliku važnost za psihološki razvoj osoba s kojima žive i rade.

Zaključak

U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “…često se kaže da je karakteristika modernog svijeta nestanak smislenih obreda inicijacije”. Moderan čovjek je, u tom kontekstu, često osuđen na samoedukaciju i teškoće koje s njom proizlaze. Inicijacija je proces u kojemu nerazvijeni dio osobnosti prestaje postojati, a rađa se novi dio osobnosti koji je bolje prilagođen potrebama života. Inicijacija je neophodna za razvoj. Nema razvoja bez inicijacije. Kada krene u školu, dijete bez obaveza se transformira u dijete s odgovornostima. Kada završi školovanje i počne raditi, ovisno biće postaje neovisna osoba. Promjena radnog mjesta također podrazumijeva određenu inicijaciju i sl.

Zapravo za svaku veliku životnu promjenu potrebna je određena inicijacija. Ako za nju, kao i arhaični čovjek, imamo vodiča (bio on roditelj, učitelj ili psihoterapeut), ta promjena može proći puno bezbolnije i s manje problema. Psihološki gledano, inicijacija je proces koji omogućuje promjenu psihološkog stava i sama psihoterapija je u neku ruku inicijacija koja dovodi do njegove promjene. O tome sam već nešto rekao u postu “Depresija i kreativnost”.

Za kraj, možemo zaključiti da inicijacija može bit uspješna i neuspješna. Eliade u svojoj knjizi priča o mitu Mandja i Banda plemena. Mit kaže da je Ngakola živio na zemlji prije mnogo godina i ponudio je ljudima da ih proguta i povrati preporođene. Prihvatili su, ali je povratio samo polovicu ljudi. Dakle, neki prežive inicijaciju, a neki ne. Psihološki gledano, ako inicijacija nije uspjela, ostajemo u nesvjesnom stanju neuroze, a ako je uspješna, nastavljamo život malo više individuirani nego prije.

Bibliografija

C. G. Jung: Civilization in Transition, Princeton Univercity Press, 1964.
C. G. Jung: The Structure and Dynamics of the Psyche, Princeton University Press, 1969.
C. G. Jung: The Archetypes of the Collective Unconscious, Princeton University Press, 1969.
C. G. Jung: The Development of Personality, Princeton University Press, 1954.
Mircea Eliade: Rites and Symbols of Initiation, Spring Publications, 2005.
M. L. von Franz: The Interpretation of Fairy Tales, Shambala Publications, 1970.

 

Depresija

Uređujući staru dokumentaciju, naišao sam na jedan mali esej koji sam počeo pisati, najvjerojatnije kao pripremu za ispit. Esej govori o depresiji i psihodinamici depresije sa stajališta analitičke psihologije. Pomislio sam da bi bio dobar početak za blog koji već neko vrijeme planiram započeti. Naslov eseja je “Depresija i analitička psihologija”. Ovdje ga u skraćenoj verziji možete pročitati.

Depresija i analitička psihologija

Depresija ima svoj biološki i psihološki aspekt. Psihijatrija je vezana uz biološki aspekt, psihoterapija uz psihološki. Ovaj članak govori o psihološkom aspektu depresije i nije vezan uz DSM definiciju depresije već uz sva stanja koja laički nazivamo depresijom.

Analitička psihologija pretpostavlja  da u nama postoje samoregulirajući mehanizmi, kako biološki i fiziološki (recimo, imunološki sistem reagira na patološke organizme koji uđu u tijelo ili se znojimo kada nam je vruće) tako i psihološki.

Samoregulirajući psihološki mehanizam djeluje na našu svijest kada ona ne zadovoljava potrebe adaptacije na vanjske ili unutarnje događaje i omogućuje nam kontinuiranu adaptaciju na životne promjene.

Ponekad svijest ne može prihvatiti kompenzacije potrebne za promjenu svjesnog stava. Rezultat toga je potiskivanje sadržaja potrebnih za novu adaptaciju.

Samoregulirajući psihološki mehanizam preusmjerava sve više energije nesvjesnom stavu potrebnom za novu adaptaciju i nakon nekog vremena sama svijest ostaje bez energije potrebne za svakodnevni rad. Taj nedostatak energije osjećamo kao depresiju.

Depresijom je, dakle, energija koja je dosad bila na raspolaganju našoj svijesti, usmjerena u nesvjesno. Ta energija se manifestira u pojačanoj aktivnosti nesvjesnog (npr. simbola u snovima) koje sadrži i novi nesvjestan stav. Analiza i interpretacija snova je postupak kojim možemo dobiti ideju o tom novom stavu potrebnom za rješavanje problema zbog kojega je i došlo do depresije.

Bajke, mitologija, religija i alkemija u simboličkim slikama prikazuju proces psihološkog razvoja i rasta kao proces stvaranja nečega novog, kao kreativnost. Neke od simbola koji se u njima pojavljuju možemo povezati sa stanjem zbunjenosti, izgubljenosti, tuge i depresije. Takva stanja u pričama i predajama najčešće dovode do razvoja do kojega ne bi došlo da tog negativnog stanja nije bilo.

Psihološki gledani, možemo reći kako je depresija simptom potrebe za promjenom svjesnog stava. Takvom promjenom, energija ponovno postaje raspoloživa svijesti što dovodi do prestanka depresivnog stanja.

U analitičkoj psihologiji postoji i pojam kreativne depresije. Kreativna depresija je pojava, koju dobro poznaju umjetnici i ljudi koji se bave kreativnim poslom, kada nastanku novog djela prethodi veća ili manja depresija. Energetski gledano, samoregulirajući psihološki mehanizam preusmjerava energiju iz svijesti u sadržaj koji kasnije nastaje kreativnim radom.

I jedna i druga depresija imaju istu psihodinamiku; u kliničkoj depresiji kreativno djelo je novi psihološki stav svijesti, a u kreativnoj depresiji kreativno djelo je kip, pjesma ili esej.

Depresivna, anksiozna i ostala negativna emocionalna stanja su uzrokovana neprilagođenim svjesnim stavom, ali u isto vrijeme proizlaze iz potrebe da se razvijemo u psihološki prilagođeniju, napredniju i cjelovitiju osobu. Takva stanja ukazuju na razvojni potencijal osobe koja ih ima.

Depresija, dakle, nije samo nešto negativno nego i važan aspekt kreativnog procesa psihološkog razvoja. Više o tome možete pročitati u članku Psihološki stav.

Related Post

Psihološki stav i analitička psihologija

Psihološki stav

Psihološki stav je spremnost psihe da djeluje ili reagira na određeni način. To znači da određeni podražaj kod jedne osobe ima dalekosežne posljedice, a kod druge male ili nikakve. Imati stav znači da smo spremni reagirati na određeni način, čak i kada je taj stav nesvjestan.

Psihološki stav predstavlja očekivanja, a očekivanje uvijek djeluje selektivno i s osjećajem smjera. Očekivanja su određena snažnim emocionalnim sadržajem koji promovira percepciju i apercepciju svega sličnog samom sebi i blokira ono što je različito. To je osnovni uzrok jednostranosti svjesne orijentacije. Takav način funkcioniranja bi doveo do kompletnog gubitka ravnoteže da ne postoji kompenzacija, tj. funkcija psihe koja teži da dovede do psihičke ravnoteže.

Primjer 1.

Osoba koja je svjesna koliko je život težak imat će stav koji kontinuirano pretražuje nešto neugodno. Takva neravnoteža je kontinuirano kompenzirana nesvjesnim očekivanjem zadovoljstva.

Primjer 2.

Osoba koja je potlačena ima svjesni stav koji kontinuirano očekuje ugnjetavanje, ona odabire taj aspekt iz općeg iskustva života i “njuši” ga svugdje. Njegov nesvjesni stav teži moći i superiornosti.

Dvojnost psihološkog stava, tj. kada psihološki stav nije jedinstven već imamo ambivalentno mišljenje ili stav o nečemu, je normalan fenomen i ima nepovoljan utjecaj samo kada je jednostranost prevelika.

Psihološki stav je rezultat svih faktora koji imaju važan utjecaj na psihu, kao: urođena predispozicija, utjecaj okoline, edukacija, životna iskustva, uvjerenja, kolektivna stajališa i dr. Cijela psihologija osobe je orjentirana u skladu s njegovim psihološkim stavom.

Psihološki stav je odgovoran za individualne razlike između osoba. Koliko velike te razlike mogu biti, možda se najbolje vidi u osobnim preferencama i u tome što volimo i nevolimo. Ovisno o psihološkom stavu, svaki instinkt i svaka psihološka funkcija može biti subordinirana drugoj. Ego ili moć može učiniti seksualnost svojom slugom ili seksualnost može biti gospodar ega. Mišljenje može biti iznad osjećaja ili osjećaji mogu zavladati mišljenjem, sve ovisno o psihološkom stavu.

Psihološki stav je fenomen koji je jako teško istaživati zbog toga jer je određen velikim brojem varijabli od kojih su mnoge nesvjesne. Ali, u praksi određeni psihološki stavovi se mogu raspoznati.

Četiri temperamenta (sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik) opisuju moguće psihološke stavove. Jedan od pokušaja je i Jungova tipologija i njegovi psihološki tipovi. Tako postoje: misaoni, osjećajni, taktilni i intuitivni psihološki stavovi. Osim psiholoških stavova (kojih ima puno i nisu ograničeni nabrojanim), postoje i socijalni stavovi, tj. oni koji su pod utjecajem kolektivnih ideja. To su najčešće riječi koje često završavaju na -izam: feminizam, liberalizam, komunizam i sl. Oni su također važni i u nekim slučajevima mogu imati više utjecaja na osobu nego individualni psihološki stavovi.

Psihološki stav određuje npr. vaše mišljenje prema pobačaju, suživotu crkve i države, Vladi; određuje kako vidimo sebe i druge, određuje ono čemu težimo i naše vrednovanje onoga što imamo; određuje naše odnose, odluke i identitet.. Zapravo psihoterapija i cijela ideja pomoći koju psihoterapeut pruža se temelji na promjeni psihološkog stava osobe koja koja je u psihoterapiji, kroz kreativni proces, iz neprilagođenog u prilagođeni.

Apercepcija

Apercepcija je psihički proces kojim se novi sadržaj artikulira sa sličnim već postojećim sadržajem na način da on postaje razumljiv. Taj proces je ponekad kratkotrajan, a nekada je potreban mukotrpan rad da bi proces apercepcije bio završen. U svakom slučaju je iznimno važan za psihološki stav u nastajanju.

Primjer 3.

Učenje je primjer apercepcije. Recimo, kada učimo matematiku, ne počinjemo s diferencijalnim računom. Počinjemo sa zbrajanjem, prirodnim brojevima i sl. Polako kako učimo naše znanje se proširuje (postojeći psihološki sadržaj) i u jednom trenutku imamo dovoljno usvojenog znanja da pomoću njega možemo apercipirati diferencijalni račun (novi sadržaj).

Primjer 4.

Čitanje ovog posta zahtijeva da se u vašim glavama dešava proces apercepcije. Ja vam pomažem govoreći o stvarima koje su vam razumljive (postojeći sadržaj), a objašnjavaju stvari koje još ne znate (novi sadržaj).

Primjer 5.

Interpretacija snova ili slika je proces apercepcije. U snu ili slici je prikazan određeni psihički sadržaj, koji je nesvjestan i nerazumljiv (npr. novi psihološki stav). Taj sadržaj se pokušava razumjeti u kontekstu: svjesnih događaja koji su prethodili snu, asocijacija osobe koja je san sanjala, arhetipskih paralela tj. drugim već postojećim i razumljivim sadržajima.

Psihološki stav i njegova promjena

Analitička psihologija pretpostavlja da u nama postoje samoregulirajući mehanizmi, kako biološki i fiziološki (recimo, imunološki sistem reagira na patološke organizme koji uđu u tijelo ili se znojimo kada nam je vruće, zjenice se smanjuju kada je jako svjetlo) tako i psihološki. Samoregulirajući psihološki mehanizam djeluje na našu svijest kada ona ne zadovoljava potrebe adaptacije na vanjske ili unutarnje događaje i omogućuje nam kontinuiranu adaptaciju na životne promjene. Zapravo u nesvjesnom se stvara stav drugačiji od našeg svjesnog psihološkog stava i kompenzira jednostranost naše svijesti.

Ponekad svijest ne može prihvatiti kompenzacije potrebne za promjenu svjesnog stava. To se dešava jer u svijesti ne postoji psihički sadržaj koji nam može omogućiti da apercipiramo novi svjesni stav Zbog toga dolazi do potiskivanja sadržaja potrebnih za novu adaptaciju. Apercepcija je proces koji nam omogućuje da usvojimo novi psihološki stav. Psihoterapija bi bila nemoguća da ne postoji proces apercepcije koji dovodi do potrebne promjene.

Ako se apercepcija ne dogodi, samoregulirajući psihološki mehanizam preusmjerava sve više energije nesvjesnom stavu potrebnom za novu adaptaciju i nakon nekog vremena sama svijest ostaje bez energije potrebne za svakodnevni rad. Depresijom je, dakle, energija koja je dosad bila na raspolaganju našoj svijesti, usmjerena u nesvjesno. Ta energija se manifestira u pojačanoj aktivnosti nesvjesnog (npr. simbola u snovima) koje sadrži i novi nesvjestan stav ali i u mogućim psihološkim simptomima (depresija, anksioznost i sl.).

Psihoterapija omogućuje klijentu apercepciju novog psihološkog stava. Apercepciju novog psihološkog stava psihoterapeut i klijent ostvaruju na način da klijent govori o sebi, svojim problemima, odnosima s ljudima u svom životu, osjećajima i emocijama, nadama i razočarenjima, važnim anegdotama i pričama. Na taj način i klijent i psihoterapeut dobiju uvid u trenutačni psihološki stav klijenta.

Snovi, fantazije, kreativne tvorevine (slike, skulpture, pjesme, priče, imaginacija, i dr.) daju psihoterapeutu i klijentu uvid u nesvjesni aspekt situacije u kojoj se klijent nalazi i omogućuju lakše prihvaćanje novog psihološkog stava. U tom kontekstu, kreativnost je usko vezana uz procesa psihološkog rasta.

Razumijevanje snova, slika i dr. produkata nesvjesnog,  ima jako važnu ulogu u psihoterapiji. Jedna od tehnika je usporedba obrazaca u snovima s arhetipskim slikama koje se pojavljuju u bajkama, mitologiji, religiji, alkemiji, etnologiji i sl., te njihovo razumijevanje u kontekstu života klijenta. Bili mi toga svjesni ili ne arhetipovi određuju smjer našeg psihološkog razvoja.

Promjena psihološkog stava i arhetipovi

Arhetipovi su temelj nesvjesne psihe i kao takvi ne mogu se definirati u intelektualnom smislu. Ali, kako bi dobili ideju što su oni, možda možemo reći da je arhetip obrazac koji je temelj našeg života, kako psihološkog tako i biološkog.

Primjer 6.

Život životinja je uvjetovan instinktima, npr. gradnja gnijezda, ples pčela, putovanje jegulja. Možemo se pitati određuje li nešto naš psihološki život kao što instinkti određuju život životinja? Taj formativni element u psihologiji zovemo arhetipom.

Arhetip možemo percipirati kao nagon za akcijom (tj. zadovoljenjem instinkta) ili kao arhetipsku sliku u snovima, slikama i ostalim kreativnim uradcima. Instinkt je vanjski, a arhetipska slika unutarnji aspekt arhetipa.

Primjer 7.

Arhetipovi se aktiviraju u svakoj situaciji koja zahtijeva veliku promjenu svjesnog stava. Npr. kod odrastanja, početka veze, “herojskih” pothvata (kada smo suočeni s velikom životnom odlukom koju trebamo učiniti), majčinstva, starenja, smrti i sl. Takve životne promjene su praćene snovima u kojima možemo prepoznati arhetipske slike čije razumijevanje i povezivanje sa realnim životom nam može omogućiti kreativnu adaptaciju.

Arhetip postaje zaista kreativan tek kada smo svjesni njegovog djelovanja i kada naša svijest može imati određeni utjecaj na način na koji se arhetip izražava i djeluje. U tom slučaju moguće je ostvariti i iskoristiti taj kreativni potencijal. Za nas je važan jedan drugi problem koji se javlja kada je naš svjesni stav takav da se udaljujemo od arhetipske dinamike. Ta situacija nije zdrava i zahtijeva promjenu psihološkog stava.

Primjer 8.

Kada trebamo učiniti neki “herojski” pothvat npr. završiti studij, naći novi posao, izaći iz nezdrave veze ili uvesti neku potrebnu promjenu u naš život, a to ne učinimo iz nekog razloga (ili jednostavno nismo u mogućnosti da to učinimo), tada se udaljujemo od arhetipske dinamike. U takvoj situaciji možemo osjećati da sve što radimo nema smisla. Možemo se osjećati beznadno, anksiozno, depresivno i sl. Krivnja i sram su također karakteristični za takva stanja.

Izučavanje arhetipova i simbola koji se pojavljuju se u bajkama, mitovima, religiji i alkemiji, može nam pomoći da razumijemo svoje snove, slike i fantazije koji se javljaju u takvim situacijama. Njihovo razumijevanje otvara se mogućnost da apercipiramo novi psihološki stav koji je u skladu sa arhetipskom dinamikom.

Bajke

Bajke su najčišći izraz nesvjesnih kolektivnih psihičkih procesa. Oni prikazuju arhetipove u najjednostavnijem i najpreciznijem obliku.

Bajke često pričaju o kraljevima i njihovim kraljevstvima. Najčešće, na početku, kraljevstvo nije u dobrom stanju: kralj je bolestan, ili je kraljica neplodna ili neki drugi veliki problem muči kraljevstvo (situacija koja bi psihološki mogla odgovarati negativnom emocionalnom stanju uzrokovanom neprilagođenim psihološkim stavom). Kako bi riješili problem, kraljevi sinovi kreću u avanturu, ali ne uspjevaju. Na kraju kada su sve mogućnosti iscrpljene, često se javi najmlađi sin, ili neuki sluga ili netko tko nema nikakve šanse da razriješi situaciju (on predstavlja novi stav u nastajanju). Na kraju, on uspijeva, oženi princezu i postane novi kralj.

U realnosti, često na isti način vrednujemo i omalovažavamo ono što nam može pomoći da pobjedimo negativno emocionalno stanje. Razlog za to je što je ta mogućnost vrednovana od psihološkog stava koji je i kriv za cijelu situaciju.

Novi psihološki stav je najčešće nešto banalno, skoro nesvjesno, za što ne bi nikada rekli da predstavlja budući temelj naše psihologije, kao i heroji u bajkama.

Primjer 9.

Osoba je kao mlada imala želju da se umjetnički izražava. Život ju je odveo u drugom smjeru, udala se, našla posao i sl. S vremenom su se počeli javljati anksiozni simptomi koji su je mučili cijeli život. Nikad joj nije palo na pamet da se vrati umjetnosti, to je bila ludost iz mladosti. Igrom slučaja, nakon puno godina, je otkrila da se još uvijek želi baviti umjetnošću i upisala je studij umjetnosti. Začudo, anksiozni simptomi su nestali. Umjetnost u ovom slučaju predstavlja najmlađeg kraljevića ili neukog slugu koji može pomoći kraljevstvu.

Motive koji se pojavljuju u takvim bajkama, često, sanjaju ili slikaju ljudi koji se nalaze u situaciji da trebaju modificirati svoj svjesni psihološki stav (npr. osoba iz primjera). Razumijevanje tih motiva nam može dati ideju u kojem smjeru ta promjena mora ići.

Mitologija

 Mitovi su slični bajkama, razlika je u tome što u njima ima puno više svjesnog kolektivnog materijala a samim time su i bliže svijesti. S jedne strane arhetipovi u mitovima nisu tako univerzalni kao u bajkama, ali s druge strane puno ih je lakše razumjeti.

U mitovima, ponekad, heroja proguta kit ili neka druga zvijer (psihološki da nas proguta negativno emocionalno stanje). Heroj uspije pobjediti kita iznutra, tako da mu stisne srce i kit umre (ovdje vidimo motiv da se negativno stanje može pobjediti samo ako mu priđemo iznutra i dođemo do njegovog središta tj. da otkrijemu smisao takvog stanja). Heroj uspije izaći van i sa sobom povede sve one ljude koje je kit prije progutao (svi oni potencijali koje smo zapostavili i zato su imali utjecaj na nastanak negativnog emocionalnog stanja).

Primjer 10.

Osoba ima anksioznih problema u socijalnom kontaktu. S druge strane jako je povodljiva i pod velikim je utjecajem ljudi iz okoline. Smisao anksioznosti je odvojiti je od negativnog utjecaja okoline jer jedino tako može saznati tko je i što je tj. naći svoj identitet. Kao što je heroj pobjedio kita tek nakon što ga je kit progutao i nakon što je heroj pronašao srce, tako će i ta osoba moći pobjediti anksioznost tek kada shvati njezin smisao.

Alkemija

Kada pokušavamo razumjeti nešto što potpuno ne razumijemo, tada naša fantazija ispuni praznine. Ta fantazija je slična bajkama i mitovima i u njoj možemo prepoznati arhetipove. U takvoj situaciji su se nalazili alkemičari kada su pokušali razumjeti materiju.

Primjer 11.

Olovne pare su otrovne i ako ih udahnemo, možemo očekivati da će nam jako pozliti. Isto se desilo alkemičaru koji je uspio doći do grumena olova i stavio ga na vatru te udahnuo olovne pare. Nakon toga mu je danima bilo zlo i imao je sreće ako preživi. On nije imao tehničko znanje medicine ili kemije koje mi danas imamo i što se njega tiče, nije ga otrovalo olovo već demon kojega je oslobodio.

Promatrajući komplicirane kemijske procese koji su se dešavali u njegovom laboratoriju, fantazije takve vrste su se mogle slobodno razvijati. Rezultat je puno alkemijskih djela koje nisu ništa drugo nego projekcija naše arhetipske psihe.

Jedan od simbola koji je povezan s našom današnjom temom je prima materija u stanju nigreda (crnila). Ta prima materija se mora transformirati na razne načine i na kraju od nje ostane komadić zlata, kamen mudraca ili eliksir života. Prima materija u stanju nigreda može biti negativno emocionalno stanje (ljutnja, anksioznost, depresija, krivnja i sl.) iz kojega se može izvući vrijednost (zlato, kamen mudraca) tj. novi psihološki stav. Psihološki, transformacija prima materije predstavlja transformaciju psihološkog stava, a procesi kroz koje prolazi prestavljaju način na koji to postižemo.

Religija

Religiozne dogme, kao i mitovi, u sebi sadrže arhetipske slike. Za našu današnju temu, možda je jedna od interesantnijih priča ona o muci, smrti i uskrsnuću Krista. Svaki od tih simbola na svoj način je povezan s negativnim emocionalnim stanjima i kreativnosti.

Isusova muka može biti povezana s patnjom koju prihvaćanje novog psihološkog stava pretpostavlja. To nikada nije bezbolan proces. Naša dosadašnja uvjerenja koja su s tolikom mukom stvarana postaju manje važna. Samo raspeće podsjeća na stanje koje osjećamo kada nismo sigurni koji stav je ispravan. Razapeti smo između dvije mogućnosti. Nastaviti po starom ili se upustiti u nesigurnost novog (ponekad i nešto između). Nakon što je umro na križu, zavladala je tama i potresi koji mogu predstavljati negativna emocionalna stanja kao zbunjenost, izgubljenost i sl. Novi psihološki stav je u neku ruku uskrsnuće.

Zaključak

Simboli kao ovi koje sam spomenuo se javljaju u snovima i slikama osoba koje se nalaze u situaciji da moraju razviti novi psihološki stav. Kako bi se taj proces i dogodio, potrebno je puno pripremnog rada kojim dobijamo alate da novi psihološki stav i apercipiramo.

Takvi procesi se dešavaju kada je naš osnovni psihološki stav krut i nefleksibilan. Negativna emocionalna stanja su potrebna jer jedino kada postanemo dovoljno očajni možemo biti i dovoljno skromni da tražimo pomoć tamo gdje je prije nikad ne bismo tražili. Tada često otkrijemo kako na život možemo gledati i na drugačiji način. Taj drugačiji način predstavlja naš novi psihološki stav koji je bolje prilagođen na život u okolnostima u kojima se nalazimo.

Related Post